Siniša Topalović, direktor zagrebačkog ureda Horwath HTL-a, upozorava da je Hrvatska uspjela ‘napumpati’ fizičke rezultate, ali joj treba barem 50.000 novih ključeva u hotelima i resortima želi li dugoročno igrati globalno i konkurentno.

Geopolitička situacija koja je turiste ove godine preusmjerila i u Hrvatsku nije razlog da se zanosimo dobrom rezultatima, već prilika da se ozbiljno pozabavimo internim problemima – riješimo turističko zakonodavstvo, destinacijski menadžment, napokon sustavnije dotaknemo pitanje edukacije… Ta prilika neće dugo trajati, pa bi ju trebalo pametno iskoristiti, upozorava u razgovoru za Poslovni turizam Siniša Topalović, direktor zagrebačkog ureda konzultantske kuće Horwath HTL, s kojim smo razgovarali o hotelskim investicijama u Hrvatskoj, snažnom rastu privatnog smještaja i konkurenciji ekonomije dijeljenja te razvoju kongresnog turizma. “U turizmu globalni volumen kontinuirano raste, samo se seli fokus s jedne regije na drugu, ovisno o političkim, sigurnosnim i ostalim mikro uvjetima. Sad imamo priliku koja neće dugo trajati, sve je već rasprodano, Rusi sele rezervacije iz Turske, traže Mediteran, sigurnije destinacije. Sad je prilika da ojačamo sustav, za što nam ne treba puno novca, nego volje da se donose odluke, i da se krene u konsolidaciju upravljanja destinacija. Ne treba se zavaravati ovim stanjem.

Kakav imidž na stranim tržištima ima Hrvatska?

Iako glasimo kao sigurna destinacija, još nam nedostaje globalni imidž i vidljivost, content marketing fokusiran prema nišama. Tržište je dobro prihvatilo slogan Croatia Full of Life, idemo u dobrom smjeru, ali to treba biti aktivnije i dinamičnije. Kreirali smo strategiju imamo marketing viziju, i to je dobro, ali treba brže u provedbu.

Ulazak stranih investitora i dalje je otežan. Je li ksenofobija tu naš osnovni problem?

Ksenofobija je jedan od ključnih problema, uz klijentelizam i populizam. Još je živ mentalitet samoupravnog socijalizma koji pomno prihvaćamo i razvijamo, pa čim krenemo s globalno prihvaćenim normama biznisa dođemo u situaciju da je to nepoželjno ponašanje.

Ali korupcija, koja se spominje kao još jedna od kočnica, prisutna je i u drugim dijelovima svijeta pa tamo ipak dolaze strani ulagači?

Ima i puno razvijenijih zemalja od Hrvatske, gdje ta korupcija nije korupcija, nego nagrada za uspješno realiziran posao ili kako već, ali tamo investitora ne reketari petnaest ljudi. U Hrvatskoj investitori dobiju 15 adresa koje obilaze i neminovno dolazi do ulaska u moralni hazard. Hrvatska jednostavno još na međunarodnoj razini nije izgradila svoj imidž kao zemlja za konkurentno i ozbiljno investiranje. Teško je stoga realizirati kapitalne stvari, za to treba mijenjati puno toga. Zato imamo malo stranih ulagača. No unatoč tome, u zadnje vrijeme primjećujemo sve veći interes, unatoč svim internim problemima.

Je li rješenje za brže i bezbolnije investiranje u angažmanu lokalnih partnera, što se sve češće čuje po konferencijama?

Ne želim se s tim složiti, jer ako to kažemo i priznamo onda se stavljamo u red s državama u kojima bez lokalnog partnera ne možeš ništa napraviti. Ne podcjenjujući zemlje u kojima je to način poslovanja stotinama godina, no u tom slučaju kao država ne pripadamo europskom kulturološkom krugu kojem stremimo.

Je li Zakon o strateškim investicijama dosad utjecao na poboljšanje investicijske klime u Hrvatskoj?

