Piše: Marijana Mešić, direktorica tvrtke Finars rješenja d.o.o.

Svaki put kada se pokuša učiniti nešto što bi promijenilo sadašnje stanje, čak i na bolje ili pokrenulo razvoj novih događaja, u Hrvatskoj se diže galama. Tako je i ovaj put kada Vlada konačno poduzima korake kako bi ubrzala investicije koje realno gledajući u usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama od osamostaljenja Hrvatske nisu doživjele impresivnih pomaka.

Nikakvo čudo.  Puno sudionika i razina odlučivanja, gomila zakona i mnogobrojnost sitnih ili krupnih interesa. Previše uvjeta, a nimalo odgovornosti.

Imala sam osobno, blisko iskustvo s pokušajem gradnje obiteljske kuće (po starom Zakonu) koji je završio na pukom pokušaju. Dokumentacija koju sam uredno predala u Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju za ishođenje lokacijske dozvole i koja je zaprimljena pod određenim urudžbenim brojem predmeta završila je u nekakvom ormaru bez ikakve oznake zaprimanja. Pitate se kako znam? Tako što sam nakon par mjeseci čekanja izgubila strpljenje, posjetila referenta i tražila da mi izvadi predmet na stol. I onda je počelo traženje… Po ladicama, po ormarima, po koleginim ladicama i susjednim sobama. Našao je predmet, ali bez ikakve oznake i broja. I bez konkretne namjere da se njime počne baviti u skoro vrijeme (a kako i bi kada nije znao niti gdje je odložen).

Nakon toga sam počela redovito posjećivati i nazivati referenta, samo da ga pitam kako stojimo sa rješavanjem lokacijske dozvole.  Jedanput je radno vrijeme bilo skraćeno do 12 sati radi velikih vrućina, drugi put je bio bolestan, onda je otišao na godišnji odmor s kojeg se vratio nakon 45 dana. Dobila sam lokacijsku dozvolu za običnu obiteljsku kuću nakon 8 mjeseci upornog zvanja i obilaženja. Brzo u odnosu na neke druge slučajeve, sporo u odnosu na rokove koje je propisivao tadašnji Zakon. Za mene svakako prekasno jer je rok za dobivanje lokacijske dozvole bio vezan uz neke druge uvjete na građevinskoj parceli radi kojih se niti nije došlo do faze ishođenja građevinske dozvole te izgradnja nikada niti nije započeta već je predmet završio na sudu koji i danas traje. Punih šest godina.

Ovo je primjer jednog namjeravanog ulaganja koje nije spomena vrijedno u odnosu na ulaganja na kojima se temelje ozbiljne investicije. Osim što su ozbiljne investicije imale još gori tretman. Koji bi normalni investitor pod takvim uvjetima i u takvim okolnostima uopće odlučio svoj novac angažirati u Hrvatskoj? U državi gdje je kolektivna svijest na nivou opće nebrige za bilo koga i bilo što osim za samoga sebe,  gdje je uvijek netko drugi kriv, gdje se činjenice izvrću, a svaki pokušaj promjene opstruira, gdje su investitori kategorizirani kao lopovi,  gdje je pravna nesigurnost visoka, a državni službenici neefikasni, često puta nekooperativni i nedovoljno educirani, gdje je cijena rada visoka jer je produktivnost niska, gdje je povrat na uloženi kapital u minusu, a rokovi za povrat investicije neobično predugi, gdje su porezna opterećenja među najvećima u svijetu itd., itd. itd…

Izmakli prihodi našeg gospodarstva radi neizgradnje jedne obiteljske kuće su oko 1,5 MIO HRK – u komunalnom doprinosu, u građevinskom materijalu, u građevinskim uslugama, u opremanju, u PDV-u i sl. Koliki su izmakli prihodi našeg gospodarstva radi neodrađenih projekata u ladicama državnih službenika?

