O tristotoj obljetnici Kantova rođenja prisjetimo se njegove misli: “Bolje je biti idiot mode nego samo idiot.” Sad je već lakše potražiti odgovor na pitanje: kako smo od gentlemana u fraku, s monoklom i špacirštokom, u samo jedno stoljeće dospjeli do Jobsa u trapericama i dolčeviti?

Ovo pitanje prikriva jednu predrasudu i jednu zabludu: predrasuda se sastoji u tome da kao Lagerfeld o trenirci mislimo da je ležerna odjeća znak poraza, da smo noseći je izgubili kontrolu nad svojim životom; zabluda je pak misliti da postoji nekakva linearna deklinacija ukusa, propast elaboriranog viktorijanskog dress-codea u anarhiju casual garderobe. Ova je zabluda osobito zanimljiva: naoko se čini da se ovdje suprotstavljaju društvena uniformnost i individualna različitost, no pomniji pogled pokazuje da je u podmetu i jednog i drugog fenomena podjednaka tendencija egalitarizmu.

 Sociolozi mode tvrde da je Simmel prvi uvidio vezu između mode i identiteta: identitet odabiremo sami, a odjeća je markantan čimbenik uspostave sebstva. No nije li ta autonomija ukusa iluzija? Baveći se sociologijom mode, Tonči Valentić upozorava da “Bourdieu smatra kako autonoman estetski ukus nije nimalo autonoman, pri čemu je blizak suvremenoj neoliberalnoj dogmi globalizacijskog kapitalizma koji nameće ‘tiraniju izbora’, no pod lukavom pretpostavkom: imaš slobodu izabrati što god želiš, ali samo ako je to u skladu s onim što smo ti već unaprijed zadali”.

Ova zadanost na zanimljiv je način vidljiva i kad je riječ o fraku. Građanski svijet počiva na razlici javnog i privatnog. Opuštena odjeća bila je rezervirana za privatnost doma, a formalno se odijelo nosi tijekom dana, kao i noću. Jedna epizoda povijest toga formalnog odijela odaje njegovu istinsku svrhu: u Engleskoj bi slobodni zidari na vratima lože odustajali od svog društvenog statusa i za susreta bi jedni druge smatrali jednakima, braćom. Bez obzira na profani društveni položaj i imetak, unutar bratstva svi su imali isti status lišen klasnih razlika. Izraz te nivelacije bilo je večernje odijelo kao svojevrsna uniforma.

Ta standardna odjeća, frak, tako je postao veliki izjednačivač. Jednom je lijepo rečeno da “odjeća više nije bila primarno korištena kao sredstvo peacockinga, već je sada bila simbol galantnosti koji je korišten da pokaže drugima da je njihova prisutnost bila dovoljno važna da bi opravdala najbolju odjeću gospodina”. Iz sasvim drugih razloga ovaj se motiv uniformnosti javlja i u inim epohama: između dva svjetska rata uniforma je stvorila kulturu modne muške solidarnosti koja je počivala na zadovoljstvu susreta s jednako odjevenima, za razliku od onih koji su čeznuli za individualnošću.

Tako se u povijesnoj dijakroniji ova opreka visokoelaboriranog formalnog stila standardnih smokinga/frakova i nonšalantne opuštenosti današnjeg poslovnog odijevanja, baš kao i u sinkronijskom pluralitetu modnih trendova i stilova, sasvim gubi i ispostavlja irelevantnom.

Pokušajmo nemoguće, tj. ukratko opisati povijest muškog odijevanja kakvo poznajemo danas kad govorimo o odijelu, promišljajući pri tome poslovno odijelo.

Najprije, što nam govori etimologija francuske riječi suite, englesko suit? Riječ odijelo potječe od te francuske riječi, koja znači “slijed”, jer sastavni odjevni predmeti – sako, prsluk, hlače – slijede jedni druge. Govoreći o pet odrednica u definiciji odijela kao obrasca muškog odijevanja, Jasminka Končić spominje afirmaciju antičkog ideala muške ljepote, odijevanje za uspjeh, uniformnost izgleda, odijelo i utjecaje te jednostavnost izgleda uz složenost konstrukcije. Već prapovijest odijela objasnit će nam uniformnost, a ona počinje na dvoru kralja Charlesa II. u Engleskoj 17. stoljeća.

