Treba li Grčka stopama Islanda?

Autor: Ozren Podnar,VLM , 29. rujan 2011. u 22:00

Grčka, Irska i Portugal, zemlje su čiji će građani revno učiti značenje engleske riječi default: ogluha, prestanak otplate dugova ili, kolokvijalno, bankrot države

Dužnička kriza s obje strane Atlantika, ali dublja i složenija u Europi, iz tjedna u tjedan povećava izglede da Grčka i možda još netko u dogledno vrijeme doživi isto što i Rusija, Argentina i Island u novije doba, a Španjolska sedam puta u devetnaestom vijeku.

Do obustave plaćanja dugova poput kreditnih rata, kamata i prinosa na obveznice obično dolazi spontano zbog prazne državne blagajne i nemogućnosti daljnjeg zaduživanja, no ona može nastupiti i odlukom državnog vrha, čak i kad bi zemlja još mogla servisirati dug, makar uz radikalne mjere štednje i tuđu pomoć. Dobrovoljni bankrot proteklih je dana savjetovao Grčkoj ekonomski analitičar i zloguki prorok Nouriel Roubini zvan Dr. Doom, koji je predvidio financijsku krizu 2007/2008., svoju je preporuku opravdao primjerima Argentine i Islanda, koji su u posljednjem desetljeću proglasili državni bankrot, prestali vraćati dugove, devalvirali valutu i krenuli putem oporavka. U kolumni u Financial Timesu, Roubini je poručio Grčkoj da započne planski i uređen postupak bankrota i napusti eurozonu, čime bi izašla iz začaranog kruga nelikvidnosti, nekonkurentnosti i sve dublje depresije. Po Roubiniju, uz ogroman dug od 340 milijardi eura, najveći je problem Grčke pripadnost eurozoni, što joj onemogućuje da provede deprecijaciju valute. U krizom zahvaćenim državama, uobičajeno je da tečaj valute padne, što čini domaću robu jeftinijom i konkurentnijom na međunarodnom tržištu.

“Povratak drahmi i oštra deprecijacija brzo bi Grčkoj vratili konkurentnost i omogućili joj rast, kao što se dogodilo s Argentinom i drugim državama koje su liberalizirale tečaj svojih valuta”, napisao je, naglasivši da bi taj proces bio traumatičan, ali manje loš od alternative – nastavka pokušaja izbjegavanja bankrota.Najteže posljedice grčkog bankrota bili bi krupni kapitalni gubici financijskih institucija eurozone, jer bi njihova potraživanja prema grčkoj vladi, bankama i poduzećima postala nenaplativa. Upravo su ti predvidljivi gubici razlog zbog kojeg se europski čelnici bore protiv opcije grčkog bankrota i napuštanja eura. Roubini procjenjuje da bi u tom slučaju gubici eurozonskih banaka i ulagača doista bili veliki, ali i podnošljivi pod uvjetom da se banke prikladno i agresivno dokapitaliziraju. “Kao i propali brak kojemu je nužan razvod, bolje je da postoje pravila koja će učiniti razvod jeftinijim za obje strane”, veli Roubini.

Argentinski kaos 2001.
Svaki je nacionalni bankrot unesrećio široke slojeve stanovništva, no nakon njega države su se podizale s dna ubrzanim ritmom, često na zdravijim temeljima.Znaci nadolazećeg državnog bankrota obično su brojni. Argentinski su državljani prije točno deset godina predosjećali što predstoji, a istog su bili svjesni i urugvajski bankari. Brojni su Argentinci tada prelazili granicu i hrlili u Montevideo prenoseći dolarsku ušteđevinu na urugvajske račune. Stiješnjen između Brazila i Argentine, mali je Urugvaj južnoamerička Švicarska i sigurno utočište ugroženog kapitala. Kad je većina krupnih poduzetnika iznijela novac iz uzdrmane Argentine, počela je završna faza krize. Sada su i mase običnih građana počele opsjedati banke, u strahu da će ostati bez svojih sredstava. Banke su u to vrijeme izgledale poput tvrđava: umjesto stakala, na prozorima su bile postavljene metalne ploče, jer su ljudi pokušavali nasilno ući i podići novac. Mnogi su danima kampirali kraj banaka i bankomata. Država je reagirala prisilnim pretvaranjem svih deviznih sredstava na računima u domaći peso i pritom uvela ograničenje isplate na samo 250 pesa tjedno po računu. Nominalno je to iznosilo 250 dolara, no po stvarnom, uličnom tečaju, za taj se iznos moglo kupiti samo 80 dolara. Time su najjače pogođeni bili mali poduzetnici, od kojih je većina morala zaustaviti poslovanje.

