• Tekst je originalno objavljen u novom broju Večernjakovog magazina IQ
• Pročitajte priču s naslovnice iz novog broja magazina IQ!

Grupa ljudi ulazi u divovsko tane i biva ispaljena iz topa na Mjesec. Nemaju nikakve skafandere, štoviše obučeni su u obične kapute i nose šešire, a neki od njih imaju i kišobrane! Scena je to iz klasičnog crno-bijelog filma Put na Mjesec Georgesa Meliesa, snimljenog davne 1902. godine. Film od desetak minuta danas se smatra klasikom i rodonačelnikom SF žanra u sedmoj umjetnosti, ali je i jedan od najboljih primjera kako prikaz tehnologije na nekom filmu odražava vrijeme u kojem je on nastajao. Mnogi će, naravno, reći da je Put na Mjesec zastario, ali to možda i nije ispravan način gledanja na stvari. Zapravo, ti “zastarjeli” filmovi otkrivaju nam kako su ljudi nekad razmišljali o tehnologiji i tehnološkom napretku te time posredno otkrivaju kulturološke i društvene trendove minulih razdoblja.

To ponajviše dolazi do izražaja u dugoročnim serijalima i franšizama. Primjerice, likovi u kultnom Alienu (snimljenom 1979.) u budućnosti koriste računala s jednostavnim sučeljima i grafikom (o CRT monitorima da i ne govorimo), što odražava stupanj tehnološkog razvoja vremena u kojem je film nastao. Osim brodske umjetne inteligencije, gotovo ništa u vezi s prikazom računalne tehnologije u Alienu danas više ne djeluje – futuristički. Tridesetak godina kasnije redatelj Ridley Scott vratio se “svemiru” koji je kreirao i snimio Prometeja (2012.), film čija priča kronološki prethodi Alienu, ali tehnologija u njemu sada djeluje daleko naprednije i sofisticiranije. Osim što dizajn i interijer svemirskog broda izgledaju vrlo moderno, sada tu imamo impresivne hologramske projekcije, automatizirane kabine za operacije pacijenata, lebdeće robotske kugle koje mapiraju teren i još poneka čuda. Naravno, od 1979. do danas snažno su se razvili specijalni efekti kao i produkcijske mogućnosti na filmu, a istodobno se promijenilo promišljanje o tehnološkim mogućnostima i samom izgledu tehnologije. Bez obzira na to, na internetu ćete naći hrpu forumskih rasprava o tome kako prikaz tehnologije u Prometeju ruši kanone uspostavljene originalnim filmom, pri čemu mnogi jednostavno ignoriraju činjenicu da su filmovi proizvod svog vremena.

Sličan je primjer i s Tronom iz 1982. koji je na svoj nastavak čekao čak 28 godina. Ovdje pak radnja nije smještena u svemirska bespuća, nego u neobičan virtualni svijet kreiran unutar računala, a najistaknutije razlike između dva filma ponajprije su vizualne. Prikaz virtualne stvarnosti u prvom Tronu iz današnje perspektive djeluje pomalo kičasto, odnosno obiluje specifičnom estetikom osamdesetih, a valja napomenuti i da se o konceptu virtualne stvarnosti u ono vrijeme tek počelo razmišljati. U 21. stoljeću to pak više ne prolazi pa je nastavak Tron: Legacy  vizualno daleko suptilniji i razrađeniji te za današnje vrijeme ne manje bitno – više “cool”. Na jednostavan je način riješen i problem moguće narativne nekonzistentnosti između dva filma – svijet u nastavku Trona nije svijet iz originalnog filma, nego njegova naprednija, “apdejtana” verzija. Sasvim u duhu današnjeg vremena.

U SF filmovima redatelji, scenaristi i konceptualni umjetnici nerijetko se ozbiljnije prihvate predviđanja budućnosti i detaljno razrađuju vizije budućeg načina života. Međutim, ponekad promaše tamo gdje možda i nisu očekivali. Uzmimo za primjer još jedan Scottov SF klasik – Blade Runner  (1982.). U jednoj kratkoj sceni dvoje junaka razgovara preko javnog videofona. Početkom 1980-ih vjerojatno je svaki futurist vjerovao da će se telefonske govornice koristiti i u budućnosti te da će se razviti u smjeru videofonije. Međutim, ništa od toga. U vrijeme mobitela telefonske govornice postale su relikti prošlosti, a ulogu videofona zapravo igraju naša računala koja putem Skypea i sličnih servisa omogućuju takav način komunikacije (od koje, ruku na srce, velik broj ljudi danas zazire).

Kad smo već kod mobitela, zanimljivo i vrlo vjerojatno promašeno predviđanje imamo u Specijalnom izvještaju  (2002.) Stevena Spielberga. U filmu čija se radnja odvija 2054. likovi koriste vrlo minijaturne mobilne telefone, što je sasvim u skladu s predviđanjima s početka stoljeća da će mobiteli postajati sve manji i manji. Međutim, to je bilo prije ere iPhonea i smartphonea, za koje možemo reći sve, samo ne da su minijaturni. Ipak, Spielbergov je film jedan od onih čije ideje bismo vrlo lako jednog dana mogli vidjeti u stvarnosti, odnosno već ih nekom obliku imamo sada. Budućnost u kojoj je napredna tehnologija praktički uništila privatnost ljudi i izložila ih organima vlasti i kompanijama danas je čak izglednija nego u vrijeme nastanka Specijalnog izvještaja. Također, “hologramsko” računalo kojim Tom Cruise upravlja pokretima ruku u principu je poprilično slično Microsoftovu igraćem sustavu Kinect koji korisnici znaju hakirati i za druge primjene. Zanimljive ideje 3D računalnih sučelja kojima se upravlja “u zraku” viđene su i u serijalu o Iron Manu (treći nastavak ovog proljeća stiže u kina) te u nedavnom Atlasu oblaka.

Bez obzira na to što odražavaju vrijeme u kojem su nastali, futuristički filmovi, ali i TV serije mogu istovremeno biti ispred svog vremena ili je možda bolje reći da utječu na stvaran život i svojim idejama inspiriraju znanstvenike, izumitelje i inovatore. Sjetite se samo Zvjezdanih staza u kojima smo vidjeli uređaje koji jako sliče današnjim tabletima i pametnim telefonima. U Kubrickovoj 2001.: Odiseji u svemiru računala pak imaju ni manje ni više nego ravne zaslone, a u jednoj sceni čak vidimo nešto što jako sliči tablet-uređajima. Nije loše za film iz 1968. godine!

Legendarni Ratovi zvijezda ipak su samo “bajka u svemiru”

Ratovi zvijezda prvenstveno su “bajka u svemiru” koja se više bavi arhetipskim motivima borbe dobra i zla nego promišljanjima o tehnološkom razvoju. Međutim, neke ideje iz megapopularnog serijala postale su stvarnost ili su barem na tom putu. Hologrami, androidi i mehanički udovi stvari su koje već postoje u ovom ili onom obliku i vrlo je izvjesno da ćemo ih u budućnosti viđati sve češće. Međutim, teško da ćemo u stvarnosti jednog dana vidjeti famozne svjetlosne sablje jer zakoni fizike i ono što znamo o prirodi svjetlosti jednostavno ne dopuštaju takvo nešto.