Ovo je priča o neočekivanoj ljubavi. Coup de foudre, rekli bi Francuzi, udar groma – najbolje opisuje trenutak kada su zagrebački poslovni čovjek Petar Barun i njegova supruga Ann Myriam, slavistica iz Flandrije, otkrili zapušteni ljetnikovac na otoku Šipanu.

“Zalutali” su na Šipan, čak su ga u početku doživljavali zapuštenim i izoliranim. No na nagovor prijatelja posjetili su ruševni ljetnikovac Getaldić u šipanskom Suđurđu ne sluteći da će se upustiti u višegodišnje putovanje puno prepreka, komplikacija, nepoznanica, ali prije svega ljubavi. Zbog svoga osobnog puta danas su jedni od najvećih ljubitelja i poznavatelja ljetnikovaca iz vremena Dubrovačke Republike.

Kako je došlo do vašeg zanimanja za ljetnikovce iz vremena Dubrovačke Republike?

Petar Barun: Kupnja ljetnikovca Getaldić iz 1516. godine za mene u početku nije bila opcija. Ljetnikovac je dva stoljeća bio prepušten propadanju, bez ikakve obnove i krova, potpuno obrastao lovorom i bršljanom. Zbog toga se njegova ljepota uopće nije mogla naslutiti, unatoč monumentalnim zidovima koji su svjedočili o njegovoj veličini i snazi. Ti zidovi bili su poput tihe uspomene na prošlost, gotovo kao da je ljetnikovac utonuo u povijesni san.

Moj prijatelj dugo je pokušavao pobuditi moje zanimanje za ovu nekretninu. Ljetnikovac se godinama nastojao prodati, ali zbog nesloge među vlasnicima to nikada nije realizirano. Napokon, zahvaljujući prijateljevu velikom angažmanu i posredovanju, neki od vlasnika pristali su na prodaju, što je omogućilo da se ljetnikovac napokon proda kao cjelina. Ipak, ni tada nisam vjerovao da će se sve to doista ostvariti.

Obnova ljetnikovca Getaldić počela je iz motiva koje tada nisam mogao jasno definirati. Bio je to proces koji se polako razvijao, gotovo spontano. U istraživanju smo krenuli od apsolutne nule. Posebno pamtim razgovor sa susjedom, koji je na simboličan način otkrio stvarnost tadašnje situacije. Kada sam mu rekao da smo kupili Getaldić i da ga namjeravamo obnoviti, nasmijao se i rekao: “Toliko je ljudi dolazilo i govorilo isto, ali ja vam u to ne vjerujem.” Cijeli je život promatrao zidine Getaldića i slušao o raznim opcijama obnove, koje nikada nisu zaživjele. Bio je uvjeren da je ljetnikovac osuđen na propadanje i da nema budućnost.

Ann Myriam Donck Barun: Kao što je Petar rekao, nismo mi pronašli ljetnikovac, nego je ljetnikovac pronašao nas. Još tijekom studija bila sam fascinirana Dubrovačkom Republikom, njezinom kulturom, načelima, ustrojem i dostignućima. Krajem 80-ih godina provela sam nekoliko ljeta zaredom u tom zadivljujućem gradu. Vrlo se dobro sjećam kako me akvatorij oduševio i kako me se mala luka Suđurađ, koju sam tada prvi put ugledala s broda tijekom jednog izleta, dojmila svojom bajkovitošću i idiličnošću.

Tada nisam znala da ću se gotovo deset godina poslije udati u Hrvatskoj i upravo ovdje sa suprugom raditi na ovakvom projektu obnove. Nisam ni slutila koliko nas izazova ovdje može snaći, ali već tada imala sam osjećaj da je ovo mjesto, sa svim svojim ljepotama, vrijedan biser hrvatske kulture koji zaslužuje biti otkriven i podijeljen s drugima.

Što vas je najviše iznenadilo?

Petar Barun: Stari grad Dubrovnik uvijek je bio u fokusu domaće i svjetske javnosti, dok su mnogi ljetnikovci izvan gradskih zidina ostali zanemareni. Vrijedna ladanjska baština, uključujući brojne ljetnikovce, dobrim je dijelom izbrisana iz kolektivne memorije stanovnika Dubrovnika. Tijekom procesa, kao investitori, posvetili smo se prikupljanju povijesne građe i nacrta, što nam je otkrilo genijalnost arhitekta koji je osmislio Getaldić (u renesansi često su sami vlastelini autori svoga ljetnikovca). Otkriće tih detalja donijelo nam je novo poštovanje prema njegovoj viziji i umijeću.