Epidemija kuge 1665. godine kralja tjera na politički korektan potez: po uzoru na kralja Louisa XIV. i dvor u Versaillesu, propisuje krojački standard koji nalaže da se na engleskom dvoru muškarci moraju odijevati u dugi kaput, prsluk (tada nazvan petticoat), kravatu (preteču kravate), periku, hlače do koljena i šešir. Doduše, nizozemski slikari toga doba otkrivaju da je takav raspored bio u uporabi u onodobnoj Nizozemskoj, no naracija uvijek mora negdje početi.

Sve do sredine 17. stoljeća zakoni o raskoši sprječavali su obične građane da nose određene boje, poput kraljevske ljubičaste, finoga krzna i složenih ukrasa, uključujući baršun i saten. Oni su bili rezervirani za dvorjane različitih rangova, a katkad i samo za kraljevsku obitelj. Paleta se odjeće dvorjana u bitnom saturira i prigušena garderoba neutralnog izgleda otežava izražavanje osobnosti. Bilo je to neke vrste protoodijelo. Ruski car Petar Veliki prati modu i 1701. izdaje dekret kojim je svakom ruskom muškarcu, osim svećenstva i seljaka, naredio da nosi hlače, a zapadnjačku odjeću nosit će svi boljari i članovi dvora, moskovsko plemstvo i ostali.

Prvi sljedeći pomak, moguće i presudan u razvoju muške mode i odijela, čini Grande Renonciation masculine, tj. veliko odustajanje u muškoj modi ili veliko muško stilsko odricanje, modni pokret muškog (kolorističkog) minimalizma i funkcionalizma. Termin je skovao psiholog John Flügel, a odnosi se na razdoblje od sredine 18. stoljeća, nadahnuto idealima prosvjetiteljstva. Utilitarno preteže nad aristokratskom dekorativnošću, muška odjeća postaje praktičnijom i odvaja se konceptualno od ženske – muškarci su predrasudno racionalni, a žene emocionalne – a uostalom i vrijeme čini svoje: Francuska revolucija sve koji se odijevaju u idiomu Ancien Régimea čini metom jakobinaca – da biste pobjegli od giljotine, odijevajte se što buržoaskije.

Spomenuta virilnost koja se u baroku ogledala i u snažnim muškim listovima u svilenim čarapama, sada se izražava uskim hlačama koje pomnim krojem naglašavaju snagu muške figure. Kao što internacionalni funkcionalizam arhitekture odbacuje ukras, tako su šarenilo i raznolikost uresa napušteni u ime utilitarnosti: “Čovjek”, tvrdio je Flügel, “napustio je svoju težnju da ga se smatra lijepim. Od sada je težio tome da bude samo koristan.”

I tu, usred industrijske revolucije, dolazimo do Beaua Brummella, britanske fashion ikone, začetnika dendizma. U osnovi, Brummell je bio britanska reakcija na kontinentalnu modu, koju je otočna aristokracija pokupila u Italiji i Francuskoj za formativnih putovanja, koja su u tom vremenu britanskom plemstvu bila must. Još uvijek bi se nosile visoke napudrane perike, šminka, parfemi, profinjene i rijetke tkanine te svilene čarape. Brummell je nasuprot tome zagovarao i podržavao dobar kroj, tamne tkanine, ograničenu paletu boja, gotovo monokromatsku, poželjan kontrast i – poliranje čizama šampanjcem.

U Desetoj kraljevskoj husarskoj postrojbi postao je dobar prijatelj s princem regentom, budućim Georgeom III., koji je bio obožavatelj Brummellove estetike, oštroumnosti i šarma. S tim kraljevskim pokroviteljstvom Brummell postaje arbitar elegancije i prvak sofisticiranog stila. Čista jednostavna elegancija besprijekornih bijelih košulja, osobito znamenite pomno vezane kravate te zahtjev za urednošću i higijenom postavljaju standarde muškog odjevnog stila koji su se očuvali do danas.

