Fotografije: Ivana Ivanović/Pixsell

Slikovitih sedam kaštela, nanizanih uz obalu između Splita i Trogira, sve do početka dvadesetog stoljeća slovilo je kao turistički brend ravan Opatiji. Međutim, razvoj tog kraja krenuo je nekim drugim tokom još između dva svjetska rata, kad je otvorena cementara u Kaštel Sućurcu, te pogotovo nakon 1945. i nagle industrijalizacije- tada nastaju Jugovinil, Salonit, željezara, pa Kaštelanski zaljev u socijalizmu postaje sinonim za zagađenost okoliša. Vijesti iz Kaštela i sada uglavnom izlaze u crnim kronikama. U lokalnim medijima o Kaštelima, koja imaju status grada, počelo se pisati kao o “splitskom Zemunu”, aludirajući na visoku stopu kriminala.

Srećom, u međuvremenu je započeo preokret. Poduzetnik i donedavni gradonačelnik Kaštela Josip Berket, koji potječe iz brodovlasničke, odnosno pomorske obitelji, 2003. je započeo na mjestu divljeg odlaganja otpada, pokraj nekadašnjeg Jugovinila, prema 12 godišnjoj županijskoj koncesiji graditi Marinu Kaštela sa 440 vezova. Uz tu marinu u Kaštel Gomilici, koja je lani od vlade dobila državnu koncesiju za područje luke nautičkog turizma na 30 godina, a po čijem isteku sve izgrađeno prelazi u državno vlasništvo, Berket je osnovao prvo veslački, potom i jedriličarski klub. Također je pokrovitelj lokalnih muškog i ženskog odbojkaškog i muškog i ženskog rukometnog kluba. Svestrani Berket, kao skiper jedrilice Marina Kaštela pobjednik je lanjske Mrdujske regate i drugoplasirani s ovogodišnje. Zahvaljujući svom poduzetnom sugrađaninu, oko 120 Kaštelana je, nakon što su propale skoro sve lokalne tvornice, napokon dobili radna mjesta, a njihovih 400 djece sada provodi slobodno vrijeme baveći se sportom.

Uz marinu, u koju je već uložio 12 milijuna eura, Berket je kupio i skladišni prostor zemljište propalog Adriachema. Dok radimo intervju, telefon mu stalno zvoni. Pozivi stižu s raznih egzotičnih destinacija, jer zbog marine nije htio zapustiti ship management, biznis u kojem je stekao kapital i gdje i danas zapošljava skoro 400 pomoraca. Zbog tog posla već četvrt stoljeća svaki tjedan provede po nekoliko dana u Grazu, gdje mu živi dio mnogobrojne obitelji – uz suprugu i četvero djece, ima i četvero unučadi. Istovremeno, razmišlja o novim izazovima, pa je tako nedavno registrirao tvrtku Marikultura Kaštela s kojom kreće u projekt uzgajanja kamenica.

Berket nije zapustio ship management, biznis u kojem je stekao kapital i zapošljava 400 pomoraca. Ima ugovore o managementu s brodovlasnicima iz Japana i Nizozemske, mahom za brodove koji prevoze rasuti teret, a posao mu je voditi brigu o dolascima i odlascima posade, osigurati im hranu i sve ostalo

Otkud ideja o uzgajalištu školjaka u Kaštelanskom zaljevu, pa zar one ne zahtijevaju iznimno čisto more, a ovdje se ljudi zbog zagađenosti donedavna nisu htjeli niti kupati?

To je najbolji pokazatelj koliko je more u zaljevu postalo čisto. Kamenice su pokazatelj čistoće mora. Uz uzgajalište kamenica, na terenu Adriachema napravit ćemo purifikacijski centar, odnosno malu tvornicu školjki. Stručnjaci iz Instituta Ruđer Bošković temeljem rezultata stalnog monitoringa kažu da je Kaštelanski zaljev idealno mjesto za uzgoj školjaka, puno bolje i od Malostonskog zaljeva. Tu uz obalu na puna mjesta kroz vrulje izbije voda koja dolazi iz Zagore kroz Kozjak, a školjkama odgovara pomalo bočata voda. Vjerujem u taj projekt, uostalom tako su mi se moji mještani rugali i za marinu, koja je nastala na smetlištu, na mjestu gdje su ljudi ranije bacali stare frižidere u more.

