Više je razloga zbog kojih je vijest da je Aleksandar Isajevič Solženjicin 3. kolovoza umro u 89. godini u svojoj kući u predgrađu Moskve – njegova obitelj kaže da je tako htio otići s ovoga svijeta – zaslužila veliki medijski odjek. Uz one književne, činjenicu da je bio najstariji nobelovac, autor velikog i sve manje čitanog opusa, pisac s kojim vjerojatno staje ruska realistička tradicija pisanja velikih romana, čovjek čiji je život, pa onda i djelo, zaokružio iskustvo gotovo cijelog jednog stoljeća pa su ga znali nazivati i piscem-epohom (proživio je boljševičku revoluciju, ruski građanski rat, golgotu Drugoga svjetskog rata, Staljinove gulage, a onda i egzil), važniji su oni politički. Ili preciznije, njegov društveni angažman. Jer, cijelog je života bio svojevrsna savjest (ruskog) društva, onako kako se to današnji pisci ustručavaju biti. Počevši od pisama u kojima je 1945. godine kao časnik sovjetske vojske kritizirao Staljina, što mu je osiguralo osam godina u sibirskom logoru, pa sve do kraja, kada se zbog ozbiljno pogoršanog zdravlja nije više pojavljivao u javnosti, ali je slao suprugu kao svoju “glasnogovornicu’’.

Enciklopedija sovjetskog nasilja
Lekciju koju je trebao naučiti još tih davnih godina u Sibiru on je ugradio u pripovijest o životu u logoru “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča” (1962.), koja mu je zahvaljujući nešto liberalnijem režimu Hruščova uspjela izaći u SSSR-u. Tim se djelom odmah proslavio na domaćem terenu, a uskoro je i preko granica stekao status najpoznatijeg kritičara sovjetskog totalitarizma, jer je roman “Odjel za rak” objavio u Njemačkoj, a najpoznatije djelo “Arhipelag Gulag” u Parizu od 1973. do 1975. Ta je trosveščana dokumentaristička proza o sovjetskom sabirnom logoru kritika prozvala enciklopedijom nasilja u totalitarnom režimu, a sustav ga je pročitao kao optužbu za smrt milijuna ljudi. Solženjicin je optužen za izdaju, oduzeto mu je državljanstvo i protjeran je iz zemlje. Zapad (prvo je živio u Švicarskoj, a zatim u Americi) ga je slavio kao najpoznatijeg sovjetskog disidenta, ali to nije dugo trajalo jer je u svojim javnim nastupima, a posebno u poznatom govoru na Sveučilištu Harvard žestoko kritizirao zapadnjački sustav vrijednosti. Ubrzo su mu prišivene nove etikete, one pravoslavnog mesije, mrzitelja Zapada, apologeta carizma, antisemita (da bi se od toga “oprao’’ kasnije je napisao opsežno dvotomno djelo “Dvjesto godina zajedno’’ o rusko-židovskim odnosima od 1795. naovamo). Kada se 1994. godine zauvijek vratio u Rusiju, djela su mu s blagoslovom Gorbačova već bila objavljena, a pisac je dočekan kao ideolog ruske nacije. No, i tu je Solženjicin iznevjerio očekivanja, barem ona vlastodržaca. Naime, odmah je počeo kritizirati obožavanje i imitiranje svega što dolazi sa Zapada i priklanjanje sekularnom hedonizmu. Smatrao je da su Rusi uvidjeli pravo lice Zapada tek kada je NATO bombardirao Srbiju. Kritizirao je Gorbačova kao naivnog političara, a Jeljcina je optužio da je omogućio pljačku i bogaćenje povlaštenog sloja. U Rusiji je odbio i dvije nagrade: jednu koja mu je početkom devedesetih bila dodijeljena za “Arhipelag Gulag” (nije želio nagradu za djelo koje je “napisano krvlju milijuna građana’’), a kasnije je odbio Jeljcinov orden za knjigu “Rusija u provaliji”, jer nije htio da ga odlikuje vlast koja je zemlju dovela u bijedno stanje.

Putin osloboditelj
Zanimljivo je da je izlaz za Rusiju vidio u Putinu, nekadašnjem obavještajcu, koji ga je na vlastitu inicijativu posjetio čim je stupio na vlast, a poslije ga je i odlikovao, što je ovoga puta prihvatio. U posljednjem velikom intervjuu, koji je dao njemačkom Spiegelu prošle godine, rekao je da je glavni Putinov zadatak da oslobodi Rusiju od imidža “kaubojske’’ zemlje i da smanji jaz između bogatih i siromašnih. “Nad nama visi etiketa društva koje je potpuno prožeto pljačkama, krađama te podmitljivim državnim aparatom i takvu negativnu reputaciju ne mogu izmijeniti nikakvi međunarodni susreti ako ne iskorijenimo postojeće zlo”, rekao je. Recept za suprotstavljanje zlu vidio je u “razumnom nacionalnom osvješćivanju, konstruktivnom i kreativnom nacionalizmu, bez kojeg nijedan narod u povijesti nije izgradio svoje biće’’, kako je pisao u djelu “Rusija u provaliji’’ iz 1999. godine. Među zadnjim njegovim izjavama bila je ona da Rusija tek počinje graditi demokratsko društvo. Dok taj proces bude trajao, a i još dugo nakon toga, Solženjicin će prema vlastitoj želji počivati u manastiru Donskoj, zajedno s drugim poznatim antiboljševicima.