Spomenuta industrijska revolucija svakako je jedan od najvažnijih događaja koji su ostavili trag na muškoj modi. “Odijelo se povezuje s ozbiljnošću posla, poslovnim uspjehom i fizičkom snagom. Ono govori o ‘ozbiljnom muškarcu’ koji se bavi važnim poslovima poput trgovine i bankarstva, a ne ‘trivijalnim stvarima’”, piše Anne Hollander, koja će zapaziti i jednu od temeljnih karakteristika muškog odijela: “prividnu nepromjenjivost karaktera odijela tumači kao njegovu prednost, a u prihvaćanju tek malih modnih promjena iščitava mogućnost dugoročne prilagodljivosti odijela svakom duhu vremena”.

Kako pametno primjećuje semiotičarka mode Nada Mirković, mijene u muškoj modi suštinski su “povezane s idejom zrelosti, adulthooda”. To je jako dugo bila veoma poželjna muška kvaliteta: zrelost, solidnost, posvećenost poslu. Dok je vladala ta ideja muškosti ili muževnosti, muškarci su se mogli mirno rukovoditi onim što je nosio i privatno i na filmu Cary Grant, veliki šminker, dio života u braku s jako bogatom ženom, uvijek izvanredno odjeven, čak i u casualu. Ta ideja muškosti, zrelosti, ozbiljnosti, pala je u vodu s IT industrijom, s bogatašima iz Silicijske doline; najbolji primjer je Sam Bankman Fried, koji se tek na sudu pojavio u odijelu. Ako se nekoć zahtijevalo da oni u vrhu održavaju vrlo klasičan izgled bez svih ukrasa i osobnosti, sada nastupa kult juvenilnosti.

Negdašnja društveno poželjna vrlina utemeljena ne na časti, nego na korisnosti za nas, na onome što se može pružiti drugima, tražila je minimalizam radne odjeće gospodina koji je poslovnim odijelom oponašao i izražavao vrijednosti svoga posla i odnos prema njemu. Poslovno je odijelo ogledalo poslovnog uspjeha, ozbiljnosti posla i maskuliniteta. Ono istovremeno jamči “ozbiljnost”, zrelost muškarca, koji se bavi važnim poslovima poput bankarstva ili industrije. Službenik i njegov uspjeh iz 1909. jasno propisuju izgled i odijevanje suvremenog poslovnog muškarca, a trend kulminira u drugoj polovini 20. st., kad o fenomenu odijevanja za uspjeh piše John T. Molloy u svojoj knjizi Dress for Success koja izlazi 1975. godine, podsjeća nas Končić.

Kako smo se 20. stoljeće s Amerikom naviknuli promatrati u dekadama, baš kao da se doista s pravilnošću izmjene desetljeća mijenja i moda, kratak bi pregled istaknuo ove datume:

S početka stoljeća muška je odjeća uglavnom bila utilitarna, praktična, a činila su je troslojna odijela s kaputom. Dvadesete kao trendsetera i ikonu stila imaju vojvodu od Windsora. Desetljeće poslije, tridesete, vrhunac su elegancije unatoč Velikoj depresiji. Hollywood muškarcima radničke klase na srebrnom platnu nudi zlatnu prašinu Freda Astairea, Clarka Gablea, Caryja Granta i Garyja Goopera. Amerika tada dolazi do svoje modne samosvijesti. “Prvi put, američki muškarci shvatili su da se odjeća ne bi trebala nositi kako bi sakrila prirodne linije tijela, već, naprotiv, da bi se prilagodila njima, time poboljšavajući mušku figuru.

U isto vrijeme, odjeća ne bi smjela biti previše očita. Umjesto toga, morala je postati dio muškarca koji ju je nosio. Ideja odjeće nije bila da muškarca ističe (kao što je bilo stoljećima, kada su se kraljevi i plemići uglavnom odijevali kako bi to postigli), već mu dopustiti da bude individua među pojedincima… Amerikanci su napokon shvatili da je cilj dobre odjeće laskati umjesto biti upadljiv”, piše Alan Flusser.

