Medved je ekskluzivno za Poslovni dnevnik ispričao kako je došao na ideju za otvoriti restoran baš s hrvatskom kuhinjom i to u zemlji u kojoj je bilo što vezano za Hrvatsku velika nepoznanica. No upravo zbog njega Hrvatsku se od pokretanja njegove poslovne ideje može doživjeti i na dalekom Tajvanu.

Kada ste se i zašto doselili u Tajvan?
Nikada nisam razmišljao o napuštanju Hrvatske. No, na nagovor prijatelja sam 2013., s posuđenih 850 eura, otišao u Irsku. Nakon 5 dana već sam dobio prvi posao, no u početku nije bilo lako. Nakon prvog posla, dobio sam i drugi, treći.. Uglavnom, skupljao sam radno iskustvo u Irskoj i dobivao sve bolje poslove. U jednom hostelu sam proveo skoro 7 mjeseci i tamo stekao iskrene prijatelje, a na kraju sam tamo i upoznao svoju današnju ženu, rodom iz Tajvana.

Kako ste došli na ideju o hrvatskom restoranu s hrvatskom kuhinjom?
U Tajvan sam otišao turistički, na godišnji odmor i nakon dva tri dana boravka sam se već zaželio ‘normalne’ hrane… bilo čega osim riže i tjestenine (noodles). Obilazio sam redom europske restorane i došao do zaključka da apsolutno niti jedan nema autentičnu hranu. Sve je Tajvanizirano. Kruh je sladak (ukoliko ga uopće imaju u ponudi), jela su u potpunosti nezačinjena itd., mogao bih roman o tome napisati. Nisam mogao vjerovati kako većina restorana radi ovdje, kako uvjeravaju Tajvance da su im jela autentično europska, indijska, američka, talijanska… a imaju sve više sličnog, bezličnog okusa. Tu sam došao na ideju da bih mogao otvoriti 100% autentični hrvatski/slavonski restoran. Godinu dana sam vagao ideju i na kraju prelomio, pokupio ušteđevinu i u siječnju 2016. otišao u Tajvan.

Kako ste pokrenuli posao?
Kada sam došao u Tajvan, iskreno, nisam znao od čega početi. Sve je drugačije, totalno drugi svijet, u nekim trenucima za nas “sa zapada” u potpunosti nelogičan. Odlučili smo krenuti prvo s malim štandom u mjestu Qishan, gdje moja žena ima kuću. Ponuda je bila vrlo skromna. Radili smo hamburgere, ćevape, mesne okruglice (ćufte), ponekad sarmu i limunadu.

Poteškoće, ali i ustrajnost

Je li bilo početnih poslovnih poteškoća?
Bilo je dana kada nismo prodali apsolutno ništa, trenutaka kada smo pomišljali sve ostaviti i vratiti se u Irsku. Jer glavna ideja nam je bila autentičnost i toga se striktno držati pa kako bude. Nakon nekog vremena ljudi su se počeli interesirati za našu hranu i postali smo popularni. Nakon 6 mjeseci počeli smo razmišljati o restorančiću, nikakav luksuz… par stolova, zatvorena vrata i klima uređaj. Vjerujte, nije nimalo ugodno cijeli dan stajati na ulici po vrućinama I nemogućoj vlazi, tako da mi je klima bila ogromna želja. Kako smo tražili pogodni prostor, tako nam se ukazala prilika unajmiti staru kuću u gradu (Kaohsiung). Donji kat kuće smo u skladu s mogućnostima preuredili u lokal, s toliko željenim klima uređajem, a živjeli smo na katu. Stil gradnje je ovdje u potpunosti drugačiji, sve ide u visinu, tako da recimo dnevni boravak je na jednom katu, spavaća soba na drugom, kuhinja, toilet itd. na trećem, što je meni osobno vrlo nepraktično.

