Dolazim u ponedjeljak u poduzeće i počinje normalan radni dan. U nekom trenutku idem po kavu i na hodniku me sretne Ivana koja u LQ-u vodi marketing. Zaustavi me i pita: “Imaš možda samo sekundu”. Kažem: “Naravno da imam”. U tom trenutku ne znam da Ivana na svojemu ramenu nosi “majmuna”.

Taj je “majmun” zadaća koju Ivana ne uspijeva riješiti. Riječ je o redizajnu mrežne stranice koju treba obaviti naš dobavljač na čelu s Hrvojem, koji je vlasnik tog poduzeća. Ivana je poslala e-poruku Hrvoju, on se nije javio i sad ima problem.

“Majmun” je, dakle, zadaća hvatanja Hrvoja da nam napravi taj redizajn. Kako sam rekao da imam sekundu, Ivana nastavi: “Čuj, ne mogu nikako doći do Hrvoja. Poslala sam mu e-poruku, ali čovjek se ne javlja.” U tom je trenutku “majmun” koji se nalazi na Ivaninu ramenu već u stanju pripravnosti i samo što nije skočio na moje rame.

Za to mu je potreban moj odgovor: “Znaš što, Hrvoje i ja se dobro znamo, ja ću ga nazvati”. U toj sekundi kako sam izgovorio tu rečenicu, “majmun” je brzinom munje skočio na moje rame i zadovoljno se smjestio. Ivana je također zadovoljno nastavila dalje sa svojim zadacima, a ja sam imao osjećaj da sam napravio dobru stvar.

Ide dan dalje, pa tako dođe do mene Marina, pa onda Igor, pa telefonski razgovaram sa Sandrom. Svatko od njih ima neki problem, svatko nosi svojega “majmuna” i cijeli dan protječe u uspješnim transferima “majmuna” na moja ramena.

Za sve je kriva sekunda na hodniku

Navečer dođem kući, umoran provedem neko vrijeme s obitelji i onda počnem raditi. Rješavam tuđe “majmune” koji su se tijekom dana smjestili na moja ramena. Da stvar bude još teža, za nekoliko me dana Ivana ponovno sretne na hodniku i pita: “Jesi dogovorio s Hrvojem da nam počne raditi redizajn?”

Kako rješavam mnogo drugih obveza, počnem se izvlačiti da nisam stigao. U tom trenutku, za posao koji je bio zadatak moje članice tima, našao sam se u situaciji da odgovaram ja njoj umjesto ona meni. Sve je počelo sekundom na hodniku prije nekoliko dana.

Priču s majmunima je sjajno postavio Kenneth Blanchard u svojoj knjizi The One Minute Manager Meets the Monkey. Dakle, delegiranje počinje uvjerenjem da vaši ljudi mogu, žele i trebaju obaviti određeni zadatak. Nismo svi uvijek oduševljeni zadacima koje moramo obaviti. Ali ih ipak obavimo.

Nisam oduševljen što nakon nedjeljnog ručka idem pospremiti stol, ali iz zahvalnosti prema supruzi koja je pripremila ručak ipak ću taj posao obaviti. Prodavaču u poduzeću nije ugodno raditi prodajne izvještaje, ali ih ipak napravi.

Zapitajte se to svako jutro

Zašto onda ljudi prebacuju “majmune” na druge ljude? Jednostavnije je, prebacuju odgovornost ili imaju previše posla pa si na taj način olakšavaju život. Možda su nesigurni, lijeni, drski ili to rade iz dosade. Što god da je razlog, pokušajte saznati o čemu je riječ.

Razgovorom ćete vjerojatno dobiti odgovor, objasniti svoja očekivanja, čuti njihova očekivanja i postaviti jasan okvir međusobne suradnje.

Kao poduzetnik ili menadžer svako jutro se morate zapitati sljedeće: Što od svojih zadataka mogu delegirati, što automatizirati, a što eliminirati? To je jedno od ključnih pitanja preživljavanja za svakog tko vodi kompleksne sustave. To vam doslovce može spasiti život, jer pritisak koji nastaje kroz vrijeme nije jasno vidljiv. To je kao polako kuhanje žabe.

Ako stavite žabu u vruću vodu, ona će odmah iskočiti. Ako ju stavite u hladnu vodu i polako zagrijavate, ostati će u vodi. Nisam probao, ali eksperimenti upravo tako kažu. Dakle, pazite da se ne skuhate u vlastitom loncu zadataka. Umjesto toga, delegirajte, automatizirajte i eliminirajte što treba. Svako jutro.