Kako Vladinim preporukama za postupanje javnih naručitelja radi ublažavanja posljedica poremećaja cijena građevinskog materijala i proizvoda riješiti javne nabave koje su ugovorene u ovoj godini? Što ako i u ranijim ugovorima nisu ugovoreni kriteriji za eventualne izmjene? Traže se brza i točna rješenja za navedena pitanja, nakon što je Vlada dala zeleno svjetlo izmjenama ugovora. Stav pojedinih velikih građevinara oko toga je jasan; kažu, ako postoje tehničke ili druge nejasnoće, javni naručitelji to trebaju riješiti.

Sposobnost provedbe

Tako predsjednik Uprave križevačkog Radnika Mirko Habijanec, ujedno predsjednik HUP – Udruge graditeljstva, ističe da javni naručitelji moraju biti sposobni provesti Vladin zaključak koji je koristan za državu, a u protivnom će, smatra, nastati ogromne štete zbog raskida ugovora i sudskih sporova, za koje će naručitelji snositi odgovornost. Ne iznoseći pojedinosti, potvrdio je da imaju neke projekte u čije se aneksiranje kreće, ali uz upozorenje da javni naručitelji trebaju uložiti više znanja kako bi se ovo područje reguliralo. Prvi je problem početni set preporuka iz zaključka jer je očito primjenjiv za sve ugovore sklopljene prije 1. listopada 2020., ali je isto upitno za kasnije sklopljene ugovore jer su javni naručitelji tada već mogli predvidjeti okolnost porasta cijena.

To je prvi problem koji se automatski “seli” na izvođače, a proizlazi iz članka 317. Zakona o javnoj nabavi, a kako se Vlada na njega pozvala po tome je izgleda neprimjenjiv za ugovore sklopljene ove godine. Druga prijetnja, po svemu sudeći šireg obujma, odnosi se na članak 315. Zakona o javnoj nabavi, na koji se zaključak isto poziva jer kaže da su Izmjene moguće pod uvjetom da su na “jasan, precizan i nedvosmislen način predviđene u dokumentaciji o nabavi u obliku odredaba o izmjenama ugovora”. Kako se javna nabava radova najčešće ugovarala bez ikakvih kriterija za promjenu cijena, danas kada javni sektor po prvi put preuzima odgovornost za izmjene ugovora zbog poremećaja u cijenama, raskorak između realnog stanja i uvjeta koji se zakonski traže dovodi ih na tanki led i pitanje je postoji li izlaz.

Tim više jer je zaključak prethodno zakompliciralo svojim tumačenjem Ministarstvo pravosuđa i uprave, u kojem je dvojbeno upozorilo da se porast cijena mora računati u odnosu na ukupnu cijenu. Punih mjesec i pol dana kasnije Vlada je preporučila javnim naručiteljima da se uzmu u obzir razlike cijene samo u odnosu na jedinične cijene materijala iz troškovnika koji je sastavni dio ugovora, dakle bez ikakvih daljnjih analiza kakav to utjecaj ima na ukupnu cijenu. Time su Banski dvori očito pojasnili tumačenje resora pravosuđa koje po svojoj suštinskoj naravi kao stručno mišljenje nije obvezujuće za sudove.

Ugovori s fiksnom cijenom

Na naš upit zagrebački odvjetnik Mićo Ljubenko ističe da je rješenje u članku 320. Zakona o javnoj nabavi koji dopušta izmjenu tijekom trajanja ugovora kad je vrijednost izmjene manja od 15 posto prvotne vrijednosti ugovora o javnoj nabavi radova. “Poziv javnim naručiteljima da sa izvođačima sačine potrebne analize, bez primjene članka 320. ZJN, nedostatan je jer je u približno 90 posto slučajeva riječ o projektima koji su ugovoreni s fiksnom cijenom, a bez predviđenih kriterija za kasnije izmjene. Zbog 
toga što u javnoj nabavi najčešće nisu bili predviđeni kriteriji za izmjenu cijene nije moguće u pravilu primijeniti odredbe na koje zaključkom upućuje Vlada, ali ipak jest odredbu čl. 320. koja ne uvjetuje definiranje kriterija za izmjenu cijena u postupku javne nabave. Pomoću navedenog zakonskog rješenja naručitelji mogu izaći u susret izvođačima, prvenstveno onima iz građevinskog sektora, pa i u slučaju kad nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 317.”, kaže Ljubenko.

Za javne naručitelje ovo zakonsko uporište, prema Ljubenkovu mišljenju, otklanja rizike od eventualne pogreške, a od toga očito mnogi zaziru, ali i od moguće odgovornosti za štetu zbog dovođenja projekata do raskida ugovora.