Što će žena za volanom trkaćeg automobila? Sedam dana, koliko je trajalo testiranje Meganea RS Trophy, ocrtavalo se to pitanje na licu ama baš svakog vozača koji me na autocesti pokušavao sustići kako bi svojim automobilom odmjerio snage s Renaultovim kričavo žutim “divljakom”.

Iskreno, ne krivim nijednog od njih. Jer, kad sam prvi put onako “muški” stisla Trophyev gas i sama sam se u šoku upitala – hoću li ja ovo moći? Zašto? E pa zato što u “race” načinu rada ovaj jedinstveni, brutalni Renaultov model ne oprašta amaterima! Pa kad poput mene tog jutra neoprezne prepotentnim pokretom desnog stopala razjarite svih njegovih 300 konja, volan vam poput zvrka počne bježati iz ruku i ne dao vam Bog da ga držite samo jednom.

Srećom, ovu školu nisam preskupo platila, upravljač sam uspjela zgrabiti kao da mi život o tome ovisi, zauzdati podivljali Meganeov “nos” i izvući željenu putanju. Ali priznajem, kada mi je ovaj izvanserijski testni automobil pokazao zube, skrušeno sam pristala do kraja testa igrati po njegovim pravilima.

Strahopoštovanje prema toj, po svemu drastičnoj mašini, ostalo je lajt motiv našeg fenomenalnog druženja kroz svih sedam dana koliko je trajalo. I nikad se više nisam upitala – hoću li ja to moći. Mada zvuči pretjerano, fascinacija je prva i posljednja riječ koja mi pada na pamet u želji da vjerno opišem ovaj svojevrsni Renaultov klon “brata” Meganeu R.S.

Trophy-R koji je profi pistu u Nürburgringu ukrotio za rekordnih 7’40”10. Jer, sve u vezi ovog automobila zapanjuje. Ne samo zato što je “napucan”, bučan i bezobrazno brz, već zbog gotovo bezgrešno uigranih upravljačkih i voznih vrlina koje će izvući dječački smiješak svakom istinskom ljubitelju asfalta.

Jedinstvena oprema
Srce ove priče krije se, naravno, u motoru. Četiri redna cilindra na 1.8 benzincu i punih 300 konjskih snaga uz najveći okretni moment od 400 Nm zaslužni su za lansiranje do stotke u manje od 6 sekundi, te maksimalnu brzinu veću od 250 kilometara na sat.

Ojačan je i turbopunjač, kuglični ležajevi sada su keramički što je, pojašnjavaju konstruktori Renault Sporta, ovom Meganeu dalo na eksplozivnosti. No da čak ni tako elitni pedigre pod haubom ne bi mogao zabljesnuti punim sjajem da nije uparen s ostalim “sudbonosnim” detaljima koji zaokružuju buntovnu priču ovog modela. Cup podvozje naprosto briljira, a posebne kočnice s Brembo kliještima u vožnji pružaju osjećaj kakav, priznajem, dosad nisam iskusila.

Na popisu serijske opreme ističe se i autoblokirajući diferencijal s Torsen potpisom, novi, lakši i gromoglasniji ispušni sustav te RS monitor koji pruža detaljan uvid u sve postavke i performanse u race načinu vožnje. A kad već imate sreće uživati u automobilu u kojem race mod doista znači “za utrku spreman” grehota je protratiti ga samo na gradskom asfaltu i autocesti.

I zato sam s Trophyjem potegnula od Zagreba do Splita, a potom na otok čije su zavojite brdske ceste za njega poput obećane zemlje. I baš je tamo testni Megane pokazao svoje pravo, neumoljivo lice savršeno ukomponirano s tom vrištećom žutom. Što uopće reći? Ama baš svaka serpentina poslužila je kao dokaz da ovaj automobil prkosi zakonima fizike stoički se hrvajući sa silama koje caruju u zavojima.

Neukroćen užitak
Kad savladate imperativ da volan u svakom trenutku držite s maksimum snage i koncentracije te dopustite mašini da neometano pokaže svoje vrline, preostaje vam samo sirov, neukroćen užitak. Jer ovjes Maganea Trophy podlogu kao da usisava, pa se za asfalt drži poput zmije, a brzinom i eksplozivnošću i “grize” poput nje. Motor ostavlja bez riječi. Masivan, superioran, zarazno zavodljiv! I ne mogu se odlučiti je li bilo zabavnije ulaziti u zavoje ili se iz njih izvlačiti. U svoj toj “maniji” jedan detalj zaslužuje valjda cijelo poglavlje. Mislim na zvuk. Jer ono što tutnji iz Trophyjevog auspuha priča je za sebe.