Zakon o strateškim investicijama će u moru problema u najmanju ruku eliminirati barem jedan – vrijeme potrebno za pokretanje investicije. „Patriotskim igrama“ se opet pokušavaju zamazati oči širem puku kako ćemo izgubiti nešto od svoje zemlje što je veoma vrijedno i dragocjeno, a sutra ćemo opet pričati o tome kako nemamo gdje raditi i diskutirati o tome tko je krivac. I tako u beskonačnost. Oni koji  se protive stvaranju okvira koji omogućava brzu realizaciju investicija, imaju posao i imaju primanja. Ne žuri im se. Velikim dijelom, dugotrajnim debatama opravdavaju svoje postojanje.  Nisu na burzi rada kao 371.062 ljudi kojima egzistencija visi o koncu. Pa imaju vremena za beskonačne rasprave. Svima ostalima je potrebno djelovanje, pa makar i sa greškama. Greške se mogu u hodu popravljati, ali propušteno vrijeme radi neaktivnosti se ničim ne može nadoknaditi.

Uzmite za primjer jednog seljaka koji ima višak zemlje, a možda ne može niti režije podmiriti. Taj višak zemlje on ne može obrađivati i ne može stvarati prihode zato što nema dovoljno sredstava potrebnih za ulaganje. Ne može podići niti  potreban iznos kredita kako bi zemlju raskrčio, pripremio za određenu kulturu, nabavio obrtna sredstva i platio sve troškove koji će nastati do prvog prinosa.  Zemlja je plodna, na dobrom položaju i obećava puno. Koje su mu opcije? Čuvati zemlju i dalje živjeti na rubu egzistencije ili razmisliti kako sa onim što ima poduzeti korake koji bi mu pomogli riješiti probleme. On može: ući u strateško partnerstvo gdje ulaže zemlju, a investitor novac pa će primati udio u dobiti; dati zemlju u dugoročni zakup pa će primati zakupninu; prodati zemlju i uložiti novac u nešto što će mu donijeti prihod (makar od kamate); prodati zemlju investitoru i eventualno u paketu dogovoriti radno mjesto kod investitora…. Primjer je banalan. Mogućnosti su razne.

Slično je i sa aspekta Zakona o strateškim investicijama.  Možemo se diviti ljepoti naših šuma i voda, livada i polja. Pitanje je kako nama, građanima Hrvatske sva ta ljepota služi ako polja ne obrađujemo, livade zapuštamo, vode ne iskorištavamo, a drvo izvozimo kao najjeftiniju sirovinu i ne prerađujemo. Kao turistička zemlja nemamo značajne prestižne turističke komplekse u koje bi mogli privući svjetski jet set i ponuditi im sadržaje sukladne dubini njihovog džepa i njihovih želja. Bez strateških investicija određeni resursi će najvjerojatnije zauvijek ostati samo neiskorišteni resursi. Od kojih mi sami nećemo imati nikakve koristi.

Opozicijske stranke naglasak stavljaju na nejednakost uvjeta za dobivanje dozvola između malih i srednjih te velikih investitora. Nužno je da državna administracija ubrza postupak u odnosu prema svim investitorima i svim vrstama investicija jer na taj način pridonosi akceleraciji pozitivnih efekata u društvu (sjećate se propuštenih prihoda), ali logično je da se prioritet daje najvećima jer su i multiplikatori dobivenih koristi od takvih investicija najveći. Nije isto da li netko u samom startu zapošljava 1.000 ljudi ili 100. Problem se naravno može pojaviti u slučaju da interes za velike investicije izostane jer sam rok izdavanja dozvola i ubrzani postupak nije jedini kriterij zašto bi netko odlučio uložiti novac u Hrvatsku. Dok god su ostali parametri nepovoljni, kao što su marginalne stope povrata, povrat na investiciju i neki drugi pokazatelji opravdanosti investicije, kapital velikih investitora će se okretati prema investicijski isplativijim zemljama. U tom slučaju bismo mogli ostati na malim investicijama i sa sporom procedurom. Poanta je da bi Zakon o strateškim investicijama trebao biti samo uvertira u rješavanju puno šireg problema pokretanja investicijskog ciklusa u Hrvatskoj.

Vjerujem da u okviru promišljanja o poticanju investicija imamo prostora i za otvaranje nekih dodatnih rješenja s investitorima u vidu poticanja korištenja usluga i proizvoda hrvatskih poduzeća kod izvođenja investicija, strateškog povezivanja domaćih tvrtki radi objedinjavanja ponude i nastupa prema investitorima, poticaja investitorima za njihova dodatna ulaganja u direktne izvore nabave na hrvatskom tržištu nakon završetka investicije i sl. Sve je to dio šire strategije. Koja se može realizirati samo ako počnemo djelovati. I prestanemo beskonačno diskutirati.