Ann Myriam Donck Barun: Vrlo iskreno, najviše me iznenadila (a i danas iznenađuje) poprilična ravnodušnost onih kojih se to najviše tiče.

Koliko je danas ljetnikovaca u Dubrovniku i na otocima te što znamo iz njihova zlatnog vremena, za što su oni korišteni?

Petar Barun: Za razumijevanje dubrovačkih ljetnikovaca iznimno je zaslužna uvažena stručnjakinja Nada Grujić, povjesničarka umjetnosti koja je pružila temeljni pregled ove arhitektonske i kulturne baštine te istaknula sve ključne značajke. Međutim, koliko danas ljetnikovaca postoji u Dubrovniku i na otocima, teško je precizno reći – ne znam da je itko ikad utvrdio njihov točan broj. Ono što je neosporno jest da ih ima mnogo, a posebno iznenađuje broj ljetnikovaca na otoku Šipanu. Pretpostavlja se da ih je u zlatno doba bilo četrdesetak.

Plodno Šipansko polje bilo je ključno za razvoj poljoprivrede, dok su obronci otoka bili idealni za uzgoj maslina. Ljetnikovci, uz poljoprivredne funkcije, bili su i mjesta opuštanja i povlačenja dubrovačke vlastele iz užurbanoga gradskog života. Osim njih, važnu ulogu imale su i crkvice smještene na brdima i uzvisinama otoka. Te sakralne građevine nisu služile samo za duhovne potrebe – bile su i strateške točke s kojih se moglo nadzirati okruženje i uočiti eventualne opasnosti, primjerice dolazak neprijateljskih brodova.

Ann Myriam Donck Barun:  Važno je napomenuti da život unutar gradskih zidina u 15. i 16. stoljeću nije bio idiličan. Grad je bio prenapučen, kamene ulice i kuće ljeti su se pregrijavale, bolesti su harale, a neprijatelji su sa zavišću promatrali uspon male Republike. Zbog toga je intelektualna i politička elita, koju su tada predstavljali plemići, s nestrpljenjem iščekivala trenutak kada bi joj sigurnija situacija na periferiji omogućila dulji boravak u prirodi, izvan gradskih zidina.

U početku su ljetnikovci građeni u neposrednoj blizini Staroga grada, na Lapadu, obalama gruškog zaljeva i uz rijeku Ombla. Nešto kasnije počeli su nicati i na otocima. Ljetnikovci su Šipan pretvorili u pravi otok ladanja.

Pojam “ladanje” teško je prevesti na druge jezike a da se pritom ne izgubi izvorni smisao. Ladanjska imanja prije svega su bila posjedi na kojima su plemići boravili (ne samo ljeti!) kako bi nadzirali svoja polja i maslinike, a nerijetko su se sami bavili i poljoprivredom. Treba naglasiti da je ideal renesansnog čovjeka bio Homo universalis. Plemići i uspješni građani toga doba bili su svestrano obrazovani te su težili harmoniji tijela i duha, dijalogu čovjeka i prirode te bavljenju matematikom, fizikom, astrologijom, umjetnošću i drugim disciplinama.

Baš poput plemića u tadašnjoj Toskani, dubrovački su plemići u svojim ljetnikovcima okupljali umjetnike, znanstvenike, pjesnike, učenjake, uspješne poduzetnike i iskusne trgovce. Ondje su provodili dragocjeno vrijeme s obitelji, raspravljali i filozofirali s prijateljima te organizirali glazbene večeri i kazališne predstave. Ljetnikovci su bili žarišta kulturnog i društveno-političkog života.

Premda su prije svega građeni zbog agrarne funkcije te kao idealna mjesta za život na svježem zraku i u intimnosti obitelji, ljetnikovci su postali kulturni “hotspotovi” te jedno od osobitih dostignuća Dubrovačke Republike. Kao takvi, njihovu važnost ne smijemo umanjivati pod izlikom da nisu sačuvani.

