Što imaju zajedničkog Ante Gotovina, Ante Roso, Zvonimir Skender, Milenko Filipović, Željko Glasnović i Bruno Zorica Zulu? Svaki ljubitelj vojne povijesti znat će odgovor: svi su oni služili u Legiji stranaca, elitnoj jedinici Francuske vojske, utemeljenoj 1831. radi novačenja stranih dragovoljaca. Sila je to pod zapovjedništvom francuskih časnika, ali sastavljena od dragovoljaca sa svih krajeva svijeta. Neki su od njih pustolovi, drugi su žedni krvi, treći naprosto nisu imali kamo sa svojom egzistencijom. Značajan broj legionara bjegunci su od zakona, koji ovdje žive pod drugim imenima, a čiji identitet Legija pažljivo štiti.  Legija trenutno zapošljava 7300 vojnika, uključujući dočasnike. Današnja je Legija stranaca moderna, elitna borbena sila sačinjena od tvrdih, ratobornih momaka sa svih krajeva svijeta, koju vlasti šalju na neuralgične točke.Legionari su bili uključeni u NATO-vu Rapid Reaction Force (Snage za brzo reagiranje) u Bosni, odigrali važnu ulogu u francuskim operacijama u Somaliji, sudjelovali u Zaljevskom ratu i intervenciji u Ruandi, a u novije su vrijeme pridruženi oružanim snagama koje patroliraju Francuskom u potrazi za islamskim teroristima. Legionari su pohodili i ratišta i u Afganistanu, Čadu, Džibutiju, Gvajani, Gabonu, Kambodži. Nijedna vojna sila na svijetu nije toliko često umiješana u operacije.

Ispit prolazi svaki sedmi
Unatoč opasnostima posla (ili upravo zbog njih), svake godine desetak tisuća muškaraca podnosi zahtjev za prijem u Legiju, no samo ih 13-14 posto bude primljeno. Od čega se sastoji prijemni ispit? E, on je strogo čuvana tajna, ali ne sumnjamo da je "prilično zahtjevan". Tko upadne, obavezan je na petogodišnju službu. Neki od njih pokušaju pobjeći s terena za obuku na Korzici. Ponetko pokuša suicid. Većina ih ostane. Ali, nitko od njih više nije isti. Jedan je časnik – Francuz – u razgovoru za Vanity Fair opisao svoje legionarske kolege ovisno o njihovoj nacionalnosti. Po njemu, najgori su Kinezi, koji se obično trude dobiti kuhinjske poslove. Amerikanci i Britanci su podjednako teški, jer ih smetaju uvjeti življenja. "Neko vrijeme izdrže, a onda ih većina pobjegne", veli, i nastavlja, "Francuzi su čudaci, Srbi su tvrdi momci, Korejci su najbolji od Azijata, a Brazilci najbolji uopće." Obuka je tjelesno i umno iscrpljujuća. Možda je prikladniji izraz zastrašujuća. Tijekom obuke kuje se drugarski duh i međusobna odanost koja je većini običnih smrtnika strana. Legija stranaca – taj naziv ima i drugo značenje za nas koji smo izvan nje. Mi i oni međusobno smo stranci. Osim jačanja drugarstva i navikavanja na teške uvjete života, obuka ima još jednu svrhu: naučiti vojnike da ne postavljaju pitanja, ne daju sugestije, ne iznose prigovore.