Poginulo 39 ljudi
U prosincu 2001. došlo je do masovnih prosvjeda protiv vlade i do pljačkanja supermarketa, a u sukobima s policijom poginulo je 39 ljudi. Predsjednik Fernando de la Rua pred ruljom je pobjegao iz predsjedničke zgrade helikopterom, a dva dana kasnije, 23. prosinca 2001., njegov nasljednik Adolfo Rodriguez Saa pred Kongresom je objavio prestanak otplate inozemnih dugova, koji su s kamatama narasli na 145 milijardi dolara. Već idući tjedan, i Saa se povukao. U dva tjedna, predsjednička je palača udomila pet predsjednika, dok se u njoj napokon nije skrasio Eduardo Duhalde. Nakon objave nacionalna bankrota, počela je bolna restrukturacija gospodarstva, kojom je ukinuto vezivanje pesa za dolar i uvedeno slobodno formiranje vrijednosti pesa na svjetskim tržištima. Posljedično, tečaj je narastao s jednog na preko četiri pesa za dolar, što je uništilo poduzetnike koji su imali kredite s valutnom klauzulom (zvuči poznato, zar ne?). Proizvodnja je gotovo stajala godinu dana, nezaposlenost se vinula do 25 posto, suspendirana su sva plaćanja kreditnim karticama, kao i dodjela bilo kakvih kredita. Bankovni su računi odblokirani tek godinu dana nakon što su isplate bile ograničene na 250 pesa tjedno. No, od proglašavanja bankrota argentinsko se gospodarstvo podiglo i u idućih osam godina raslo po stopi od skoro osam posto godišnje. Ironično, kad su smirivanjem domaće krize argentinski biznismeni naglo počeli povlačiti onaj 2001. preseljeni kapital iz urugvajskih banaka, izazvali su bankarsku krizu u susjednom Urugvaju.

Kako je potonuo Island
Dok je argentinski bankrot bio lako razumljiv međunarodnoj javnosti, jer se radilo o zemlji s hirovitog južnoameričkog kontinenta, islandski je bankrot 2008/2009. izazvao velik šok. Nekad najsiromašnija europska država, Island je između 2002. i 2007. proživljavao zlatno doba. Gospodarstvo je bujalo i vrijednost dionica je rasla, no sav se taj procvat odvijao na krhkim temeljima putem novih kredita podizanih u očekivanju vječnog nastavka rasta. Krivci su, dakako, bili ljudi, mladi Islanđani na menadžerskim pozicijama u bankama i ulagačkim fondovima. Obdareni znatno povišenim testosteronom i adrenalinom, ali i dvoznamenkastim IQ-om, ti su 25-godišnjaci kreditima kupovali imovinu širom svijeta, sve dok 2007. ukupan bankarski dug nije dosegao iznos osam i pol puta veći od godišnje vrijednosti islandskog gospodarstva. Radi ilustracije, nekad bijedni ribarski otočić bio je natukao dug od 50 milijardi eura, petnaest puta više po glavi stanovnika od Hrvatske. Kad su svjetsku ekonomiju u ljeto 2008. zahvatili financijski kolaps i kreditni slom izazvani krizom drugorazrednih hipoteka u SAD, Island odjednom više nije imao odakle pribaviti vitalna sredstava za refinanciranje dugova. Od siječnja do listopada 2008., napuhana se islandska kruna srozala za 35 posto, tri vodeće banke Kauphting, Landsbanki i Glitnir stavljene su pod prinudnu upravu, a vlada je naprosto odustala od otplate inozemnih dugova, uključujući i 6,5 milijardi eura štednih uloga u islandskim bankama u UK i Nizozemskoj (britanska i nizozemska vlada su nadoknadile gubitke štedišama). Ipak, devalvacija krune potakla je izvoz i gospodarstvo se pristojno oporavilo, unatoč dvjema vulkanskim erupcijama. Nedavno je Međunarodni monetarni fond predvidio za Island rast BDP-a od 2,5 za tekuću godinu i 3,1 za iduću.