Neki smatraju da je bolje ne spominjati ovaj fenomen jer, na našu sramotu, nismo znali sačuvati tu baštinu. Drugi su mišljenja da treba spasiti što se spasiti može. Na Ombli su ljetnikovci nepovratno uništeni zbog gradnje koja je ondje dopuštena u 20. stoljeću. Međutim, na otoku Šipanu nekoliko vrlo vrijednih cjelina još se može spasiti, i to u posljednji trenutak. Mi smo se odlučili za ovu posljednju opciju.

Što ste otkrili o povijesti svoga ljetnikovca?

Petar Barun: Ljetnikovac Getaldić ističe se kao prvorazredni primjer ranorenesansne ladanjske arhitekture. U njemu su utkani elementi renesansne filozofije, astronomije i astrologije. Tijekom proteklih desetljeća prikupljali smo spoznaje o tim aspektima i nastavljamo ih propitivati. Ljetnikovac Getaldić nudi nešto dublje od onoga što je vidljivo na prvi pogled – njegova arhitektura i vrtni prostori odišu profinjenošću i reflektiraju duh vremena u kojem je nastao. Nije slučajnost što je Marin Getaldić, poznati znanstvenik, potekao upravo iz ove loze; to ukazuje na kontinuitet vrijednosti i tradicije koji su omogućili iznimna postignuća na znanstvenom polju.

Značajno je i to da je ljetnikovac Getaldić građen u isto vrijeme kada su nastajale velebne palače u Dubrovniku, poput Sponze. Dubrovčani su promatrali svoje područje kao cjelinu, nastojeći ravnomjerno razvijati prostor unutar i izvan gradskih zidina. Taj holistički pristup rezultirao je veličanstvenim spomenicima koji nas i danas impresioniraju, svjedočeći o viziji, kulturi i umijeću Dubrovačke Republike.

Ann Myriam Donck Barun: Kada smo se odlučili kupiti posjed Getaldić, o ljetnikovcu nismo znali više od samih mještana, koji ga i danas zovu dvorac Getaldić. Znali smo da je, prema natpisu iznad ulaznih vrata, sagrađen 1516. godine i napušten sredinom 19. stoljeća jer je nakon Napoleonova dolaska u Dubrovnik Republika prestala postojati, a plemstvo iz grada postupno migriralo.

Prilikom pozicioniranja ljetnikovca vodili su računa o Suncu i njegovu putu, a tlocrt osmislili u skladu s tadašnjim renesansnim principima (simetrija, perspektiva, zlatni rez). Po uzoru na antičke ideale željeli su da intima ljetnikovca ima svoj “prozor u prirodu”. Težili su skladu između “njegovanog” ranorenesansnog vrta i “divljeg vrta” koji je oblikovala priroda.

Uz to, što me posebno raduje, “upoznali” smo – istraživanjem povijesti ljetnikovca i njegove važnosti – više od 18 generacija loze Getaldić Tako smo ih uspjeli povezati u jedno genealoško obiteljsko stablo od 1175. godine pa sve do danas. To je zapanjujuće jer općenito u Dubrovniku vlada mišljenje da je loza pravih nasljednika dubrovačke vlastele Ghetaldi izumrla.

Kako reagiraju vaši strani gosti kada posjete vaš ljetnikovac?

Petar Barun: Prilikom dolaska gosti Ville Ghetaldi 1516 često su zatečeni jedinstvenom lokacijom, povijesnom strukturom i filozofijom ladanjske arhitekture, koja ne ostavlja ravnodušnim. Kompleks, s pažljivo osmišljenim terasama, vrtovima, kućom i pomoćnim objektima, ostavlja dojam promišljene i skladne cjeline. Mnogi gosti izražavaju oduševljenje činjenicom da je takvo arhitektonsko remek-djelo sagrađeno još 1516. godine.

Uspoređujući povijest i kulturu Dubrovnika s vlastitom, prepoznaju duboku kreativnost i snagu Dubrovačke Republike te utjecaj njezine kozmopolitske dimenzije. Ljetnikovac Getaldić pruža im osjećaj jedinstvenosti i povijesne važnosti, a istovremeno im nudi sigurno okruženje, zahvaljujući čvrstim zidinama kojima je okružen posjed. Unutar tih zidova posjetitelji uživaju u miru mediteranskog vrta, raznolikom bilju i skladnoj prirodi prostora, koji se i danas napaja vodom iz izvorne gustijerne sagrađene prije više od 500 godina.