Marina Kaštela je 2010. po broju ukrcaja proglašena najuspješnijom na Jadranu?

To je bio samo početak, najuspješniji smo već tri godine za redom. Lani smo imali 240.000 noćenja, a cijela Kaštela imaju 180.000 noćenja. 

Koliko ljudi radi u marini?

Samo naših zaposlenika je 120, a uz njih u marini još 250 ljudi radi za druge poslodavce, jer tu postoji 17 čarter tvrtki s ukupno 300 brodova kojima smo iznajmili prostor. Ljeti je u marini angažirano i do tisuću ljudi koji peru brodove, uređuju, servisiraju. Sezona nam traje sve do studenog, tada se brodovi vade iz mora, pospremaju se, a siječnju već počinje priprema za novu sezonu. Investicija u marinu još nije gotova, namjeravate ukupno uložiti
26 milijuna eura, radni stol vam je pun maketa.

Kakvi su planovi?

Da, marina još nije dovršena, trebala bi biti za godinu i pol. Sagradit ćemo i 25-metarski bazen, ugostiteljske sadržaje, jedriličarski sportski centar, obalni zid 250 metara na četiri metra dubine, rivu za 200-tonski travel lift, završiti servisne zone. Na prostoru Adriachema napravit ćemo suhu marinu. U postojeću sportsku lučicu, koju koriste građani Kaštela uložili smo znatna sredstva i poklonili klubu koji njome upravlja. U Hrvatskoj imamo puno uspješnih jedriličara, ovdje ćemo organizirati sportsko jedrenje, odnosno regate, prvenstva države, Europe i svijeta. Imamo dovoljno vjetra i ne previše valova. U našu poslovnu zonu već je doselio proizvođač jedara One sails Croatia, bivši Victory sails, koji je ranije bio u splitskom ACI-ju. I njihova konkurencija North sails, najveći svjetski proizvođač jedara, najavio je preseljenje iz Dugopolja u Marinu Kaštela.

Odakle vam tako ambiciozna ideja kao što je gradnja marine?

Pomalo neobično, sve je počelo s veslačkim klubom koji sam osnovao 1996., kopirajući iskustva iz svijeta gdje veslanje nije samo sport nego i važna edukativna i odgojna kategorija. Platio sam brodove, trenere, a onda sam shvatio da će me to preživjeti kao i Gusar svoje osnivače. Veslanje je dosta zahtjevan sport bez sponzora i s nerazmjernom pomoći lokalne zajednice. Jedan osmerac košta 20.000 eura, svako veslo je 700 eura a mi imamo tri trenera, tajnicu, domara i sportskog psihologa, koji je osim veslačicama i veslačima na usluzi i ostalim sportašima iz naših klubova. Odlučio sam taj klub vezati uz nešto što će dugo poslovno živjeti i tako je nastala ideja o gradnji marine, jer cijeli život jedrim. Također, uložio sam kapital zarađen u ship managementu, kupio šest- sedam brodova i počeo se preko svoje tvrtke Bav-Adria yachting baviti čarterom. Danas u čarteru imamo 40 vlastitih brodova. Kao kapetan duge plovidbe, ali i kao član posade Hrvatske čigre, vidio sam razne svjetske luke – putuješ i učiš, gledaš kako su prvo Novozelanđani a onda i ostali povezali marine s jedriličarskim i veslačkim klubovima. Mnogi članovi našeg jedriličarskog kluba zaposlili su se u Marini Kaštela. Danas bi svi radili marine, ali procedura traje desetak godina i prava je kalvarija. Više se ne bih u to upuštao, iako je sada nešto lakše. Hrvatski zakoni su strašno komplicirani.

Na izborima 2009. uspjeli ste sa svojom nezavisnom listom pobijediti i nakon 19 godina skinuti HDZ s vlasti. Na izborima 2013. HDZ je opet pobijedio. Koliko ste u tom mandatu kao nestranački gradonačelnik uspjeli promijeniti Kaštela?