Zakon o strateškim investicijama ima smisla jer znači ubrzanje sustava bar za velike investicije koje mogu napraviti pomake, odnosno u najkraćem roku generirati i pozitivni efekt za zajednicu, te povući i neke manje projekte. Zbog toga se problem spore realizacije investicija bar na jednoj razini počeo rješavati. Također, kroz te projekte će doći i do edukacije nižih razina, pa neće više biti reketa primjerice u prostornom planiranju. Naime, kad upravljanje dolazi s gornje razine ipak se svi više trude odraditi posao kako treba.

Bi li trebalo ograničiti širenje privatnog smještaja?

To je šire političko i ekonomsko pitanje. Do ekspanzije privatnog smještaja došlo je nakon što se raspao bivši ekonomski sustav i izgubila radna mjesta, te su se ljudi okrenuli resursima koje su imali, nadograđivali obiteljske kuće, krpalo se kako se znalo. Na to se vezala i nelegalna gradnja, priča je bujala, a vlast to nije regulirala jer se nije željela zamjeriti glasačima. Iz nemoći političkih elita i nemoći vlada da supstancijalno promijene stvari, oni su svi populizmom i ksenofobijom sapunali granu sami sebi. Problem je u tome što, kad se diže količina takvih kreveta bez značajnije tržišne ekspanzije i diverzifikacije, pada prosječna cijena, a i teže se gradi željeni turistički imidž destinacije visoke vrijednosti. Ograničavanje širenja nekog vida smještaja nije nemoguće. U Tirolu je 80-tih i 90-tih godina stupila na snagu zabrana otvaranja novih takozvanih “hladnih” kreveta u privatnom smještaju, koji su zjapili prazni većinu godine. Naravno da ne treba ukinuti privatni smještaj, toga svugdje ima, no ono što je u Hrvatskoj problem je što je privatni smještaj iz gospodarske aktivnosti prešao u socijalnu kategoriju rješavanja problema. Dakle, država ne može i ne treba zabraniti privatni smještaj, nego treba osigurati mogućnost razvoja gospodarstva koje će onda pružiti i atraktivnije načine zarade i profesionalnog razvoja…

Širenje privatnog smještaja sad je dobilo dodatan aspekt kroz ekonomiju dijeljenja, trend koji jača u cijelom svijetu?

Ako se nastavi takav rast postat ćemo “Airbnb država”. Platforme poput Airbnba, Ubera i brojne druge su neminovne jer su rezultat tehnološkog napretka društva. Pokušaj da se one zaustave bio bi kao da se pošta bunila u trenutku kad je krenuo e-mail. No pošta nije propala s uvođenjem e-maila, već je prilagodila svoje poslovanje. Airbnb ima svoje dobre strane, jer omogućava ono što kategorizacije privatnog smještaja diljem svijeta nisu uspjele. Kad se primjerice danas rezervira apartman u centru Beča ili studio na splitskoj rivi, na raspolaganju je puno korisnih informacija, kvalitetnih fotografija, komentara prethodnih gostiju poput onih radi li klima ili je samo na slici, kakav je domaćin, itd. Međutim, koplja se s razlogom lome oko uspostave jednakih uvjeta poslovanja kao i kod registriranih iznajmljivača, prvenstveno oko pitanja oporezivanja. Nije sporno da ja ponudim svoj apartman, ali je sporno ako ga naplaćujem, a od toga nema ništa ni grad ni turistička zajednica ni državni proračun, jer ja koristim imidž destinacije za privlačenje gosta, a ničim ne pridonosim da se ta destinacija dalje razvija i unaprjeđuje.

Jesu li platforme ekonomije dijeljenja uzele dio gostiju hotelima? Kako se hoteli nose s novostima?

