Smrt bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, koja će danas biti pokopana u Londonu, donijela je povremeno užarene rasprave i komentare.

Njezin doprinos nacionalnoj i globalnoj ekonomiji promatra se s praktički nepomirljivih polova: po jednima je vratila nekadašnji sjaj svojoj zemlji, po drugima je ubila ideju socijalne države i deregulacijom utrla temelje današnjoj globalnoj krizi. No, u jednom se svi moraju složiti: Margaret Thatcher obilježila je cijelu jednu eru. Tačerizam je vjerojatno pojam po kojem će osamdesete godine prošlog stoljeća jednog dana biti najviše upamćene. U toj percepciji postoje, pak, dvije kategorije: barunica Thatcher svojom je voljom provela ekonomske, pa i društvene reforme u Velikoj Britaniji. No, te su reforme – mimo njezine volje i želje – donijele renesansu britanske umjetnosti i popularne kulture, posebno filma i glazbe. 

Obostrano neprijateljstvo
Gotovo jednakim intenzitetom kojim se u totalitarnim sustavima veličaju veliki vođe, britanski (i irski) filmaši i glazbenici Margaret Thatcher upotrijebili su kao metaforu za opisivanje svega što je obilježilo to doba. I to najčešće negativnu metaforu. Neprijateljstvo je, naravno, bilo obostrano. Margaret Thatcher nikad nije bila veliki obožavatelj umjetničke zajednice, smatrajući da i oni moraju "izaći na tržište", a jedna od njezinih slavnijih izjava je ona da "ne postoji nešto kao društvo". I društvo joj je odgovorilo. U kazalištu su je uspoređivali s Hitlerom i prosvjedovali protiv rezanja proračuna, na televiziji je išla briljantna satirična serija "Spitting Image" u kojoj je lutka Margaret Thatcher u muškom odijelu bila konstanta. No, najveći "doprinos" stigao je kroz film.Nakon kriznih 70-ih, osamdesete su donijele cijeli novi val niskobudžetnih gorko-humornih filmova. Pojavile su se nove redateljske zvijezde Stephen Frears, Mike Leigh, Ken Loach, Peter Greenaway, David Leland i mnogi drugi, a njihovi filmovi požnjeli su međunarodnu slavu kakvu britanski film nije imao još od vremena Ealing studija. Autor knjige "Fires Were Started: British Cinema and Thatcherism" Lester Friedman kaže da su Frearsova "Moja divna praonica" i "Sammy i Rosie se tucaju" bili mnogo izravniji napadi na tačerizam nego što su ga ikad izveli njezini politički protivnici. No, i mnogi drugi su upozoravali na to da se tačerovska Engleska pretvorila u negativnu utopiju. Krenulo je nešto drukčijim tonovima, s oskarovcem "Vatrenim kočijama", koji je promovirao mnogo onoga za što se zauzimala sama Thatcher: buđenje nacionalnog ponosa i pobjedu individualca nad nesklonim sustavom. Tek negdje ispod glazure ponuđena je kritika i tradicionalnog klasnog sustava, ali i nacionalizma. Sve što je uslijedilo vjerojatno je samu Margaret Thatcher odgovorilo od odlaska u kino. 

Razorna satira
Uslijedila je, naime, serija filmova čiji je glavni predstavnik "Moja divna praonica", priča o mladom Pakistancu Omaru koji pokušava naći svoje mjesto u tačerovskom Londonu. Frears se u suradnji s piscem Hanifom Kureishijem obračunao sa svim važnim društvenim proizvodima premijerkine politike: rasizmom, homofobijom, antiimigrantskim raspoloženjem i uništenjem radničke klase. Jednako razornu satiru klasnih podjela u svom je "Kuharu, lopovu, njegovoj ženi i njezinom ljubavniku" ponudio Peter Greenaway. Jedan od hitova tada je bilo "Pismo Brežnjevu" u kojem stanovnica urušenog Liverpoola piše sovjetskom lideru tražeći azil jer "život u Rusiji ne može biti puno lošiji nego ovdje".Upečatljiv je bio i debi Denzela Washingtona u odličnom "Za kraljicu i domovinu", u kojem se veteran Falklanda i Irske vraća u geto u kojem vladaju kriminal, nezaposlenost i očaj. Neki su se bavili i nešto kompliciranijim metaforama, poput Terryja Gilliama, koji je u svom "Brazilu" dao viziju u što bi se Britanija tek mogla pretvoriti. Puno razvidniji prikaz budućnosti dao je "The Long Good Friday" Johna Mackenzieja o spoju gangstera i sumnjivih investitora, dok je Mike Leigh u svom filmu "Velike nade" zorno pokazao u što se nakon tri mandata Margaret Thatcher pretvorila britanska ljevica. Neki čak i "Sobu s pogledom" Jamesa Ivoryja smatraju dijelom istog vala, kao sofisticirano ruganje engleskoj nadmenosti u sudaru sa strancima.