Puno manje nego sam očekivao. Stanje je deset puta gore nego što vidi. Mislio sam da će mi biti lakše jer sam nezavisan, ali upravo se to ispostavilo kao najveći problem. Dvije velike stranke više te mrze nego što se oni ne podnose međusobno, jer rade na istoj frekvenciji. U lokalnoj i regionalnoj samoupravi, slikovito rečeno, vlada teror doškolovanih loših đaka. Država funkcionira po principu partijskog državnog kapitalizma. Toga nema nigdje u svijetu osim u Kini, što u toj jednopartijskoj mnogoljudnoj zemlji još funkcionira. Ovdje se sve pretvara u kvazi-demokratske političke svađe. Važna pitanje razvoja, investicija, zapošljavanja, radnog prava, pravne države su strateška pitanja i oko toga se ne bi trebali svađati jer kočimo ulaganja a radna mjesta propadaju. Oni koji troše porez moraju više uvažavati one koji ga plaćaju. Kaže se da je antipoduzetnička klima, a promjena klime traje puno duže od promjene vremena, i to pod uvjetom da svi na toj promjeni radimo bez politiziranja. Rečeno pomorskim rječnikom, kod nas je ‘bassa forza’ uzela komandu. To je situacija kad niža posada preuzme vlast na brodu, smjeni zapovjednika i časnike i odluče sami voditi brod. I onda se svi pitaju, kud plovi ovaj brod.

Berket je u Kaštelima osnovao prvo veslački, potom i jedriličarski klub. Također je pokrovitelj lokalnih muškog i ženskog odbojkaškog i muškog i ženskog rukometnog kluba. Štoviše, kao skiper jedrilice Marina Kaštela pobjednik je lanjske Mrdujske regate i drugoplasirani s ovogodišnje. Odjedrio je rutu od Splita do Mrduje i natrag za dva sata, devet minuta i 51 sekundu. Planira, kaže, organizirati sportsko jedrenje, odnosno regate, prvenstva države, Europe i svijeta

Zašto ste lani izgubili lokalne izbore?

Tako su građani odlučili i to treba poštovati. Suprotstavio sam se takvom, duboko ukorijenjenom sustavu od kojeg živi puno ljudi, s cijelim nizom sitnih privilegija i zapošljavanja preko veze. To je nekovrsni management, koji nema veze s demokracijom. U svakoj izbornoj komisiji sjede predstavnici velikih stranaka- nezavisni to pravo nemaju- koji uvidom u popis birača točno znaju tko nije izašao na izbore, pa to jave u stranku gdje sjede ljudi koji potom nazivaju svoje članove i ispituju kada misle na biralište. Nije tako samo u Kaštelima, to je svugdje tako. U svim strankama postoje izrazito časni i sposobni ljudi, ali takvi bi došli do izražaja jedino uvođenjem potpunog preferencijalnog izbornog sustava. Shvatio sam da je lokalna samouprava svrha samoj sebi, ona je tu samo da si podijeli plaće. Grad poslovno gledajući zapravo uopće ne postoji jer se o svemu pita HEP, HŽ, HC , HAC , Hrvatske vode, a za morski pojas su zaduženi županija i država. Preklapanja nadležnosti i nestruka velike su prepreke svakom izglednom razvoju. Na kraju sam zaključio da puno više mogu pomoći svom gradu zapošljavanjem ljudi i učinkovitom društvenom odgovornošću. Takav me život više ispunjava i uveliko pomaže u odgoju moje djece i unuka, što mi je na kraju i najvažnije.

Pokušali ste uvesti neka nova pravila, založili ste svoje stanove za slučaj eventualne štete nastale za vašeg mandata?

Vani je to potpuno normalno. Kod nas je sve pokriveno zakonski, a u stvarnosti se može izigrati i svaki natječaj može dobiti onaj za kojeg ti hoćeš da dobije. U Austriji se onaj tko sudjeluje u donošenju zakona svega mora odreći, ne smije niti uzeti kredit kako ne bi svojim glasom utjecao na kamatu. Znači da se time mogu baviti koji su već u svom privatnom životu nešto postigli i ne ovise o politici. Odredio sam da nitko tko je do drugog koljena u srodstvu sa mnom ili s mojom suprugom tamo gdje ja sudjelujem u odlučivanju nije smio s Gradom Kaštela raditi bilo koji posao, niti se prijaviti na natječaj.

