Najveći obol ponovnom bumu cijena nekretnina u Hrvatskoj donio je „fenomen“ dnevnog najma na krilima platformi poput Bookinga i Airbnbja u kombinaciji s divljim tržištem dugoročnog najma, piše Valentina Wiesner za Večernji list.

Cijene „kvadrata“, i za prodaju, i za najam, akcelerirale su u nekoliko godina uzrokujući pravu stambenu krizu. Građanska inicijativa Pravo na grad pokrenula je akciju „Housing for All“ (Stanovanje za sve), s ciljem da u godinu dana prikupe milijun glasova koliko je minimalno da Europska komisija pokrene zakonodavne izmjene kojima bi se popravilo stanje na tržištu najma.

Poticati socijalne programe

– Postoje i „državni pragovi“, minimalne granice za svaku od sedam država u kojoj se skupljaju potpisi; za Hrvatsku je to 8620 glasova koliko moramo imati do kraja ožujka – pojasnila je Iva Marčetić iz inicijative Pravo na grad, koja je održala i niz javnih okupljanja i okruglih stolova na tu temu. Kampanja je, kaže, iznimno dobro primljena, ali ljudi su prilično nepovjerljivi prema potpisivanju na internetu (na-web stranici housingforall.eu) pa im još nedostaje glasova do kvote.

– Internetske su peticije zapravo najsigurnije jer se podaci uništavaju čim su verificirani – pojašnjava mlada arhitektica i aktivistica te precizira i što se želi postići izmjenom zakonodavstva EU; inicijatori žele potaknuti države na veća izdvajanja za socijalne stambene programe izmjenom masstrichtskih pravila, tako da izdaci članica EU za javnu stambenu politiku više ne ulaze u obračun javnog deficita. – Tako države više ne bi imale opravdanje za neulaganje u priuštivo stanovanje. Jedan od zahtjeva je i zakonska regulacija digitalnih platformi koje se bave kratkoročnim najmom. Izjednačili bi porez na kratkoročni i dugoročni najam, ali i primjenjivali drukčije parametre regionalno i lokalno, prepoznavajući potrebe lokalnog stanovništva koje često živi od turizma. No, nije isto je li to nekome nadopuna kućnog budžeta ili biznis. O valorizaciji treba li im taj tip prihoda odlučivala bi lokalna samouprava. Direktiva bi zapravo trebala dati mogućnost državama EU da same kreiraju porezne politike – ističe.

Upozorava da je od 2007. do 2019. cijena rente u Hrvatskoj, prema podacima Eurostata, skočila 40 posto. Priuštivih stanova za najam, čija cijena ne bi smjela prelaziti 30 posto prosječne plaće, u Zagrebu je prije tri godine bilo ukupno između 60 i 70, a danas, iako je prosječna plaća u međuvremenu porasla za gotovo 1000 kuna, ima ih – 40! I uglavnom su u rubnim dijelovima grada i maleni. A svaki iznos koji bi premašio taj udio svrstava najmoprimce u rizik od siromaštva.– Usto, kod iznajmljivanja je prisutan svaki aspekt diskriminacije: djece, kućnih ljubimaca, rasni, LGTB… nema institucije u Hrvatskoj koja promiče sigurno stanovanje. Nedavno nam se javio čovjek sa ženom i dvoje djece čiji stanodavac traži iseljenje u roku od 15 dana, što se protivi svim zakonima! – priča I. Marčetić.

Raste beskućništvo mladih

Podsjeća da je zakonski rok tri mjeseca ako nisu grubo prekršeni uvjeti ugovora; nisu plaćene više od dvije najamnine ili je oštećena imovina. Opisuje i druge apsurdne stavke u ugovorima u kojima traže da se ne smije primiti gosta na noćenje ili za svako noćenje povećavaju cijenu najma za jedan posto što je, osim grubog zadiranja u privatnost, također protuzakonito – do 30 dana podstanar ima pravo primiti koga god želi u stan, a tek nakon 30 dana mora ga prijaviti.

– Zakon je i vrlo neprecizan kad su posrijedi kazne za najmodavce, a jedino što se može napraviti je traženje ostanka u stanu po osnovi ometanja posjeda u hitnom postupku. Ali, tko želi ostati u takvom odnosu s najmodavcem?! Država, kaže, ima jako puno politika koje se tiču uskih skupina, kreditno sposobnih i zapravo pomaže financijskim institucijama plasirati kredite – u takve je subvencije ulupala 350 milijuna kuna kojima je mogla sagraditi socijalne stanove. Promiče ideju da je samo kupnja sigurna. Probleme ne adresira na najnesigurnije – mlade koji su često u prekarnim i nestabilnim radnim odnosima, nisu kreditno sposobni, ne zasnivaju obitelji ili se iseljavaju. I u mnogim drugim europskim državama slična je situacija pa raste beskućništvo, posebno kod mladih. Mnogi mjesece provedu na kaučima kod prijatelja, a zapravo su beskućnici, nemaju doma. U Hrvatskoj 60 posto mladih od 18. do 39. godine živi s roditeljima jer si ne mogu priuštiti stan.