Njima je Legija domovina
Kažu da je Legija osnovana da bi okupila što više stranih kriminalaca i dezertera koji su odlutali u Francusku poslije Napoleonskih ratova. Mudri su francuski vlastodršci zaključili da je opasne momke najlakše neutralizirati tako da ih se zaposli kao jeftine profesionalne vojnike i pošalje u Sjevernu Afriku u osvajanje Alžira. Legionar ne mora osjećati privrženost Francuskoj. Moto Legije je "Legio Patria Nostra" – Legija je naša domovina. Za legionara, borba i umiranje nisu u službi višeg cilja; oni su cilj sami po sebi. Otkad je kralj Luj Filip 10. ožujka 1831. ustrojio Legiju stranaca, u borbama je poginulo preko 35.000 legionara. U prvoj afričkoj bici, izginulo je 27 pripadnika čete nakon što ju je zapovjednik regularne konjice ostavio na cjedilu. Ukupno ih je 844 izgubilo život u Alžiru, ali su ti gubici simbolični u usporedbi s 8800 mrtvih i nestalih u katastrofalnoj francuskoj intervenciji u Španjolskoj između 1835. i 1839. Kad je u prosincu 1838. broj bojovnika spao na 500, Legija je rasformirana, da bi se godinu potom ponovno osnovala. Uslijedilo je sudjelovanje u Krimskom ratu (1853. – 1856.), u kojemu je palo 450, a ranjeno 1300 boraca. U intervenciji u Meksiku (1863. – 1867.) poduzetoj radi svrgavanja reformističke vlasti Benita Juareza i ustoličenja austrijskog princa Maksimilijana, poginule su dvije od četiri tisuće legionara. Povrh toga, Francuska je pretrpjela poraz, a Maksimilijan je ubijen. Krvoprolića su se nastavila. Preko 900 legionara poginulo je 1870. i 1871. u Francusko-pruskom ratu, prvom angažmanu Legije na francuskom tlu. Nakon tog rata bili su umiješani u kršenju Pariške komune, građanske pobune čije su sudionike legionari ubijali po ulicama, ponekad na masovnim stratištima. Kad je Komuna slomljena, Legija je premještena u Alžir, zaradivši neugaslu mržnju dijela francuskog puka. I danas francuski ljevičari gaje nepovjerenje i netrpeljivost prema stranim plaćenicima.

Legendarni otpor u Camaronu
U zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, Legija se uhvatila u koštac s Kinezima u Francusko-kineskom ratu, pa s afričkim plemenima u kampanji širenja francuskog imperija južno od Sahare i s Malgazijcima tijekom ekspedicije na Madagaskar. U Prvom svjetskom ratu, legionari su se borili u mnogim ključnim bitkama na Zapadnom frontu, gdje ih je 5900 ostavilo kožu.  Redovi Legije punili su se jednakim ritmom kako su ih ratne zadaće praznile. Nakon što je u Drugom svjetskom ratu smrtno stradalo 9000 vojnika, Legija se odmah brojčano oporavila, tako da bi moglo poginuti još 10.000 njenih bojnovnika u jugoistočnoj Aziji. Kad se Francuska sredinom 1954. povukla iz Indokine, poslije katastrofalnog poraza od Vijetnamske vojske kod Dien Bien Phua, Legija se vratila u Alžir pod komandom časnika, od kojih su mnogi bili gorko uvjereni da ih je francuska politika izdala u Aziji i da jedino vojna elita može uspostaviti red u francuskom društvu. Možda je ta gorčina uvjetovala da idući angažman legionara, protiv alžirskih boraca za nezavisnost, bude najokrutniji dotad. U osmogodišnjem ratu obilježenom zvjerstvima na obje strane poginulo je milijun ljudi, no vodstvo je Legije više od žrtava pogodilo ono što su doživjeli francuskom kapitulacijom. Iako je Francuskoj vojsci dobro išlo na bojnom polju, predsjednik Charles de Gaulle zaključio je da ne može dugoročno zadržati nadzor nad Alžirom. Kad je započeo pregovore s Alžircima o povlačenju vojske, generali su odgovorili pobunom, čiji je cilj bio atentat na predsjednika i preuzimanje vlasti u Parizu. Legija i elitne jedinice redovne vojske 21. travnja 1961. zauzele su glavni grad Alžir, no pobuna je bila osuđena na propast. De Gaulle se obratio naciji i pozvao na podršku, a velika se većina običnih vojnika okrenula protiv pučista i skršila pobunu. 