Zašto se nije pokrenula izgradnja šetnice uzduž Kaštelanske rivijere, od Solina do Trogira, a koju ste najavili prilikom preuzimanja vlasti?

To je izgledno, budućnost, jednom će se to dogoditi, o tome se priča već desetljećima, ali trenutno nema novaca. Šteta, Kaštela su divna, pa nisu slučajno  Rimljani svojim najzaslužnijim borcima upravo ovdje poklaShvatio sam da je lokalna samouprava svrha samoj sebi, ona je tu samo da si podijeli plaće. Grad poslovno gledajući zapravo uopće ne postoji jer se o svemu pita HEP, HŽ, HC , HAC , Hrvatske vode, a za morski pojas su zaduženi županija i država. Preklapanja nadležnosti i nestruka velike su prepreke svakom izglednom razvoju. Na kraju sam zaključio da puno više mogu pomoći svom gradu zapošljavanjem ljudi i učinkovitom društvenom odgovornošću. Takav me život više ispunjava i uveliko pomaže u odgoju moje djece i unuka, što mi je na kraju i najvažnije.

Pokušali ste uvesti neka nova pravila, založili ste svoje stanove za slučaj eventualne štete nastale za vašeg mandata?

Vani je to potpuno normalno. Kod nas je sve pokriveno zakonski, a u stvarnosti se može izigrati i svaki natječaj može dobiti onaj za kojeg ti hoćeš da dobije. U Austriji se onaj tko sudjeluje u donošenju zakona svega mora odreći, ne smije niti uzeti kredit kako ne bi svojim glasom utjecao na kamatu. Znači da se time mogu baviti koji su već u svom privatnom životu nešto postigli i ne ovise o politici. Odredio sam da nitko tko je do drugog koljena u srodstvu sa mnom ili s mojom suprugom tamo gdje ja sudjelujem u odlučivanju nije smio s Gradom Kaštela raditi bilo koji posao, niti se prijaviti na natječaj.

Zašto se nije pokrenula izgradnja šetnice uzduž Kaštelanske rivijere, od Solina do Trogira, a koju ste najavili prilikom preuzimanja vlasti?

To je izgledno, budućnost, jednom će se to dogoditi, o tome se priča već desetljećima, ali trenutno nema novaca. Šteta, Kaštela su divna, pa nisu slučajno Rimljani svojim najzaslužnijim borcima upravo ovdje poklanjali zemlju. Prije njih tu su došli i stari Grci, a kasnije je svoje dvorce i ljetnikovce podizala elita Venecije, Trogira i Splita. 

Vlasnik ste marine, a imate i iskustvo gradonačelnika. Dakle, kako u stvarnosti funkcionira hrvatski nautički turizam?

Naš dio Jadrana je svjetska destinacija i ima, razmjerno svojoj veličini, najveći pritisak na kvadratni metar. Tu je veliki problem u lokalnoj samoupravi, čije mišljenje treba uvažavati, no ipak bi trebalo sa samo jednog mjesta upravljati Jadranom kao bogatstvom cijele Hrvatske. Nije Šolta samo šoltanska, ona je i istarska i slavonska. Lokalno planski uređuje lokalna samouprava, koja često ide za nekom političkom koristi i dugoročno može zeznuti svoje mjesto. Primjerice, općina i županija donose prostorni plan i odrede 20 mjesta za marine. Nastoje napraviti marine do 200 vezova, znajući da je to luka od županijskog a ne od državnog značaja što im omogućava da rade što žele, jer bi ih inače država mogla piliti oko studija. I tako načelnik u uvalu stavi marinu s 200 vezova, a zaboravi da nautički turizam imamo upravo zato jer su te uvale sačuvane od ljudske intervencije. Nitko osim nas nema otoke odmah ispred obale, svaki je otok jedan nacionalni park i moramo ih maksimalno štititi. Međutim, načelnik nekog mjesta na Braču ili Šolti to gleda drukčije- u uvalu se isplati napraviti malu marinu jer mu ne treba lukobran, ona je već zagrađena s tri strane, i ne smeta ga što je zbog toga upropastio uvalu, koju je netko možda već načeo gradnjom restorana. A gdje ćemo se kupati, jedriti, voditi goste?

