Nakon raspada SSSR-a 1991. godine Rusija je na međunarodnoj sceni izgubila svaki utjecaj i postala tek marginalna sila bez ikakvog većeg utjecaja u međunarodnim odnosima. Razdirana političkim i ekonomskim problemima iznutra te osramoćena izvana, Rusija se tijekom posljednjih deset godina prošlog stoljeća grčevito borila da povrati barem nešto kredibiliteta koji je imala kao dio moćnog Sovjetskog Saveza koji je od završetka Drugog svjetskog rata pedeset godina u strahu držao cijelu Zapadnu Europu i Sjedinjene Države. Tranzicijski period Rusije bio je sve samo ne lagan. Zemlja je bila rastrgana tajkunskim ratovima za dijelove ruskog gospodarstva, politička situacija bila je nestabilna, a socijalno stanje u zemlji katastrofalno. U privatizaciji koja je opljačkala zemlju i stvorila malu grupu oligarha koja je na špekulacijama s valutom i zlatom, vaučerskom privatizacijom te preuzimanjem industrije i svega onoga čega su se mogli dočepati, Rusi su izgubili i ono malo što su štedjeli godinama, što ih je ostavilo na samom rubu egzistencije.

Blagodati tranzicije
Situacija se počela poboljšavati stabilizacijom rublje od sredine dvedesetih godina prošlog stoljeća, ali je zemlja i dalje bila u nezavidnom položaju. Tajkuni koji se se masovno okoristili “blagodatima” tranzicije kontrolirali su sve segmenta života, od socijalno-ekonomskog do političkog. Najviše im je u tome pomagao tadašnji predsjednik Boris Jeljcin koji je Kremljem vladao prema kriterijima oligarha koji su mu i pomogli da osvoji drugi mandat iako pred same izbore nije imao nikakve šanse za pobjedu. Situacija se za Rusiju počela poboljšavati dolaskom Vladimira Putina na čelo države, koji je svojom odlučnošću i čvrstom rukom građanima počeo vraćati vjeru u perspektivniju budućnost. Nakon slabog Jeljcina u Kremlj je stupio bivši KGB-ovac Putin koji je odlučno krenuo u vraćanje kredibiliteta Rusiji, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Putin je snažno krenuo u nacionalizaciju ključnih industrijskih grana Rusije, dok se istovremeno obračunao s oligarsima koji su ili završili u zatvoru ili pobjegli iz zemlje. Na međunarodnom planu ruski je predsjednik vješto odigrao političku kartu stupivši u Bushovu “antiterorističku koaliciju”, a bodove je prikupio i približavanjem Bruxellesu. No naizgled idilična situacija ipak nije trajala dugo. Putin je nakon stabilizacije zemlje naglo krenuo u širenje utjecaja na međunarodnom planu, što je ponovno zaplašilo stare zapadne saveznike koji nanovo strahuju od nekog novog hladnog rata. Zapad je naviše zabrinut ruskom energetskom snagom, odnosno ovisnosti Europske unije o ruskom plinu i nafti koja Moskvi omogućuje vršenje političkog pritiska. Kada je u Ukrajini na vlast došao prozapadni Viktor Juščenko, Rusija je zatražila da Ukrajina plaća veću cijenu za plin, a kada je oko toga izbio spor, državni monopolist Gazprom je početkom 2006. jednostavno prekinuo isporuku. Kako je plinovod povezan s onime u EU, veliki broj članica dobro je osjetio moć Rusije. Slična se situacija ponovila godinu dana kasnije kada je Rusija zaustavila dovod plina Bjelorusiji, čiji je predsjednik Lukašenko Putinov saveznik, ali je počeo igrati i na svoju ruku, što je trebalo kazniti. Ovakav razvoj situacije zabrinuo je i Bruxelles i Washington koji su brzo prionuli na diverzifikaciju energetskih putova kako bi smanjili utjecaj Moskve na Europu.

Što se tiče Putina, on je ovdje pokazao kako je Rusija ponovno postala sila s kojom se ne treba šaliti i u čije interesne sfere ne treba ulaziti. No napetost između Moskve i Bruxellesa nisu vezane samo uz energetske probleme, već i u odnose između Rusije i novih članica EU koje su nekada bile iza Željezne zavjese, a sada su dio Zapada. Rusija se ne može pomiriti da je njen utjecaj na zemlje poput Poljske ili Litve potpuno marginaliziran te se svim snagama trudi pokazati svoju moć nad njima. Slijedom toga donijela je zabranu uvoza poljskog mesa u Rusiju, pod izgovorom da meso ne udovoljava zdravstvenim standardima, kako bi pokušala izvršiti pritisak na Varšavu. Što se tiče Litve, Rusija je blokirala dostavu nafte njezinoj rafineriji u Mezeikiju, jedinoj na teritoriju baltičkih zemalja kako bi je kaznila što rafinerija nije prodana ruskoj kompaniji već poljskoj. Situacija je također napeta i zbog Kosova za koje Bruxelles i Washington smatraju da treba dobiti neovisnost dok se Moskva tome odlučno protivi.

Proturaketni štit
Ipak, u posljednje vrijeme najviše napetosti podigle su najave o instaliranju američkog proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj, što Rusija smatra izravnom prijetnjom iako SAD to uporno negira. Iz ruskih vojnih krugova čak su dolazile i najave o mogućem napadu na ta postrojenja, što je poprilično zabrinulo i Bruxelles i Washington. Činjenica je da Washington štit ne postavlja zbog prijetnji od napada Irana na Europu, već da su te “obrambene mjere” postavljene zbog Rusije, odnosno kao neku vrstu upozorenja da se Moskva ne miješa u poslove Zapada. Putin je svojim protivljenjem Zapadu ponovno svijetu dao do znanja da se aktualni svjetski problemi bez njena mišljenja, pa i odobrenja, neće rješavati. To je pokazao u pitanju sankcija protiv Irana, a sada i na pitanju Kosova. Bez obzira što Zapad Putina proziva zbog nedemokratičnosti nekih njegovih odluka, zbog kontroliranja opozicije te kršenja ljudskih prava, sadašnji ruski predsjednik zemlju je digao s potpunog dna do ponovnog statusa svjetske sile iako njen utjecaj nije ni blizu onog koji je imao SSSR. Sada se postavlja pitanje što Rusiju čeka nakon njegova odlaska sljedeće godine. Hoće li njegov nasljednik biti dovoljno jak i odlučan da nastavi njegovim putem ili će biti netko tko će obnoviti suradnju s oligarsima i ublažiti retoriku sa Zapadom. Velika većina Rusa želi da Putin i dalje ostane predsjednikom, na što je on izjavio da to nije moguće, budući da ruski ustav nikome ne dopušta da se kandidira tri puta za redom. No Putinu ostaju dvije mogućnosti. Jedna je da sadašnji predsjednički sustav preokrene u parlamentarni i da postane premijer s neograničenim brojem mandata, što bi mu omogućilo u teoriji doživotnu kontrolu nad Rusijom. Druga mogućnost je da Putin mjesto predsjednika “prepusti” svom kandidatu, pa da ga onda ponovno preuzme nakon četiri godine vladanja u sjeni, što je ipak malo škakljivo. Bez obzira što tko mislio o Putinu, mora mu se priznati da je Rusiji vratio barem dio nekadašnje snage koja je izblijedila tijekom vladavine Jeljcina.