‘Rat u Hrvatskoj 1991-1995’: Još upitno jesu li zločini u Oluji bili organizirani ili stihijski

Autor: Saša Vejnović , 26. listopad 2007. u 06:30

Višegodišnje istraživanje Ozrena Žuneca i Mile Bjelajca izazvalo je sramežljiva odobravanja i glasne kritike, pa čak i otvoreni sukob povjesničara na nedavnom okruglom stolu

Izvješće “Rat u Hrvatskoj 1991-1995.”, koje je na predstavljanju doživjelo sramežljiva odobravanja i glasne kritike, pokazalo je koliko je teško i više od desetljeća nakon završetka rata pokušati utvrditi njegove uzroke, tijek i posljedice. Ozren Žunec sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i srpski povjesničar Mile Bjelajac vodili su sedmeročlani istraživački tim koji je pokušao odgovoriti na ova pitanja. Unatoč nekim kritičarima, među kojima je najglasniji bio Josip Jurčević, povjesničar s Instituta Ivo Pilar, “hrvatska strana” bi trebala biti zadovoljna s tih pedesetak stranica teksta. Kao uzrok rata uglavnom se spominje velikosrpska ideja, opravdava se potreba za Olujom, međutim, nisu mogli zauzeti jasan stav o zločinima nakon akcije, odnosno o tome jesu li organizirani ili ne. Njihov napor i konačni rezultat, kolikogod nekad bilo teško razabrati stavove autora od prepričavanja tuđih, treba pozitivno ocijeniti. I sama činjenica da su se oko nekih stvari hrvatski i srpski stručnjaci uspjeli složiti izuzetno je pozitivna i svakako će pomoći shvaćanju dijela povijesti koji i danas služi za manipuliranje masama.

Sporovi
“Imajući na umu ne samo djela, već također i misli, načine razmišljanja, strahove, svijest i emocije svih aktera koji su sudjelovali u ratu u bilo kom svojstvu – uključujući i međunarodnu zajednicu – pokušali smo dati najobjektivniju sliku ovih prošlih događaja. Vjerujemo da su ovo najprihvatljivija objašnjenja i interpretacije hrvatsko-hrvatskih, hrvatsko-srpskih i srpsko-srpskih sporova; svaka tema koja se odnosi na rat u Hrvatskoj odjekuje u nekoj od ovih kombinacija. Sporovi koji će nastaviti izazivati diskusije i razmimoilaženja izazvali su rat 1991. i sudbinu srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Je li mirno rješenje uopće bilo moguće?”, kaže se u epilogu izvještaja u kojem se i ističe pozitivan učinak sudskih procesa protiv ratnih zločinaca. “Rat se ne može zaboraviti, ali život društva i pojedinaca mora se nastaviti. Kazneni progon za ratne zločine, bilo u Haaškom ili na nacionalnim sudovima, može postići mnogo pozitivnih stvari u ovom pogledu. Procesi će učiniti da se čitave etničke zajednice suoče sa svojom prošlosti i može djelovati kao katarza. Čaki i procesi pred nacionalnim sudovima mogu imati pozitivan učinak na proces pomirenja. Ovo je potvrđeno suđenjem ubojicama s Ovčare u Beogradu, gdje je rodbina hrvatskih žrtava izrazila zadovoljstvo činjenicom da je srpska strana htjela pružiti satisfakciju žrtvama i osuditi krivce. Sudski procesi također pružaju mnogo dokumenata od velike važnosti koji će imati dalekosežan učinak za nastavak istraživanja”, zaključuju autori. U izvještaju se i navodi broj žrtava, za čim inače rado posežu razni manipulatori. Iako nema dijela koji se sustavno bavi brojem žrtava, pozitivno je već i to što su se hrvatski i srpski znanstvenici složili o samim brojkama, a one kažu: ukupno 22.000 mrtvih na obje strane, od čega 15.000 Hrvata i 7000 Srba. Zaključuje se da rat nije bio štetan samo za Hrvatsku, već i za Srbe i ostale manjine. “Hrvati su bili prognani iz svojih domova i ubijani organizirano ili u individualnim egzekucijama od strane svojih susjeda koji su pokušali napraviti etnički čistu ‘najzapadniju srpsku zemlju’. Srbi su također propatili. Njihov broj i uloga u hrvatskom društvu drastično su se smanjili, što je bila posljedica besmislenog političkog projekta. Istraživači imaju odgovornost i neku vrstu moralne obveze prikazati kako se takva stvar mogla dogoditi, u nadi da se to ne može ponoviti ovdje ili igdje drugdje. Vjerujemo da je naš doprinos pomogao da se također i ovaj cilj postigne”, kaže se u izvješću. U dijelu koji se bavi Olujom zapravo je najzanimljiviji dio o događanjima neposredno poslije same operacije, a koja su još uvijek predmet najvećih sporova. Sama akcija danas se obilježava i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali na različite načine. Dok je u Hrvatskoj slavljena kao velika pobjeda, Srbi je komemorativno obilježavaju kao najveću tragediju srpskog naroda.