U Renaultu to službeno opisuju riječima: “Megane RS Trophy ima jedinstveno liniju ispušnih cijevi koja poboljšava performanse. S mehaničkim ventilom koji stvara zvuk u skladu s odabranim načinom rada. Kada je otvoren, ventil pruža maksimalan zvuk i performanse”. U prijevodu “maksimalan zvuk i performanse” znači da u sport/race modeu iz auspuha kreće zaglušujuća paljba koja podiže i prašinu i obrve. Zvučna je to kulisa koja ovom automobilu sjeda kao ključ u ključanicu!

A da bi sve bilo i ostalo na razini perfekcije konstruktori su ovoj jurilici dodijelili i jedan od Renaultovih najhvaljenijih izuma, sustav zvan 4Control kojeg i inače obožavam. Da podsjetim, riječ je o principu upravljanja preko sva četiri kotača, ali ne i klasičnom 4WD pogonu, već sustavu koji stražnje kotače zakreće u smjeru suprotnom od prednjih.

Ta izvrsna caka omogućava automobilu da kirurški precizno usmjerava i prati željenu putanju čak i pri najnervoznijim manevrima i upravo je zato kao stvoren za Trophyja čiji “nos” voli biti mušičav kada ga se žestoko opali po gasu. U takvim trenucima u pomoć priskače odličan upravljač, ali i 6-stupanjski ručni mjenjač, izuzetno tvrd i kratkog hoda, ali fenomenalno precizan.

Ali kako svemu slatkom kad-tad dođe kraj, tako je i ovog Megana trebalo iskušati u pitomijim uvjetima, na manje izazovnoj autocesti te, naravno, gradskim prometnicama. Iako je tu manijakalna zabava ipak prigušena, i dalje je ima na pretek. Put od Zagreba do Splita i natrag bio je, dakako, vozački manje zahtjevan od bračke avanture, ali dovoljno inspirativan. Megane njime toliko suvereno vlada da je jedini problem bio ljuljuškanje i poskakivanje zbog masivnog podvozja i Trophyjeve trkaće duše.

A odskakivanje tijela u sportskim Recaro sjedalima posebno je izazovno kada ste u onom suvozačkom i, primjerice, pokušavate u vožnji promijeniti radio stanicu ili ukucati adresu za navigaciju. Kapa dolje svakom tko tipku infotainment ekrana pogodi isprve. Ja nisam. A s druge strane, iznenadilo me koliko je profilirani Recaro dobro surađivao tijekom višesatnog putovanja. Očekivala sam žuljanje i posljedično ukočenost, ali taj smo mrski efekt izbjegli, štoviše moglo bi se reći da su sjedala zapravo prilično udobna.

Straga nema puno filozofije govorimo li o raspoloživom prostoru. Treba biti svjestan da je ipak riječ o Meganeu, kao i da sportska konstrukcija na toj lokaciju uvijek uzima danak. Moram reći da su i po pitanju materijala i završne obrade u Renaultu napravili solidan posao, ali lošu plastiku na rukohvatima vrata teško im se može oprostiti.

Dojmovi iz gradske vožnje također su imali zabavu za nazivnik. Kako se od ovakvog auta i očekuje, startnost i okretnost na zagrebačkim su cestama funkcionirale vrhunski, izuzmete li gotovo bolne “udarce” prilikom prelaska preko bilo kakve neravnine na podlozi, o ležećim policajcima da i ne govorimo.

Jazavčar vs. šarplaninac
A kada već spominjem policiju, treba biti iskren – najveći napor u iskušavanju Meganea RS Trophy je onaj kada pokušavate ne ogriješiti se o prometne zakone. Teška je to muka, ali svatko iole razuman svjestan je da ovakvom mašinom možete napraviti puno nesagledive štete ne kontrolirate li se jednako snažno koliko ona može juriti. Jednako svjesni trebate biti i kada vam se vojska drugih šofera neumorno lijepi na “stražnjicu” ne bi li vas izazvala na utrkivanje.

U tim slučajevima, ruku na srce, puno je lakše odoljeti jer s Trophyjem takva bi natjecanja uglavnom nalikovala hipotetskom scenariju da se šarplaninac suprotstavi jazavčaru. I na kraju, dva detalja. Prvi – potrošnja. Kako uvijek tvrdim da je za ovakve automobile neumjesno uopće pitati koliko troše, reći su samo da sam ga na autocesti uspjela spustiti ispod 12 litara. Je li cijena u ovom slučaju jednako neumjesna tema izračunajte sami. Jer za svaki od 300 konja testnog Trophyja platit ćete 1133 kune.