Ekvadorski serijski bankroti
Mnogo je bezazleniji, ali stilski upečatljiviji od islandskog, bio bankrot koji je u prosincu 2008. proglasio Ekvador. Ova se država oglušila o otplatu četiri milijarde dolara kamata na dugove ne zato što nije imala sredstava, već zato što je tako odlučio predsjednik Rafael Correa. “Dao sam naredbu da se prestanu plaćati kamate na inozemni dug. U defaultu smo”, poručio je tom prilikom vođa države.Ljevičarski je predsjednik nazvao strane kreditore “čudovištima”, a uvjete kreditiranja “nepravednima i nelegitimnima”, što je potaklo Artura Porzecanskog, profesora međunarodnih financija na Američkom sveučilištu u Washingtonu, da nazove Ekvador “serijskim neplatišom dugova”. “Neke se zemlje ogluše na dugove jednom ili dvaput, no Ekvador ih sve nadmašuje”, dodao je Porzecanski, podsjetivši da je ova zemlja šest puta obustavila plaćanje dugova otkad je utemeljena 1830.

Rekorderi

Državni bankroti kroz povijest
Španjolska je rekorderka po broju bankrota – samo je u 19. stoljeću bankrotirala sedam puta . Ova je kraljevina 1557. postala prva država koja je objavila bankrot, a kralj Filip II imao je čast proglasiti isto još tri puta do 1596. Ti su prvi bankroti bili posljedica skupih osvajačkih ekspedicija po Južnoj i Srednjoj Americi. Druga velesila tog vremena, Francuska, osam je puta bankrotirala u 17. i 18. stoljeću. Najviše ju je koštala podrška kolonijalistima u Američkom ratu za nezavisnost, odnosno rat protiv starog neprijatelja Engleske. Njemačka je de facto bankrotirala dvaput, nakon poraza u oba svjetska rata. U prvi su je bankrot gurnule ratne reparacije, koje su joj Versajskim ugovorom nametnule pobjedničke zemlje. U još gorem stanju se našla 1945., budući da su joj u višegodišnjim savezničkim bombardiranjima uništeni gotovo svi industrijski pogoni i dobar dio stambenog fonda.

Skupa Čečenija

Zamka čvrste rublje
Rusija je 1998. je upala u financijsku krizu zbog smanjene produktivnosti, fiskalnog deficita, dugogodišnjeg rata u Čečeniji i troškovi obnavljanja čečenskog gospodarstva. Iako su brojni ekonomisti uključujući Georgea Sorosa poticali rusku vladu da prestane trošiti devizne rezerve u obranu tečaja, Centralna je banka u deset mjeseci za podršku rublje ubrizgala 27 milijardi dolara. Ni to nije pomoglo. Nakon višemješečne rasprodaje rubalja od strane valutnih špekulanata, 13. kolovoza 1998. nastupila je panika te su ruska tržišta valuta, dionica i obveznica pretrpjela slom. Četiri dana kasnije vlada i Centralna banka proglasile su devalvaciju rublje, obustavu otplate domaćih dugova i tromjesečni moratorij na inozemne dugove.

Komentirajte prvi

New Report

Close