Godina s kojom se opraštamo mogla bi se označiti i kao kraj jedne ere. Nekako je kraju privedena problematika s Agrokorom ili je barem napustila dominaciju medijskim prostorom, a izvan fokusa izašla je i problematika Uljanika.

Agrokor i brodogradnja sada se čine kao kraj jedne ere i ulazak u onu novu koja bi trebala biti plodonosnija, obilježena rastom i napretkom, nikad povoljnijim zaduženjem države, suficitom u proračunu, ulaskom u eurozonu te Schengen, što bi nas kao državu trebalo učiniti punopravnim članom Europske unije, čije fondove, čini se, isto tako sve uspješnije koristimo. I da, kada se tako opisuje, čini se da nakon sedam gladnih godina dolaze one site, pune pšenice i krava, plodnih polja i razigrane djece…

Ali, to je dojam. Stvar percepcije koja, tržišno gledano, nije loša jer ipak je i ulaganje i razvoj stvar percepcije kao i vjere u bolje sutra. Međutim, ako nas povijest ičemu uči onda je to da, kada je Hrvatska u pitanju, uspješne i dobre godine traju kratko, a one gladne i pune nedaća jako dugo. Zato je važno znati što činiti u dobrim godinama. Prvo pravilo bilo bi štedjeti, a čini se da je ono, gledamo li državu, već prekršeno, a u idućoj godini bit će samo nastavljeno istim smjerom. A to nije dobro. 

Možda se iz perspektive više od 240.000 ljudi zaposlenih u javnom i državnom sektoru to čini odličnim, ali cijenu će platiti realni sektor – ili točnije onaj njegov žilavi dio koji je preživio i izdržao gladnih sedam godina i čiji zaposleni financiraju javni i državni sektor, ali i umirovljenike, a nikada neće vidjeti povišice, niti kvalitetniju uslugu u zdravstvu, školstvu ili bilo kojem javnom sektoru.

Ali da stanje i nije takvo, dva su pitanja koja će obilježiti 2020. – radna snaga i razvojna strategija države, ono što se po novome naziva digitalnom transformacijom. I jedno i drugo pitanje neće biti važno samo za 2020. već i za ostale godine. Kako će se riješiti činjenica da nam nedostaje radnika gotovo u svim sektorima problem je koji neće riješiti ni poslodavci, ni država odvojenim naporima. Pitanje je to koje se može rješavati samo konsenzusom na svim razinama, a tako nešto u Hrvatskoj nismo često viđali. Za želje u 2020. svakako ostaje nada u takav konsenzus, jer bez njega propast će i gospodarska grana koja nam godinama drži glavu iznad vode, a to je turizam. O proizvodnji, ICT-u ili bilo kojoj drugoj grani gospodarstva da se i ne govori.

Sve to dovodi nas do pitanja svih pitanja – kuda idemo u 2020., a i dalje? Od siječnja ponosno predsjedamo Vijećem Europske unije, ali čak i tu se čini da građani baš ne razumiju ni zašto ni kako. Proveli smo poreznu reformu kroz četiri kruga. Počeli dobro, ali na kraju popustili raznim interesnim strujama. Započeli smo mirovinsku reformu pa stali, opet pod pritiskom raznih interesnih struja. Počela je reforma obrazovanja pa nekako pala u drugi plan pod štrajkom učitelja. Sa zdravstvom i reformom tog sektora nismo niti započeli. I može se tako nabrajati još štošta, ali zaključak ostaje isti. Bez više političke hrabrosti i, koliko god se to -ne sviđalo raznim lobijima i strujama,  nema nam napretka i snažnih, istinskih reformi.

U 2020. može sve i biti odlično, ali nakon te godine ili neke iduće, opet će doći sedam gladnih godina u kojima ćemo se pitati zašto neke stvari nismo promijenili kada je bilo vrijeme. Uostalom, o tome realni sektor i gospodarstvenici govore već 15 godina koliko Poslovni dnevnik izlazi. Kako u tiskanom izdanju, tako i na našoj internetskoj platformi. Nastavit će to govoriti i iduće godine kao i onih koje dolaze nakon nje, a Poslovni dnevnik će ih nastaviti slušati i pratiti. 

Ali, ako svi zajedno želimo boljitak, a na stranicama pred vama nema nikog tko hrvatskom gospodarstvu želi loše, vrijeme je da prestanemo s politikantstvom i dobru godinu koja dolazi iskoristimo za zajednički napor realnog, javnog, državnog i svih ostalih sektora kako bismo ovu državu učinili velikom – onakvom kakva bi trebala biti.
Iduća godina nudi istinsku priliku za promjene. Hoćemo li je iskoristiti na pravi način znat ćemo kada dođu godine koje zovemo gladnima.