Četrdesete donose pręt-ŕ-porter. Uslijed manje bespoke potražnje i erozije formalnosti raste masovna proizvodnja muške odjeće kao svakodnevne norme. Tada nastaje i “ciklus trendova”. Pedesete su doba povratnika iz vojske i želje da se mladići uklope u establishment. U SAD-u to je značilo preuzimanje izgleda Ivy League. Individualnost je potisnuta u ime pripadnosti klubu. Amerika se zaljubila u ideju da muškarci više ne žive kako bi radili, već da čovjek radi kako bi živio. Reakcija na taj kanon buntovništvo je i individualizam šezdesetih: doba nemira i pobune upravo protiv establishmenta.

“Trgovine su nosile više raznolikosti nego ikad prije. Približavalo se razdoblju ‘sve je dopušteno’, gdje je često najvažnije bilo ne ono što ste nosili, već ono što niste. Također, to je bilo prvi put da su očevi počeli tražiti savjete od svojih sinova. Prvi put u povijesti da su odrasli muškarci željeli izgledati mlado i bezbrižno”, tvrde američki kroničari mode. “Možda najsmjelije pokušaje redefinicije strogoće dizajna muškog odijela pronalazimo tijekom 1970-ih godina, kada ono odbacuje imperativ monokromatskog tekstilnog materijala i dopušta upotrebu materijala najrazličitijih tekstilnih uzoraka postajući i u kroju izrazito dinamičan sužavanjem struka”, piše Končić. Godine su to disco-funka i užasa zvonastih traperica, traka za kosu, narukvica od konoplje i kože, zbunjujućih i vrištećih boja, hipertrofiranih ovratnika košulja i širokih kravata; horror, da kažemo s Brandom.

Osamdesete donose tzv. power suit, široka ramena i upadljiv accessoire, a devedesete su vjerojatno najgore odjevno desetljeće dvadesetog stoljeća: korporativni uredi prepuni su usiljene “poslovne ležernosti”, superego naređuje da svi budemo cool, mladi u ispranim trapericama, tenisicama, T-shirts i duksicama, a odijelo postaje veće i ružnije no ikada dotad. Možda je za to zaslužan i Giorgio Armani, čija odijela danas predstavljaju, kako analizira Končić, zaštitni znak dekade.

 “Njegov pristup oblikovanju odijela predstavlja revolucionarni odmak u odnosu na klasičnu zadatost oblikovanja odijela i značajan doprinos konceptualizaciji mode 1990-ih. Isto tako, zbog krucijalnih zahvata u samu konstrukcijsku sliku muškog odijela, Armanijev pristup dizajnu može se tumačiti kao poticaj pojavi dekonstruktivista u suvremenom modnom dizajnu. Polazna točka u dizajnu Armanijevih odijela 1980-ih bila je klasična konstrukcija formalnog poslovnog odijela u koju dizajner počinje ozbiljno intervenirati svjesno uvodeći greške u njegovu konstrukciju.

 Rezultat takvih zahvata bila su nagnuta i spuštena ramena, spušteni reveri i dugmad u odnosu na standard izrade klasičnog odijela. Krucijalnim zahvatom micanja ukrućenih flizelinskih obloga odijelo oslobađa jake armature te dodatno spušta čitavu odjevnu siluetu koja se oslobađa i lomi. Koristeći se laganijim materijalima još više potencira kontakt odijela i tijela čija silueta sada djeluje ležernije.”

Slijedi mijena milenija, utjecaj hip-hopa, sužavanja odijela, modnih blogova, a potom i influencera i finalnog populizma u obliku online kupnje. Jasno, povijest salonskog odijela koje s početka prošlog stoljeća postaje model za odijevanje poslovnih ljudi ne može se shvatiti bez povijesti materijala i napretka u njihovoj izradi, kao i konstrukciji odijela, baš kao što ovdje ne možemo izlagati refleksiju o modi, simboličko, komunikacijsko i estetsko značenje odjeće.

Možda možemo stati vraćajući se na početak: poslovno odijelo u svim svojim metamorfozama pokazuje stalnost pouke da smo u trenutku kad iščezne iz naše garderobe konačno izgubili kontrolu nad svojim životom. Stoga Kant ima savršeno pravo kazati da je bolje biti idiot mode nego samo idiot. Gledajte na tu pouku optimistično: izbor je ipak na vama.