Već tri godine zaredom Marina Kaštela najuspješnija je po broju ukrcaja. Lani su imali 240.000 noćenja, a cijela Kaštela imaju 180.000. Sezona traje sve do studenoga, a već u siječnju počinje priprema za novu

Trebaju li nam uopće na Jadranu nove marine?

Svakako, ali samo na kopnu, ne na otocima. Po mogućnosti ‘brownfield’ investicije, dakle na mjestima gdje je ranije bila industrija, kao što se dogodilo u Kaštelima, Šibeniku, Dugom ratu. Na otocima može samo u gradovima, a uvale treba čuvati kao malo vode na dlanu. Potrebno je uvesti red u nautičkom turizmu, strah me da ne odsjećemo granu na kojoj sjedimo. Nastavimo s uređenjem starih luka u gradovima, a uvale koncesionirajmo s bovama, utvrđenim pravilima i kućnim redom.

Zar nisu i te bove jedan od načina uzurpacije donedavna javnog prostora?

Nisu, jer bovama osiguravate kakav- takav mir i garanciju reda u javnom prostoru. Devastacija se već dogodila, nekadašnjeg mira po skrivenim valama ionako više nema, sada trebamo sačuvati ono što je od njega ostalo, odnosno – bovama spriječiti da u već punu valu dođe još više brodova i ljudi. To vam je kao s parkingom. Ako će biti divlji parking, uvijek će divljaci zauzeti sva mjesta i ti nećeš moći parkirati. Ali ako se označe mjesta za aute, platit ćeš i kulturno parkirati. Stvari se mijenjaju, sve je više i automobila i brodova, nema više dječjeg igranja na ulici niti uživanja u pustim uvalama, jedino što sada možemo napraviti jest uvesti red. Jadran je postao svjetska destinacija i potomci nam neće nikad oprostiti da nismo uspjeli sačuvati ono što na je Svevišnji dao na upravljanje.

Zašto neki strani jedriličari više ne žele dolaziti na Jadran u srpnju i kolovozu?

Zadnjih godina imamo novi problem, pravu ebolu nautičkog turizma. Mladi ljudi su zabavu sa Zrća, gdje je njima lijepo, a nikome ne smetaju, na žalost prenijeli u svaku valu i mogli bi nam upropastiti nautički turizam. Ostali  gosti bi zbog te ‘zrćijade’ došli u lipnju i rujnu, ali tada ne mogu na put zbog djece i škole. Nekoć su izbjegavali kolovoz zbog bučnih talijanskih turista za ferragosta, sada vidimo da je to bilo med i mlijeko. Partijaneri će vremenom otići, ali mi ćemo teško vratiti naše goste. Pa usred Visa, kao i u drugim lukama po Jadranu, vežu se matice- katamarani pretvoreni u prostor za partijanje, sa zvučnicima i to traje po cijelu noć. U uvali Vinogradišće na južnoj strani Paklenih otoka ista stvar- dva katamarana, a uokolo 30 jedrilica i buka do jutra. To već do sljedeće sezone moramo riješiti. Možda koristi ima Županijska lučka uprava u naplati vezova, ali lokalna zajednica i svi u nautičkom turizmu trpe veliku štetu. Zato bi svaka koncesionirana uvala, svaka luka i privezište morala imati kućni red, da do 23 sata možeš tamburati koliko hoćeš a kasnije lijepo otiđi u neki zatvoreni prostor, unajmi kafić ili klub pa partijaj ako želiš cijelu noć. Trebamo misliti kakav Jadran želimo za 100 godina. U Polineziji su primjerice odredili kapacitet koliko brodova smije kod njih ući, i dok jedan ne izađe ti moraš čekati.