Kaos i pljačka
Izvješće kao činjenicu navodi da je, nakon što je vojni dio operacije završen, uslijedio kaos sveopće pljačke tijekom kojeg je ubijeno nekoliko stotina Srba uglavnom starije dobi. No teško se određuje prema prirodi tog kaosa, odnosno jesu li ubojstva i zastrašivanja bila smišljena i organizirana operacija ili je to zapravo djelo kriminalaca koji su djelovali na svoju ruku. “Što se zaista dogodilo nakon Oluje i zašto hrvatske vlasti nisu preuzele kontrolu i odgovornost nad Krajinom, umjesto toga ostavljajući je pljačkašima i ubojicama? Ovo su još pitanja na koja nije odgovoreno. Zatvoriti područje i ne dozvoliti pristup civilima nije bio težak zadatak, ali to nije učinjeno. Možda hrvatske vlasti nisu toliko unaprijed planirale. Opsjednuti operacijom i slamanjem srpskog otpora zaboravili su razmišljati što bi se moglo dogoditi nakon toga. Svakako je interesantno naglasiti da je hrvatska policija dobila zadatak štititi sve pravoslavne crkve u Krajini, od kojih je samo mali postotak oskrnavljen ili uništen. Zašto vlasti nisu uspjele zaštititi ostala javna dobra, kao što su škole, zdravstvene ustanove, tvornice, željezničku infrastrukturu i ostalu dragocjenu imovinu hrvatske nacionalne ekonomije?… i zašto se nisu potrudile zaštititi oko 8000 Srba koji su ostali? Sve ovo ostaje misterij. Svakako je operacija Oluja bila istinski uspjeh i velika hrvatska pobjeda; ono što je uslijedilo bila je podjednako velika nepotrebna pogreška”, kaže se u izvještaju. Egzodus Srba tijekom Oluje jedan je od glavnih sporova između Hrvata i Srba. Na hrvatskoj strani ukazuje se na dva stava – zagovornici prvog tvrde da su Srbi dobrovoljno otišli iako ih je Tuđman pozivao da ostanu, a drugi ističu da su Srbi pobjegli u strahu od osvete ili zbog toga što su znali što su učinili Hrvatima. Srbi, pak, ističu da nisu mogli čekati da ih zadesi ista sudbina kao sunarodnjake u Gospiću ‘91., Medaku ’93. i u zapadnoj Slavoniji ’95..

Legitimitet Oluje
“Nema sumnje da su proračunati hrvatski napadi bili razlog zbog čega je gotovo čitava populacija zapadne RSK pobjegla. Egzodus je svakako bio jedna od najvećih tragedija u povijesti srpskoga naroda, ali Hrvati se ne mogu okriviti zbog ovakvoga ishoda. U prvoj fazi rata Hrvati koji su živjeli na području kojeg su Srbi držali ili napadali bili su protjerani ili su morali pobjeći. Do 1. prosinca 1991. u Hrvatskoj je bilo pola milijuna izbjeglica (među njima gotovo nije ni bilo Srba) koji su morali napustiti svoje domove. Nekolicina Hrvata koja je preostala u područjima koja su držali Srbi bila je izložena progonu i teroru; od 1992. do 1995. nekoliko stotina njih bilo je ubijeno”, navodi se u izvješću, a Oluji se daje legitimitet. “Kao što je Nikica Barić prikazao, srž srpskog pobunjeničkog političkog plana bilo je konačno odvajanje od Hrvata i odbijanje suživota s drugim etničkim grupama. Ovo je postignuto zauzimanjem dijelova Hrvatske i praćeno protjerivanjem Hrvata i ostalih nesrba iz RSK. Onda je bilo ‘prirodno’ očekivati da Srbi odu ako se Hrvati eventualno vrate, naročito u slučaju vojnih akcija. S druge strane, pobuna je predstavljala istinski problem za Hrvatsku, čineći situaciju nepodnošljivom. Glavni put i željezničke komunikacije u državi bili su blokirani ili prekinuti pet godina. Veliki komad Hrvatske nije se nalazio u nacionalnom pravnom i infrastrukturalnom sustavu. Još je bilo stotine tisuća izbjeglica koji su čekali da se vrate u svoje domove, dok su gradovi u blizini linije sukoba bili povremeno izloženi artiljerijskim napadima SVK. Nešto se moralo učiniti i ako Srbi nisu bili voljni postići politički sporazum, onda je vojna akcija bila jedini mogući smjer djelovanja. Stoga su u ovakvoj situaciji postojala samo dva načina na koja se egzodus Srba mogao izbjeći: ili da se Srbi pomire s Hrvatima, što je bilo nemoguće uzevši u obzir srž njihovog političkog programa, ili da Hrvati ne započnu vojnu operaciju, što je također bilo nemoguće s obzirom na vrtoglavu financijsku i ekonomsku cijenu koju je oružana pobuna nametnula Hrvatskoj. Tako su vojna operacija i egzodus Srba bili posljedice same pobune i nisu se mogli spriječiti.” U dijelu koji se bavi karakterom rata u Hrvatskoj, autori zauzimaju stav da je na djelu bio međunarodni oružani sukob te da je Jugoslavija bila agresor, barem na početku rata. “Nema dileme da otpor lokalnih Srba protiv hrvatske centralne vlasti nije bio međunarodni oružani sukob, ali je također očigledno da je ostatak Jugoslavije vodio međunarodni oružani sukob i da je bio agresor barem između listopada 1991. i povlačenja jugoslavenskih trupa iz Hrvatske tijekom lipnja-listopada 1992. Tvrdnja lokalnih Srba da oni ne mogu biti agresori i okupatori svoje vlastite zemlje je točna, oni su potaknuli stranu agresiju koju je počinio ostatak Jugoslavije i njene institucije”.

Komentirajte prvi

New Report

Close