Globalno hoteli to prihvaćaju definitivno kao ozbiljnu konkurenciju. S ovom platformom privatnog smještaja otvorila se nova utrka između hotela i kvalitetnog privatnog smještaja, gdje ljudi zavisno o preferencijama i ovisno kojoj generaciji pripadaju, biraju ono što im najbolje odgovara. Imam brojne kolege koji radije biraju Airbnb jer kažu da im je draže spavati u stanu koji im je preko puta zgrade u kojoj imaju sastanke, ima kuhinju i “homy feeling”. Osim oporezivanja bitno je pitanje mogućnost niveliranja i postizanja iste razine konkurentnosti jednog i drugog tipa smještaja, te pitanje koliko je javni sektor u mogućnosti osigurati takav tretman, odnosno uvesti potrebnu regulativu. U Hrvatskoj za voziti Uber trebate imati obrt, plaćati porez i doprinose, a ako iznajmljujete stan preko Airbnba ne trebate ništa. Dobar primjer je Pariz koji je uspio dogovoriti da se plaća boravišna taksa za svako noćenje realizirano preko platforme Airbnb. Airbnb od toga ne bježi, no nadležne institucije to trebaju propisati i adekvatno regulirati – a da se pritom ne ubije poslovni interes. Na razini Zagreba u sustavu Airbnb-a je se nalazi oko tisuću stanova, odnosno oko tri tisuće kreveta, što je gotovo polovina ukupnih hotelskih kreveta u Zagrebu. A što je tek s obalom? Dubrovnik ima preko dvije tisuće objekata, Split oko dvije a Zadar više od tisuće. To je dakako siva zona sve dok netko ne donese drukčiju odluku.

Kad već raste popularnost apartmana, zbog čega je toliko važno povećati hotelske kapacitete?

Strategija turizma je odredila da Hrvatska želi rast hotelskih kapaciteta, kako bi generirala visoku dodanu vrijednost, veću potrošnju gostiju i bolju pred i posezonu. A to ne možemo generirati uz dominantan udio privatnog smještaja. Naša konkurentska pozicija je tu slaba. Recimo, susjedna Italija ima 50 posto hotela u ukupnim smještajnim kapacitetima, dakle samo u postocima smo dvostruko slabiji od susjeda. Dok jedni pucaju tenkom, mi smo na luku i strijeli.

Kako to izgleda u novcima?

Financijski učinak to slijedi. Kad se uzme trideset zemalja s najvećim brojem noćenja u svijetu po glavi stanovnika, Hrvatska je po tom ključu četvrta u svijetu. Po Eurostatu imamo jednu od najvećih gustoća noćenja po jedinici površine. Dakle i po broju stanovnika i po površini maksimalno pritišćemo, a s druge strane prosječna potrošnja po stranom noćenju u Hrvatskoj iznosi 166 dolara, u Italiji 246 dolara a u Francuskoj 419 dolara. Mi smo dakle uspjeli napumpati fizičke rezultate, no treba nam veća potrošnja, a to ćemo teško ostvariti bez hotela i inovativne i kvalitetne dodatne ponude. Hrvatskoj dakle treba minimalno 50.000 novih ključeva u hotelima i resortima ukoliko dugoročno želimo igrati globalno i konkurentno.

Kako nedostatak stranih ulagača i brendova utječe na postojeću hotelsku strukturu?

Neki vlasnici hotela u Hrvatskoj trude se razvijati hotelski biznis i rade to sasvim pristojno, drugi malo manje daju naglasak na razvojnu komponentu jer čekaju dobru priliku za prodaju. Nedostatak novih projekata usporava promjene kulture poslovanja, implementaciju novih trendova, a time i rast kvalitete ponude hrvatskog turizma. Da dođu strani investitori u većoj mjeri, i postojeće tržište bi se dodatno prokrvilo, došle bi nove ideje, brže bi se otvorila i neka emitivna strana tržišta. Hrvatski hoteli također imaju značajnih problema s nedostatkom kvalitetnih kadrova, uključujući i srednji kao i top menadžment. Novi hoteli zahtijevaju i nove zaposlenika, a naši kurikulumi su zastarjeli, nemamo prikladnu edukaciju za osnovna zanimanja a da ne govorimo o inovativnim profilima kao što su destinacijski menadžeri, guest experience menadžeri, menadžeri hrane i pića, meandžeri za upravljanje prihodima, direktori prodaje i njima slična. Dodatan apsurd ogleda se i kroz maćehinski odnos prema hrvatskoj gastronomiji. Unatoč velikom bogatstvu, obrazovanje za kuhare, slastičare, konobare i sommeliere je još uvijek zapostavljeno i neatraktivno.

Hoće li se otvaranjem novog terminala u zagrebačkoj zračnoj luci pojačati značaj Zagreba kao kongresne destinacije? Hoće li to upaliti bez novog kongresnog centra?