Bavite se raznim poslovima, a svi su vezani uz more. Kako to da imate tvrtke u Grazu i Zagrebu?

Nakon što sam 1976. završio višu pomorsku školu, zaposlio sam se u splitskoj Jadroslobodnoj, odakle sam prešao kasnije na strane brodove, pa u jednu dansku kompaniju. Tamo sam napredovao od trećeg časnika do zapovjednika. Danci su mi 1986., kao njihovu kapetanu duge plovidbe, predložili da postanem nautički inspektor, odnosno da se bavim ship managementom. Tada smo još živjeli u socijalizmu, kod nas se nije mogla napraviti firma koja u svom okruženju ima neke stvari nužne za taj posao, primjerice frekventan međunarodni aerodrom i banku za operativne ugovore, pa smo firmu pod nazivom Marinconsult otvorili u Grazu, meni geografski najbližem gradu koji je ispunjavao zadane uvjete. Tu se dnevno radi i po 30- tak transfera po 50.000 dolara, brodovi vam idu po cijelom svijetu, a ti ih moraš pratiti- osigurati im hranu, dolazak i odlazak posade, liječenje bolesnih… Uskoro sam cijelu obitelj, svoju pokojnu suprugu i dvoje djece tada u dobi četiri i šest godina preselio u Graz, a nakon par godina postao sam i vlasnik te tvrtke. U to je vrijeme na brodovima bio skoro isključivo hrvatski kadar, pa smo, čim se to moglo, i u Zagrebu otvorili Marinconsult, koji jeradio samo za nas i rješavala vize za pomorce, sređivao ugovore. Ta tvrtka postoji i danas, iako su Hrvati ostali samo u zapovjednom kadru, posada su sad uglavnom Filipinci i Burmanci. U Grazu je ostao glavni financijski ured, koji vodi moj sin Luka. Sve ostalo smo prebacili u Zagreb i Kaštela. Najstariji sin, Marin zadužen, je za Daleki istok, sindikalne ugovore i ugovore s brodovlasnicima. 

Čime se zapravo bavi tvrtka za ship management?

Pomorcima na brodovima smo mi poslodavci i za njih odgovaramo. Imamo ugovore o managementu s brodovlasnicima iz Japana i Nizozemske, to su većinom chemical tankeri i Cape Size bulk carrieri, brodovi za prijevoz rasutog tereta. Naš je posao voditi brigu o svemu za što mjesečno dobiješ, recimo, 150.000 dolara. Vlasnik investira u gradnju broda i iznajmi ga nekoj kompaniji kroz dnevni najam, tako vraća kredit i nama plaća za ship management, a sve ostalo je njegov profit. U tom ste poslu jako ovisni o tržištu. Bulk carrier od 250.000 tona nekad je imao dnevni najam po 250.000 dolara, a sad je cijena, koja se stalno mijenja, svega 32.000 dolara dnevno, no i tu se može zaraditi. Kod rasutih tereta je puno faktora, primjerice japanski brodovlasnik plaća kredite u jenima, vozarina je u dolarima. Najvažnija je u cijeloj priči Kina, kad se ona drma i svi mi se drmamo. Chemical tanker nije ovisan o Kini, no taj je posao zahtjevniji i edukacija pomoraca je skuplja. Svi na brodu imaju ugovore hrvatskog sindikata pomoraca, što znači da su zaštićeni preko međunarodne udruge brodara čiji smo mi članovi. Na svakom ugovoru mora se navesti imenom i prezimenom tko je poslodavac, tko te ukrcao i tko te plaća. Nije dovoljno napisati ime firme nego i vlasnika, da se izbjegnu situacije kad pomorac ostane napušten na ruzinavom brodu. Kad obična firma bankrotira, ljudi ostaju na ulici. Međutim, kad pomorska firma bankrotira pomorac ostaje u nekoj egzotičnoj luci, bez novca za hranu i načina da se vrati doma, pa to postaje ljudska katastrofa. Zato postoji fond iz kojeg se pomaže tim ljudima, ali ne i kompanijama koje zapadnu u teškoće.