Zaseban žanr
Niz ne može biti konačan bez serije filmova iz Irske ili o Irskoj, koja je u vremenima baruničine vladavine prolazila kroz najžešće sukobe. "U ime oca", "Plačljiva igra", "Vjetar koji njiše ječam" možda su najbolji primjeri, ali ništa manje o Margaret Thatcher ne govori ni "Glad" o legendarnom i tragičnom štrajku glađu Bobbyja Sandsa. Ironično je da su britanski filmaši toga doba uspjeli preživjeti tako što su se prilagodili sustavu koji je sama premijerka stvorila: morali su bez ikakve potpore sami skupiti novac za svoje filmove. Jedino je tada osnovani Channel 4 imao neki fond za mlade autore. "Na određeni način bili smo ostvarenje njezina modela", kazao je kasnije u jednom intervjuu Stephen Frears.Za razliku od SAD-a, u kojem je reganizam proizveo gomilu apolitičnih umjetnika, Britanija se pretvorila u beskrajni izvor društveno i politički angažiranih ostvarenja. Filmovi o Margaret Thatcher i ljudima čije je živote obilježila njezina politika pretvorili su se u zasebni žanr koji je nastavio postojati još dugo nakon njezinog odlaska s vlasti, sve do "Trainspottinga", "Full Montyja", "Billy Eliotta" ili "Brassed Off". Danas to proizvodi pomalo bizarnu nostalgiju, prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Torinu bivši član Monty Pythona Michael Palin priznao je da su u 80-ima uživali u osjećaju potpune kreativne slobode "inspirirane dubokom mržnjom prema gospođi Thatcher".

I glazbi je donijela veliku umjetnost u neprijateljskom okruženju

Punk je prihvatio bačenu rukavicu

Punk je u vrijeme dolaska Margaret Thatcher na vlast već dao svoja najvažnija ostvarenja, Clash su već bili snimili "London Calling", ali je drugi val novog glazbenog vala spremno prihvatio rukavicu koju im je bacila Thatcher. Napravljen je niz popisa najboljih i najžešćih pjesama o pokojnoj barunici, ili koje su inspirirane onim što je ostavila iza sebe. Kritičar New Musical Expressa Matthew Horton kaže da je njezina vladavina glazbi donijela isto što i filmu: veliku umjetnost u neprijateljskom okruženju. Dapače, glazbenici su se prije filmaša uhvatili ukoštac s "neprijateljem". Među prvima su svoj doprinos dali ska majstori iz grupe Specials, koji su se poigrali s "Maggie's Farm" Boba Dylana i pretvorili je u krik protiv sve glasnijeg rasizma, a već u kolovozu 1980. The Beat su je pozvali na ostavku u "Stand Down Margaret". Jedini koji je premijerku branio bio je elektroničar Gary Numan, no njegov pokušaj steriliziranja scene brzo je ugušen sjajnom "(We Don't Need This) Fascist Groove Thang" dueta Heaven 17.  Glazbenici su se efikasno uključili i u politiku, Paul Weller iz Style Council i Billy Bragg su uz podršku laburističkog lidera Neila Kinnocka pokrenuli političko-kulturnu organizaciju Red Wedge, pod čijim je okriljem nastala gomila glazbe i drugih umjetničkih djela. Thatchericom se bavio i Elvis Costello u "Tramp The Dirt Down" ili "Shipbuilding". Najoštriji je možda bio Morissey, koji je u "Margaret On The Guillotine" ispalio "dobri ljudi imaju divan san… kada ćeš umrijeti?". U sličnom tonu bili su i Blow Monkeys sa "(Celebrate) The Day After You", koji su dobro predvidjeli kako će među protivnicima biti primljena vijest o njezinoj smrti. Postpunkeri Crass posvetili su premijerki i njezinoj ratnoj pustolovini na Falklandima cijeli album "Sheep Farming in The Falklands". Na borbu su pozivali i Dub Syndicate s "No Alternative But To Fight", a punkeri iz Anti-Pasti su vikali "No Maggie Thatcher and no government!"… Niz drugih pjesama i izvođača uključio se u ovaj "vlak".