Mala pastelna bojica Boralica dat će svoj trag i potpis u velikoj volonterskoj akciji pošumljavanja opožarenih dijelova Dalmacije, u organizaciji Saveza izviđača Hrvatske i partnerstvu Hrvatskih šuma, HGSS-a, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR) i Veleposlanstva Kanade u Hrvatskoj.

Bojica koja se dijelila nedavno u novinama 24sata je sredstvo kojim korisnici mogu nacrtati svoje drvce, učitati ga i skenirati na stranici boranka.hr, gdje će biti posađeno u virtualnu šumu. Svako takvo virtualno stabalce, uz plaćenu donaciju od 10 kuna, stvorit će i pravu sadnicu koju će volonteri zasaditi na požarištima Dalmacije. Ova akcija svojevrsnog vraćanja života flore iz pepela, oživjela je i interes za podrijetlom bojice kojoj je namijenjena takva zahvalna uloga. Napravljeno ih je 120.000 komada u Blatu na Korčuli, u pogonu tvrtke Eurokarbon. 

Hrabro izabrali pravi put
Ako ime tvornice zvuči poznato, nije slučajnost, ona je na otoku desetljećima, gdje je nekad slavni Karbon Zagreb smjestio pogon za proizvodnju kreda, glinamola i ljepila Karbofix. Njihovim smo se proizvodima igrali u vrtiću, njima učili pisati u školi… Tvrtka Eurokarbon od 1. siječnja 2017. ima novog vlasnika, veletrgovca i distributera školskim i uredskim priborom Eurocom. Priča o odnosu Eurocoma i Eurokarbona je zapravo krenula prije pet godina, otkriva direktor Tomislav Herceg, inače docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. "Doktorirao sam na prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj, a uz mjesto docenta bio sam uključen u obiteljskoj tvrtki Eurocom. Primjena znanja s fakulteta na djelatnost kojom se tvrtka bavi rodila je ideju proizvodnje školskog pribora.

S obzirom na to da se Eurocom kao veletrgovac mogao vertikalno uvezati ili u maloprodaju, čime bi postao konkurencija svojim kupcima, ili u proizvodnju. Mi smo se odlučili za taj put", kazuje nam Herceg, kojega se slobodno može nazvati i mladićem, no iskusnim u biznisu. Nastavlja da se tvrtka prvo okrenula TOZ-u (Tvornica olovaka Zagreb), pripremajući se dvije godine za preuzimanje ovoga posrnulog proizvođača pribora, u čemu nisu uspjeli. No, to ih nije pokolebalo već, naprotiv, motiviralo na odlučujući korak. "Shvatili smo da zapravo ništa nismo izgubili – znamo za koga proizvoditi, naučili smo što i kako, još je samo ostalo pitanje gdje. Odgovor na to pitanje smo potražili u dugogodišnjoj partnerskoj tvrtki Eurokarbon s Korčule, koja je imala sličan asortiman TOZ-ovom, uz dodatak krede i bez olovaka i flomastera.

Lani smo je preuzeli, a dotad smo već bili preuzeli ljude iz tada već propaloga TOZ-a (glavne poslovođe, tehnologe, voditeljicu nabave i izvoza) i pomoću njih osnovali i manji zagrebački pogon i poslovodstvo", prisjeća se Herceg. I tako je korčulanski pogon dobio novi zamah. Otprije je ondje bilo puno krede koja je u vrijeme socijalizma Karbonu osiguravala radna mjesta za desetine radnika cijele godine. Danas ih je desetak – voditelj pogona, šest stalno zaposlenih i nekoliko sezonaca po potrebi. No, njihovo znanje i trud glavni su razlog, prema Hercegu, zašto su na otoku ostali i zašto, unatoč svim objektivnim i subjektivnim problemima koji proizlaze iz činjenice da su ondje, nisu "digli sidro".

Na raspolaganju imaju i svu Karbonovu tehnologiju i proizvodne linije, dok je u Zagrebu još pet radnika u pogonu, voditeljica proizvodnje i nabave, tehnologinja i kolega koji uskače gdje treba. I svi su prije bili u TOZ-u ili Karbonu, znači kvalificirani su i vješti. "Njihovo znanje naš je osnovni resurs", kaže Tomislav Herceg. Prošlu su godinu završili s prometom od dva milijuna kuna, što ove očekuju utrostručiti. "Dosad smo u 2018. ostvarili rast od 140% u odnosu na cijelu 2017.", pohvalio se Herceg.

Ocrtava kakva je realnost poslovanja na otoku.  "Korčula je vrlo daleko. Npr. kamionski prijevoz od Njemačke do Zagreba košta jednako kao od Zagreba do Korčule. Država pokriva 12. plaću u godini, ali to je kap u moru troškova. Pelješki most će značajno utjecati na smanjenje troškova, ali dok god se ne realizira i most Orebić – Korčula ti će troškovi ostati značajni. Stoga smo primorani konstantno tražiti bolje ponude sirovina i povećavati efikasnost kako bismo se borili s konkurencijom. Srećom, hrvatski potrošači preferiraju hrvatsku proizvodnju i kupuju i naše proizvode koji su nešto skuplji od konkurencije jer su prepoznali našu kvalitetu". 