Propali puč protiv De Gaullea
Ne samo što je ponižena i podvrgnuta temeljitoj čistki, Legija je premještena na jug Francuske, gdje je idućih desetak godina provela vježbajući i obavljajući većinom građevinske poslove. Ideološki raskol između civilnih vlasti i najžešće od žestokih oružanih organizacija prisutan je i danas. Iako se Legija službeno drži profesionalno i neutralno, izvjestitelji koji su se približili njenim pripadnicima svjedoče o njihovim gorljivim desničarskim stavovima. Tako je Vanity Fair u reportaži o Legiji stranaca 21. stoljeća citirao jednog časnika iz Druge pješačke pukovnije, ogorčenog "razmaženošću" modernih francuskih građana. "Oni govore o svojim pravima, pravima, pravima. A što je s njihovim dužnostima? Mi u Legiji ne govorimo o svojim  pravima. Govorimo o svojim dužnostima!"

Žrtvovanje kao vrlina

Šaljem vas tamo gdje se umire

Psihosocijalni profil njenih pripadnika, izopćenost od ostatka svijeta i upućenost jednih na druge pretvorili su Legiju u izvanredno ubojitu borbenu silu. Očajnici koji se u njoj okupljaju pokazali su se prijemčivima na filozofiju da je žrtvovanje vrlina, čak i ako je lišeno smisla i ako je začinjeno tragedijom.  General Francois de Negrier je, obraćajući se vojnicima na putu u Indokinu 1883., rekao: "Legionari, vi ste vojnici za umiranje i sad vas šaljem tamo gdje se umire." Te su riječi snažno odjeknule među vojnicima te i budućih generacija, koje su prionule na umiranje u dalekim francuskim kolonijama samo zato što ih je zapovjednik poslao tamo.

Službena legenda

Drvena šaka kapetana Danjoua

Meksička epizoda zauzima središnje mjesto u mitologiji Legije. Neslužbeni praznik Legije je 30. travnja, u spomen čuvene bitke prije 149 godina u meksičkom Camaronu između dvije tisuće Meksikanaca i 62 legionara, od kojih su preživjela samo dvojica. Ta je junačka epizoda tridesetih godina prošlog stoljeća poslužila tadašnjem vodstvu Legije za stvaranje službene legende, koja je imala uvjeriti vojnike da je poštivanje zapovjedi važnije od života. Zapovjednik legionara bio je kapetan Jean Danjou, koji je imao drvenu šaku, nakon što je ostao invalid u jednoj ranijoj akciji. Danjou je poginuo i šaka mu je u metežu otpala, ali je kasnije pronađena i predana Legiji. Danas je izložena u vitrini u Aubagneu i uživa status svetinje, pred kojom se prekaljeni borci, čelični muškarci klanjaju i plaču.

Zahvalna tema za akcijske filmove

"Vojnik umire tamo gdje je pao"

Spremnost na odricanje i žrtvovanje dobar su materijal za akcijske filmove, pa se između dva svjetska rata i Hollywood pozabavio surovim legionarima. Niz je filmova snimljenih tridesetih stvorio romantičnu predodžbu o pustinjskim vitezovima, koja je potakla mnoge mladiće da se prijave u Legiju, kao i mnoge dame da pokleknu pred hrabrim borcima. U novije doba, Jean-Claude Van Damme nastupio je u dva hita posvećenoj Legiji – "Lavljem srcu" iz 1990. i "Legionaru" 1998. Naš je izbor Marširaj ili umri iz 1977. s Geneom Hackmanom, Catherine Deneuve i Terrenceom Hillom u naslovnoj ulozi. I znakovita rečenica koju izgovara major Foster (Hackman) vojniku Marcu (Hill), koji se vratio po pokleklog, iscrpljenog suborca usred nesmiljene pustinje: "U maršu vojnik umire tamo gdje je pao."