Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati. Ona je prvenstveno vrlo produktivna spisateljica, ali i osoba čiji svaki javni nastup podiže prašinu. Naravno, s dobrim razlogom, piše portal Budi.in. Koristi svoje javne nastupe kako bi progovorila o društvenim problemima i to na sebi svojstven način. Vedrana često otvara teme koje se drugi uopće ne usude otvarati, a svoje stavove izražava na način na koji se gotovo nitko to ne usuđuje. To ju čini jedinstvenom pojavom na našim prostorima, ali i izvan njih. Neki je vole, neki pak smatraju da pretjeruje, ali jedno je sigurno – nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Vrlo ste produktivna spisateljica, a pisci se često žale da teško pronalaze inspiraciju i da im dugo treba da im ideja sazrije. Pišete li lako? Čini se da da.

Pišem lako zato jer mi je to jedini posao. Drugi pisci se bave svim i svačim da bi preživjeli. Teško je imati ili dobiti inspiraciju dok krvavo radiš svakakve poslove. Pisanje traži koncentraciju i vrlo mnogo slobodnog vremena. S druge strane moraš u životu kroz svašta proći da bi imao o čemu pisati. Bukowski je rekao da nema smisla početi pisati knjige prije pedesete ni biti pisac ako si imao sretno djetinjstvo. On je jedan od mojih najdražih pisaca tako da sam se prihvatila mašine čim sam navršila pedesetu, a onda uronila u svoje djetinjstvo.

Počeli ste pisati nakon karijere koja nije imala veze s knjževnošću. Kada i kako ste prepoznali svoj talent i potrebu da pišete?

Pišem od svoje sedme godine. Prvu “knjigu” napisala sam u sedmom razredu. Sjećam se da me inspirirala knjiga “Desetorica hrabrih” slovenskog dječjeg pisca Tone Seliškara. Napisala sam mu dopisnicu, kad odrastem bit ću pisac, ali bolji od vas. Vjerovali ili ne Seliškar mi je odgovorio kako je u to siguran. Uvijek sam bila samozatajna. Ipak, kad sam odrasla nisam željela pisati knjige. Pročitala sam brda i brda odličnih knjiga i činilo mi se, i danas mi se čini, da ja u tom društvu nemam što raditi. Prvu knjigu “Uho, grlo, nož” napisala sam zato jer mi baš nitko u hrvatskim pisanim medijima nije htio dati posao. Knjiga je prevedena na desetak jezika pa me karta krenula. Ovih me dana nazvao moj američki izdavač i ponudio mi da objavi još jednu moju knjigu po mom izboru. Odlučila sam se za “Crnce u Firenci”. U Americi će mi u uglednim književnim časopisima tiskati dvije priče. Pišem i na blogu www.rudan.info. U tri je godine pogledan preko 4 milijuna puta. Lako je meni biti skribomanka kad sam u godinama kad se ne smije ni piti ni jesti, a seksa se mutno sjećam.

Cijeli intervju pročitajte na portalu Budi.in.