Kvaliteta se crpi iz tradicije
Ta se, pak, kvaliteta crpi i iz tradicije, ona je i nositelj prodaje Karbona. Tvrtka je zaštitila trgovačka imena Karbofix i Glinamol, kojima se kupci, ističe direktor, uvijek vraćaju. Eurokarbon je, žalosno ali istinito, danas jedina i posljednja tvornica školskog pribora u Hrvatskoj. Opstali su u niši, a tu "poziciju ne može ugroziti ni Kina ni strani brendovi, jer dio hrvatskih kupaca uvijek će preferirati hrvatsku kvalitetu i proizvodnju". Nestankom TOZ-a u proizvodni program uvrstili su i veći dio njegovog asortimana i time nastavili tradiciju i tog brenda. 

"Tradicija i vjernost potrošaču i odgovornost prema lokalnoj zajednici u smislu domaće proizvodnje i zapošljavanja hrvatskih radnika su bili i ostat će temelj našega poslovanja. Još ne možemo proizvoditi olovke, a da smo uspjeli kupiti TOZ, sad bismo mogli i to. No, proizvodimo sve vrste kreda, plastelin, glinamol, tinte, tuševe, uljne i voštane pastele, pečatne voskove, vodene boje, tempere, univerzalna i škrobna ljepila, te ljepila za drvo i kaširanje. Uskoro pokrećemo i proizvodnju ugljena za crtanje, a u perspektivi je i proizvodnja olovaka, koja iziskuje značajna ulaganja", govori direktor i docent, dokazujući da proizvodnja u Hrvatskoj ima svoju šansu. "Perspektiva je vedra, uz uvjet da institucionalni okvir i lobiranje kod investitora usmjere tome. U protivnom će se industrijski pogoni nastaviti graditi u Slovačkoj, Poljskoj, Srbiji, zaobilazeći Hrvatsku", upozorava direktor Eurokarbona.

Neravnomjerni regionalni razvoj stvara manjak radnika
Kao poduzetnik, koji ima i proizvodnju, kako komentirate stanje u Hrvatskoj? Postoji još jedna dimenzija, ona znanstvena. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, profesori makroekonomije, financija, demografije i drugi, jasno su još početkom tisućljeća predvidjeli demografsku katastrofu, dužničku krizu, dugu krizu iz 2008. godine, nekvalitetan institucionalni okvir, u prvom redu pravosuđe i zlonamjerne inspekcije, zatim migracije i probleme u funkcioniranju Europske Unije. Da se hrvatska ekonomska politika vodi riječima struke i sjajnih ekonomista koje imamo, Hrvatska danas ne bi bila na začelju Europske unije, a poduzetnici bi bili u značajno boljoj poziciji. Čak se i u novinarstvu često prednost daje nadriekonomistima koji ne barataju niti osnovnim pojmovima, ali pričaju zanimljivu, iako šuplju priču.

A stanje našega poduzetništva je sljedeće: neravnomjerni regionalni razvoj uzrokuje nedostatak radne snage u manjim sredinama i skup rad u Zagrebu.  Nadalje, razni državni inspektori su, uz časne iznimke, posvećeni kažnjavanju, a ne savjetovanju, kako je to u razvijenijim zemljama. U nas se tvrtke boje inspekcije, a npr. u Kanadi priželjkuju inspekciju da im pomogne razriješiti nedoumice i popraviti greške.  Potom, naplata potraživanja i predstečajne nagodbe u kombinaciji s pretromim sudstvom uzrokuju veliku financijsku neizvjesnost zdravih poduzetnika na čija se leđa svaljuje teret loših poduzetnika. Oporezivanje rada, doprinosi na rad i stopa poreza na dobit su destimulativne.

Smanjenjem PDV-a se pogoduje jedino potrošnji koji svojim rastom uvećava uvoz i deficit tekućeg računa platne bilance, a poduzetniku se ne olakšava. Razni lokalni nameti su veliki teret za tvrtke, a posve je nejasno što se financira tim novcem. Vlada koja bi željela slušati svoje poduzetnike bi u vrlo kratkom roku, manjim od godine dana, mogla doprinijeti preokretu u hrvatskom gospodarstvu i privlačenju ulaganja, pogotovo emigranata koji su nešto uštedjeli, a veze s domovinom su im još čvrste. Dakle, sudstvo, porezna politika i parafiskalni nameti te stalnost u strateškim odlukama doprinijet će razvoju dobre poduzetničke klime koje se trenutačno više bori s administracijom nego konkurencijom, a kad ojačaju poduzetnici hrvatsko će gospodarstvo rasti i vratiti dobar dio ljudi koji su se odselili.