Opći procvat prodaje vinila posljednjih godina u svijetu i kod nas ponovno je u jednadžbu s nekoliko nepoznanica vratio pitanje na kojem je formatu najkvalitetnije slušati glazbu? Ili, gdje nalazite najbolji zvuk? Najkonkretnije, na tragu stare priče o omotnicama vinila koji nude “veliku sliku” i opravdavaju grafički dizajn, koji se gubi na formatu manjeg CD-a, mp3 ne moramo ni spominjati, slično se može reći i za zvuk.

Iako mnogi pomodno kupuju nove vinile, a uopće nemaju gramofone – što je pokazalo i nedavno istraživanje u SAD-u – empirijska usporedba pokazuje zašto je zvuk vinila superioran.

Ukratko, poguban mastering zvuka koji na CD-ovima posljednjih godina “pada” u dinamičkom rasponu (DR, dynamic range) i do brojke 5, na vinilima je često dvostruko veći, bez obzira na to što se već četrdeset godina radi o istom digitalnom podrijetlu zvuka, samo otisnutom na formatu “ploče”. No, u procesu izrade vinilne ploče nemoguće je napraviti dinamičko “ubojstvo” zvuka kao na CD-ovima.

Konkretan primjer koji će razveseliti vlasnike vinila? Najnoviji album Rolling Stonesa “Hackney Diamonds” na CD-u posjeduje minimalni DR 5, na vinilu 10, a na Blu-ray izdanju 13, što je nekada bila “najniža” brojka kod starih vinila, prije dolaska digitalije 1983. godine (najviša je 20). Ukratko, na CD-u dobivate otprilike dvostruko manje zvuka.

Stoga zlatno pravilo glasi: sva novija diskografska izdanja, od 90-ih godina nadalje, kupujte na vinilima. Ali, za sve stare albume objavljene do 80-ih godina dajte si truda i nabavite stare ploče na eBayu ili u second hand prodavaonicama. Radi se o potpuno analognim pločama nemjerljivo boljeg zvuka od današnjih reizdanja na “digitalnim vinilima”.

Što dalje u povijest idete, ona su skuplja, pogotovo ako se radi o uščuvanim primjercima ploča iz 60-ih godina, ali zvuk koji na njima dobivate spektakularno je bolji. Neke od tih ploča koštaju i do tisuću eura po primjerku ako su odlično uščuvane, pri čemu su najraritetnija mono izdanja iz 60-ih, koja su do 1969. zbog superiornih mono mikseva bila kudikamo bolja i “punijeg” zvuka od tadašnjih naivnih stereo verzija, dok se stereo miksevi nisu poboljšali krajem te dekade. Ovih deset ploča među najvažnijim su primjercima iz moje kolekcije, provjereni i često “testirani” prije svega zbog superiornog zvuka.  

1. The Who: “My Generation”

Prvi album grupe The Who iz 1965. u mono verziji sveti je gral diskofila. Nikad (originalno) objavljen u stereo izdanju, 2002. napravljen je prvi stereo remiks. No, budući da su neke dionice 1965. odsvirane uživo u tonskom studiju tijekom miksanja, nema ih na spomenutom reizdanju. Još gore, na kasnijem reizdanju u stereu nanovo su odsvirane dionice gitare i otpjevani pozadinski vokali, što je najlošije izdanje “My Generation” na koje možete naići. 

2. Velvet Underground: “Velvet Underground”

Prvi album newyorških The Velvet Underground iz 1967. najpoznatiji je po grafičkom dizajnu “banane” Andyja Warhola i naljepnici koja se mogla oguliti s omotnice. Moj primjerak nažalost više nema bananu (nego ružičasti “falus” ispod nje), ali se radi o mono izdanju i fenomenalno uščuvanom omotu i vinilu superiornom tadašnjem stereo miksu. Ili, kako se kaže, dok ne čujete mono izdanja ploča iz šezdesetih, ništa niste čuli.

3. The Doors: “The Doors”

Nastupni album Doorsa iz 1967. godine jedna je od onih ploča koja u mono izdanju zvuči nemjerljivo superiorno stereu. Naime, naivno i radikalno miksanje bubnjeva i klavijatura u jedan kanal, a gitare i basa u drugi dovelo je do dojma kao da se članovi grupe međusobno ne poznaju i sviraju svaki u svojoj prostoriji, razdvojeno. Nažalost, stereo je najrasprostranjeniji pa mnogi ne znaju kako bend zapravo zvuči na mono snimci.