Ipak je krenulo. Što je bilo prekretnica?
Prostor je bio stvarno skroman, 6 stolova u polumračnoj prostoriji, mali ormarić kao pult i to je to. Doslovce smo imali jednu žarulju na sredini lokala. Ma koliko skromno, bilo je naše i lagano se išlo prema naprijed. Kroz par mjeseci došli smo na glas kao drugačiji od ostalih i ljudi su se počeli interesirati te dolaziti u sve većem broju. U narednih 6 mjeseci smo u potpunosti renovirali donji kat i napravili sasvim pristojno mjesto. Od instalacije struje, moleraja stolarije, sve sam bio prisiljen naučiti i napraviti sam jer cijene za strance, pogotovo bilo kakav posao u vezi restorana je nevjerojatno skup. Obim posla u restoranu se konstantno povećavao i odlučili smo zaposliti jednu osobu, pa dvije, tri, četiri… Sve je napokon išlo kako smo i zamislili pa smo počeli razmišljati o malo većem i boljem mjestu. Nakon 2 godine preselili smo lokal u sami centar grada.

Tko sve radi u restoranu?
U restoranu radi moja žena Pei-Wen (rođena Tajvanka) uz povremenu pomoć njezine mame i ja. Uz to, stalno zaposlenih imamo 4 servera/konobara.

Sto posto autentična jela

Tko su vam glavni gosti…Tajvanci ili stranci?
Gosti su nam većinom Tajvanci recimo 95 posto, što nam je i cilj. Konstantno oglašavanje putem svih dostupnih medija je usmjereno na lokalno stanovništvo, a stranci većinom dolaze na preporuku hotela u kojima odsjedaju.

Vidim da se nude ćevapi, sarma, kremšnite….na koju hranu najbolje reagiraju Tajvanci?
Meni je dan danas vrlo skroman iz razloga što radimo samo one stvari koje se mogu napraviti 100% isto kao u Hrvatskoj i što samo jedna osoba priprema sva jela, moja malenkost. Slavonski čobanac, slavonska kobasica, paprikaš, varivo od mahuna, ražnjići, ćevapi, mesna plata, sarma, punjene paprika, knedle sa šljivama, juha od povrća i juha od gljiva, kremšnite, palačinke te sladoled.

Što biste istaknuli kao vaš najbolji specijalitet?
Slavonski čobanac, sarma i slavonska kobasica su najprihvaćenija i najhvaljenija jela.

Dosta mu je hrvatske letargije

Čitajući kritike vidio sam da dobro dočaravate i hrvatski ugođaj. Kako to postižete?
Došli smo do toga da smo na glasu kao najautentičniji europski restoran u gradu, na što smo nevjerojatno ponosni! Kaohsiung je ogroman grad s 3 milijuna stanovnika. Ima na tisuće restorana i još uvijek masa ljudi koji još nisu uopće čuli za nas. No možda ne još dugo jer dobar glas daleko se čuje.

Koji su vam daljnji poslovni planovi?
U narednih godinu dana vjerojatno otvaramo još jedan restoran. 

Kako vam je živjeti tu?
Ovdje sve djeluje poprilično naglavačke, najviše način života. Recimo, većina Tajvanaca se druži jedino na društvenim mrežama te na ručkovima ili večerama koje se dogovaraju mjesecima unaprijed. Nema šanse da ćeš nekoga nazvati i reći ajmo na “kavu”, popričati malo…. Družiti se u pravom smislu riječi. No, chatati na fejsu ili nekoj drugoj društvenoj mreži uvijek i stalno. Za to se ima vremena. Meni osobno se sve svodi na posao i razmišljanje o poslu 24 sata dnevno.

Nedostaje li vam Hrvatska, dolazite li na odmor ovdje i mislite li se vratiti ikad?
Ovdje imam apsolutno sve što se u Hrvatskoj nisam usudio ni zaželjeti. I s te strane sam zadovoljan, još uvijek ne razmišljam o povratku, a kad kažem povratku mislim na Irsku! Nikad ne reci nikad, no povratak u Hrvatsku mi, bar za sada, ne djeluje privlačno. Sve te priče gdje je tko bio 91., ustaše, četnici, partizani i mnoštvo inih stvari mi ne nedostaju niti najmanje! Žalosno je da i sada, nakon 7 godina kako sam otišao, svake godine srećem iste ljude kako sjede na istim mjestima i pričaju o istim problemima i nitko ne poduzima apsolutno ništa. Opća letargija! U Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo. Stalo u tolikoj mjeri da je jedan Tajvan bar 20 godina ispred, a Irska i ostatak Europe da i ne govorim.