Često se volim našaliti na svoj račun i zaključiti da je sreća što imam psa jer mi se on jedini istinski veseli kada dođem doma. Klince, koji previše „vise“ ne ekranima, moj dolazak obično dekomodira. No, otkad sam na korištenje dobila novi službeni automobil, Renault Austral, SUV profinjenog dizajna i napredne tehnologije, i on mi se veseli. Ili barem tako tumačim svjetlosne efekte koji se pale dok mu se približavam. Pozdravlja me tako i prepoznaje da stiže netko njegov. Tako je svaki put, a tako je bilo i prije nedavnog službenog puta u Makarsku, gdje sam se uputila ne sluteći kakva me avantura čeka.
Ljepotan Austral relativno je nedavno došao u moje ruke. U firmi su, nakon godina dominacije dizelaša, odlučili nabaviti hibridne modele za nova službena vozila. Planet je „u banani“ i svatko mora dati svoj doprinos smanjenju ugljičnog otiska, rekli su, a ovo je bio naš. Ta mi odluka, priznajem, nije odmah „sjela“ jer sam mislila: „Sad još moram razmišljati gdje ga napuniti!“ Tada, naravno, nisam znala da hibrid ne treba utičnicu, već da se puni sam u vožnji. Ubrzo sam se uvjerila da je prekrasan, ostavlja moćan dojam već na prvu te da tako savršeno i tako tiho klizi po cesti, neprimjetno se prebacujući između električne i benzinske snage.
Dok gledam kako potrošnja goriva zahvaljujući hibridnoj tehnologiji pada na nulu u gradskom prometu, zadovoljna sam, a još sam zadovoljnija kad mogu, dok se vozim kroz zagrebačku gužvu, tih 45 minuta od kuće do posla iskoristiti za sebe. Ambijentalno osvjetljenje u kabini, koje mogu prilagoditi u čak 48 nijansi pritiskom na gumb sustava MULTI-SENSE na upravljaču; savršen zvuk s radija; kava u jednom, voda u drugom držaču za čaše; udobno, povišeno i grijano sjedalo s masažnom funkcijom… – jesam li ja to u rush hours ili na meditaciji za dobar početak dana?
Još i pričam sa Siri: „Hej, dobro jutro, želim ti lijep dan, a ti meni, molim te, javi koja je najbolja ruta da izbjegnem gužvu i kada pregledaš e-mailove, javi mi kakav je moj raspored za danas“, pa mi ona na sve to odgovori i prije nego što dođem do sljedećeg semafora. Kolega koji svako jutro vodi klinku u vrtić kaže da Siri sve zna, pa i pričati dječje priče. Mene je baš zanimalo zna li kakvo je vrijeme u Makarskoj, kamo sam krenula tog jutra, te što vidjeti u slučaju da mi ostane nešto vremena za razgledavanje. I, stvarno, Siri sve zna. Tih 450 km vožnje od Zagreba do Makarske nisam ni osjetila, što nije čudno uz čak 27 sustava za pomoć pri vožnji: od upozorenja za brzinu vožnje ili rub ceste do vozila u mrtvom kutu. Sastanak je prošao jako brzo pa smo kolegica i ja, prema preporuci Siri, odlučile posjetiti Skywalk na Biokovu.
„Ma, lijepo je ovdje, ali tek da vidite kakav je pogled sa Sv. Jure“, zainteresirao nas je čuvar. Nas smo se dvije pogledale i nije bilo dvojbe: „A što sad, idemo gore na 1762 metra!“ Pitale smo kakva je cesta, rekli su makadamska, ali OK. Zaboravili su reći da je jednotračna s ugibalištima otprilike svakih 300 m i da ima karakteristike brdske ceste, da na njoj vrijede specifični uvjeti vožnje. Nisu rekli ni da je najviša cesta u Hrvatskoj, što znači davozeći se prema gore, gledate u popriličnu provaliju. I tako 23 kilometra.
Ali, mi smo vozili Renault Austral i nismo ni osjetili „grbe“ na cesti. Auto je lagano klizio po makadamskim uzbrdicama, ni na trenutak nije „zakašljao“, niti se pomučio, čak i s punim prtljažnikom stvari koje smo morali odvesti u Zagreb. Nagib kotača ovog ljepotana prilagođava se uvjetima na cesti, doznali smo poslije, i tako optimizira prianjanje kotača na grubim, neravnim površinama. Nismo se bez razloga osjećale sigurno i opušteno.
Čak smo i vrlo uspješno odradile sastanak sa šefom u vožnji. Zvuk je bio besprijekoran, kao da nismo bile u brdima i nismo se drndale po cesti, jer algoritam u Australu brine se da glasnoća i tonska ravnoteža uvijek budu iste, bez obzira na to koliko brzo vozite i u kakvim uvjetima. „Hej, Siri, gdje je najbliži kafić za popiti kavu?“ pitale smo nakon što smo preživjele biokovsku avanturu i stvarno uživale u „the pogledu“ sa Sv. Ilije.
Kad smo krenule prema Zagrebu, već je bila pala noć, no svjetla su praktično razdanila cestu. U samo nekoliko klikova preko jednostavnog sučelja (jednostavnog kao na mobitelu), uključila sam navigaciju, personalizirani widget već mi je upalio omiljenu radio postaju (Bose sustav stvorio je atmosferu kao na koncertu u Lisinskom!), i naštimao ambijentalnu rasvjetu baš kakvu volim noću.
Jednim dodirom na zaslonu nazvala sam supruga i rekla mu kako ćemo Biokovo morati ponoviti s klincima. Naravno, u mojem Renault Australu, jer nisam sigurna koji bi nam drugi automobil osigurao toliko udobnosti u tako ekstremnim uvjetima. Osim toga, iako je kupljen za menadžment tvrtke, pravi je automobil i za obitelj: udoban, intuitivan, s velikim prtljažnikom, prostranom kabinom i s puno mjesta za noge.
* Sadržaj omogućio Renault