Kako se nekoć živjelo u ljetnikovcima i nalazite li način da se kopira takav stil života?

Petar Barun: Ljetnikovci nisu služili samo za agrikulturu i odmor, bili su središta društvenih, kulturnih i političkih zbivanja. U njihovim prostranim dvoranama, poput gornje saloče, odvijali su se sastanci i rasprave koji su oblikovali društvene i kulturne tokove. Prozračne prostorije, velike staklene površine i jednostavno dizajnirani interijeri odražavali su duh vremena i želju za stvaranjem prostora ugodnih za okupljanje i intelektualne razgovore. Dok je gornji kat bio namijenjen okupljanjima, donji dio ljetnikovca imao je više gospodarsku funkciju. Tri cisterne osiguravale su vodu za stanovnike, poslugu i vrtove, omogućujući cjelogodišnju svježinu i održavanje posjeda.

Danas se duh ladanjske filozofije nastavlja konceptom elitnog turizma. Moderni posjetitelji traže mir, povezanost s prirodom i udobnost – kvalitete koje ljetnikovci prirodno pružaju. Terase s pogledom na more ili krajolik, vrtovi prepuni mediteranskog bilja i promišljena arhitektura omogućuju posjetiteljima da dožive simbiozu prošlosti i sadašnjosti. Moderni dodaci poput bazena i suvremene infrastrukture integrirani su u ljetnikovac s poštovanjem prema njegovoj povijesnoj vrijednosti, čime se postiže sklad starog i novog.

Povezivanje tradicionalnog s modernim omogućuje ljetnikovcima da zadrže svoju autentičnost, istovremeno zadovoljavajući potrebe suvremenih posjetitelja. Takav pristup odražava kontinuitet tijekom stoljeća, omogućujući da ostanu relevantni i cijenjeni, dok istovremeno služe kao primjer skladnog suživota prošlosti i sadašnjosti.

Kako balansirati turizam – i sve ono loše što dolazi s njim – s davanjem novog života ljetnikovcima i njihovim očuvanjem za generacije koje dolaze?

Petar Barun: Ljetnikovci su bili stvoreni za život, a ne za muzeje. Iako muzejski pristup može biti koristan ako država preuzme njihovu zaštitu, oživljavanje ljetnikovaca u duhu izvorne ladanjske namjene ključno je za očuvanje njihove autentičnosti. Važno je izbjeći transformaciju u “kulturni kič” koji bi zasjenio njihovu povijesnu i arhitektonsku vrijednost. Pravi izazov leži u balansiranju modernih intervencija s očuvanjem izvorne ljepote i svrhe ljetnikovaca, osiguravajući kontinuitet njihove priče.

Kada se ljetnikovci obnavljaju pažljivo i promišljeno, oni nastavljaju živjeti, povezujući prošlost i sadašnjost. Nažalost, mnogi ljetnikovci, poput Beccadellijeva na Šipanu – nekada ukrašenog freskama Michelangelovih učenika – prepušteni su propadanju. To je odraz nedostatka svijesti i učinkovitih zakona koji bi vlasnike potaknuli ili obvezali na ulaganje u očuvanje tih kulturnih dragulja. Takvi zakoni mogli bi zahtijevati barem osnovnu zaštitu – poput obnove krova i prozora – kako bi ljetnikovci zadržali svoj vanjski izgled i povijesnu memoriju.

Dubrovnik ne čine samo gradske zidine ili Stari grad. Ljetnikovci su odraz jedinstvene kulture Dubrovačke Republike, koja zaslužuje više pažnje. Njihova sudbina sada leži u rukama novih generacija – onih koje donose odluke i imaju priliku očuvati ovu neprocjenjivu baštinu za budućnost. Širenje svijesti o važnosti ljetnikovaca ključno je za njihovo očuvanje, kao i za prikazivanje drukčijeg, manje poznatog lica Dubrovnika, koje obogaćuje doživljaj svih koji ga posjete.