Zagreb je jedan od rijetkih glavnih gradova srednje i zapadne Europe koji imaju toliko lošu zračnu povezanost, ‘posebice low cost’ letovima Ako želite letjeti za London za 35 eura, morate najprije do Osijeka, Pule ili Zadra. Tu je važno ne samo iz perspektive odmorišnih putovanja, već i poslovnih. Niskotarifni prijevoznici se sve više koriste i u poslovne svrhe za kraće letove na području Europe, posebice ako imaju dobar red letenja. Konvencionalne linije osiguravaju veći legitimitet, no lowcosteri se ne smiju zanemariti jer povećavaju volumen i potrošnju u samoj destinaciji. Let Budimpešta-Barcelona je sto eura, iz Zagreba je za iste datume više od 300 eura, dakle Mađar za našu cijenu leta plaća i hotel u Barceloni. Nadam se da će se novim terminalom osigurati i prostor za nove letove i nove destinacije. Također, strateško je i pitanje domaćeg prijevoznika Croatia Airlines. Zagreb će definitivni profitirati od novog terminala, ali bilo bi šteta da se uz to ne realizira i projekt kongresnog centra. Ista stvar je s Dubrovnikom koji također dobiva novi zračni terminal. Horwath HTL je radio na inicijalnoj procjeni mogućnosti izgradnje kongresnog centra Dubrovnik, gdje smo utvrdili kako Hrvatska zbog nedostatka kongresnih centara nije na globalnoj karti ozbiljnih kongresnih destinacija. Stoga će za realizaciju dubrovačkog a i zagrebačkog kongresnog centra trebati osigurati sufinanciranje iz nacionalnih ili EU izvora jer se ovakvi projekti više promatraju kao infrastrukturni projekti važni za opći razvoj destinacije ali i pozicioniranje Hrvatske globalno.

Kakav je sad položaj Hrvatske kao kongresne destinacije za strana tržišta?

Radili smo istraživanje percepcije Hrvatske kao kongresne destinacije koje je pokazalo da nas nema nigdje kao ozbiljnih igrača. Kongresna industrija je vrlo jasna i konkurentna, s jedne strane su oni koji žele ići na kongrese i oni koji to za njih organiziraju, PCO- e (professional congress organisers), a s druge strane su destinacije koje se bore za njihov dolazak. Ovdje konkretno pričamo o o skupovima s dvije, tri i više tisuća delegata koji zahtijevaju globalno konkurenti standard usluge i sadržaja. A gdje Hrvatska može smjestiti više od 1500 ljudi, a da ne sjede na sajamskim aluminijskim stolcima gdje ih nakon sat vremena bole leđa, gdje ništa ne čuju i ne vide? Za ozbiljno tržišno pozicioniranje u prvo moramo razviti ključnu infrastrukturu da bi mogli uopće konkurirati na svjetskom tržištu.

Horwath HTL radi i u drugim zemljama sa sličnim ili još težim povijesnim zaleđem, imate li neke primjere kako se tamo razvija priča?

Mogu dati primjer Ruande, male zemlje u Središnjoj Africi, koja nema izlaz na more, a devedesetih godina je proživjela građanski rat kao i genocid u kojem je ubijeno gotovo milijun ljudi u svega stotinu dana. Nakon toga krenulo je postavljanje na noge. Danas se u Ruandi ministri zapošljavaju temeljem performance based contracts, odnosno premijer bira ministre koji dobiju jasne kriterije što trebaju napraviti u određenom roku. Mi sada u Ruandi radimo strategiju i akcijski plan razvoja turizma Istočne Ruande gdje ministar ima do određenog datuma završiti i predati projekt Vladi na implementaciju. To je javni sektor koji je orijentiran na posao i isporuke s jasnim odgovornostima. Sad trenutno završavaju izgradnju kongresnog centra u glavnom gradu Kigaliju, rade ga Turci, otvara se Radisson Blue, Marriott, Kempinski je već tamo… Očigledno je da jasna predanost da se stvori poticajno poslovno okruženje, može postavit bilo koju destinaciju na globalnu turističku i poslovnu mapu.