4. Pink Floyd: “The Piper at the Gates of Down”

Te 1967. tri su nova benda otvorila sasvim novi prostor razvoju nove rock glazbe. The Doors i The Velvet Underground u Americi (Los Angeles i New York) i Pink Floyd u Londonu. Prvi album sa Sydom Barrettom kao glavnim autorom jedan je od najvažnijih svih vremena. I sam Nick Mason u intervjuu povodom dolaska u Zagreb 2022. potvrdio mi je da su se nakon odlaska Barreta osjećali izgubljeno, usprkos dolasku Davida Gilmoura.

5. Beatles: “Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band”

Neprikosnoveni prvaci svjetskog rocka, The Beatles, te su 1967. deklasirali konkurenciju remek-djelom “Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band”. Upravo je uspjeh tog albuma dao bendovima poput Pink Floyda više studijskih sati rada jer su diskografi shvatili da je album, a ne singl, postao stožerni format rock glazbe. I ovo mono izdanje superiorno je stereo miksu, tijekom kojega članovi grupe uopće nisu bili u tonskom studiju. Grafički dodaci poput unutarnjeg omota i kartona za rezanje “odlikovanja” i uniforme dio su tada premijerne grafičke ponude.

6. Jimi Hendrix Experience: “Electric Ladyland”

Treći album Jimija Hendrixa bio je drugi dvostruki album u povijesti glazbe, nakon “Blonde on Blonde” Boba Dylana iz 1966. godine. Inovativan gitarist tonski je studio koristio kao nitko prije njega. Samo su The Who i nešto poslije Led Zeppelin u formatu sviračke trojke uspijevali postići ovako dinamičnu i majstorsku svirku. Autorska imaginacija, gitaristički futurizam i sjajna pratnja Noela Readinga na basu i Mitcha Mitchela na bubnjevima od “Electric Ladylanda” stvorili su autorski rad koji i danas zvuči jednako svježe kao tada.

7. Led Zeppelin: “Led Zeppelin II”

Proboj Led Zeppelina na američko tržište 1969. godine najavio je novu britansku grupu kao prvake rocka i možda najveći bend sedamdesetih. Drugi album snimali su tijekom stalnih turneja 1969., a studijsko vizionarstvo Jimmyja Pagea osjetilo se na “dvojci”, čije je najbolje vinilno izdanje mastering tada mladog Roberta Ludwiga. Ludwig je na vinil “pustio” toliko basova da su slušateljima “preskakale” igle na gramofonima. Skupu ploču prepoznat ćete po inicijalima RL utisnutim na vinilu.

8. David Bowie: “David Bowie”

Drugi album Davida Bowieja iz 1969. ubrzo je 1972. preimenovan i ponovno objavljen kao “Space Oddity”, nakon uspjeha albuma “Ziggy Stardust and Spiders From Mars” kad Bowie postaje velika zvijezda. No, prvo izdanje albuma na etiketi Philips, kao i idući “The Man Who Sold the World”, ostaju najskuplji Bowiejevi vinili danas. Ne samo zbog malih otisnutih naklada nego i superiornog zvuka koji ni skorašnja reizdanja nisu uspjela dostići.   

9. Rolling Stones: “Let It Bleed”

Krajem šezdesetih godina dotadašnji dominantan mono zvuk zamijenio je stereo, čiju su miksevi postajali sve bolji u rukama tonskih inženjera poput legendarnog Glyna Jonesa. Iako sjajan album “Let It Bleed” Rolling Stonesa nije ni imao “pravo” mono izdanje krajem 1969., “fold down” ili tehnička mono verzija pokazuje zadnje titraje mono zvuka i kompaktnost koja ima svoje prednosti, pogotovo kolekcionarima jer je jedno od najskupljih vinilnih izdanja Stonesa.

10. Beatles: “Let It Be”

Premda službeno objavljen u svibnju 1970., “zadnji” album Beatlesa “Let It Be” snimljen je početkom 1969., prije doista posljednjeg albuma “Abbey Road”. No, razilaženja članova grupe oko izbora pjesama i tonskog miksa dovela su do zapošljavanja producenta Phila Spectora koji je album ponovno remiksao. Napravio je lošiju, razblaženu verziju originala Glyna Jonesa, a album je objavljen nakon formalnog raspada Beatlesa kao velika “kutija” s pridruženom knjigom. U dobro očuvanom stanju jedan je od najskupljih vinila Beatlesa.