Kao poseban gost predsjednika Mesića, sada odlazeći ruski predsjednik Vladimir Putin prošle je godine na regionalnom zagrebačkom Energetskom summitu svim balkanskim državama, ali i Hrvatskoj nudio pregršt naftnoplinskih projekata. Hrvatskoj je ponuđena reanimacija naftovoda Družba Adria. Rusija je umjesto prije dogovorene trase naftovoda od Mađarske do Omišlja na Krku, koja bi ekološki ugrozila Jadran, Hrvatskoj predložila da naftovod u Gorskom kotaru skrene preko Slovenije do Trsta gdje bi se spojio s Transalpskim naftovodom (TAL). Putin je u paketu s Družbom Adrijom obećao Hrvatskoj i isporuku traženih dodatnih količina plina od 2009. te joj ponudio uključivanje u izgradnju regionalne mreže plinovoda i skladišta plina.

Opskrba plinom
Hrvatska bi uz rusku pomoć izgradila podzemno skladište plina Beničanci, a dobila bi i šansu da sudjeluje u izgradnji sjevernog kraka tranzitnog plinovoda Južni tok koji bi od Burgasa u Bugarskoj preko Srbije, Hrvatske i Slovenije plin doveo do sjevera Italije. Južni krak Južnog toka plin bi pak iz Bugarske preko Grčke doveo na jug Italije. Projekt Južni tok zajedno realiziraju ruski Gazprom i talijanski Eni, a procijenjeno je da vrijedi oko 10 milijardi eura. Hrvatska bi sudjelovanjem u njegovoj realizaciji osigurala stabilnu opskrbu plinom svojega tržišta, a zarađivala bi i od naknade za transport plina. No od Energetskog summita do danas Južni tok je krenuo drugim smjerom. Kako sada stvari stoje, nakon što podmorjem Crnoga mora dođe do Bugarske plinovod će jednim krakom krenuti na jug preko Grčke i jadranskog podmorja do juga Italije, a drugim će krakom preko Srbije, Mađarske, a potom Slovenije ili Austrije doći na sjever Italije i spojiti se sa zapadnoeuropskom mrežom plinovoda. Zbog izbornih sukoba u Srbiji i mogućnosti da poslije izbora rusko-srpski energetski sporazum ne bude ratificiran u novome sazivu parlamentu još je aktualna i varijanta da Južni tok iz Bugarske do Mađarske dođe preko Rumunjske. Putin je na zagrebačkom Energetskom summitu ruske naftno-plinske projekte zagovarao i kao zajedničke rusko-europske projekte. Istodobno međutim, EU uz potporu SAD-a sve čini kako bi smanjila svoju ovisnost o ruskim energentima. Stoga u suradnji sa SAD-om gura i samostalne projekte kojima bi naftu i plin iz država kaspijske regije te Irana i Iraka dopremila do europskog zapada. Naftovod PEOP bi kaspijsku regiju podmorjem Crnoga mora, preko Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, spojio s Trstom, a plinovod Nabuco bi plin iz kaspijske regije i Irana preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske doveo do Baumgartena u Austriji od kuda bi nastavio dalje na zapad Europe. I ruski i euro-američki naftovodi i plinovodi premrežili bi države jugoistočne Europe, donijeli bi velike investicije i poslove te osigurali stabilnu opskrbu naftom i plinom.

Načelno bi plinsko-naftno nadigravanje Rusije i tandema EU-SAD jugoistočnoj Europi trebalo samo koristiti, ali kako je prožeto i političkim interesima, većinu je regionalnih država stavilo u poziciju Buridanova magarca koji se mora odlučiti između dva naramka sijena. I Hrvatska je u toj poziciji, a hoće li završiti kao Buridanov magarac koji je krepao jer se nije mogao odlučiti, teško je reći, no dosadašnje načelno pristajanje na projekte koji joj se nude i s jedne i s druge strane, a potom oklijevanje da se priključi realizaciji ruskih projekata izbacilo ju je iz projekta plinovoda Južni tok, a sama je umrtvila izgradnju naftovoda Družbe Adria. Za utjehu joj je ostala nada da će zaživjeti naftovod PEOP. Može se tješiti i činjenicom da je izbjegavanjem ruskih projekta dodatno demonstrirala svoju privrženost EU i SAD-u. Nije Hrvatska jedina koja se našla na mukama kojemu se naftno-plinskom carstvu prikloniti. U sličnoj su se poziciji obrele i regionalne članice EU koje su se smjestile na svim mogućim varijantama trasa naftovoda i plinovoda – Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Austrija i Slovenija. Dugo se činilo kako će Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Austrija sudjelovati samo u euroameričkim projektima, a da ih ruski gotovo ne zanimaju. No kako ruske projekte guraju ruske državne kompanije, nudeći svoj plin, naftu i kapital, vremenom se pokazalo da ih se teško može izbjeći. Stoga su se Bugarska i Mađarska već priključile Južnom toku, Rumunjska je na čekanju jer su se Rusi zasad odlučili da plinovod ide preko Srbije, a Austrija je zapela u pregovorima s Rusijom zato što Rusi ne žele partnerstvo s austrijskim trgovcima plinom već samo s OMV-om i austrijskom državom.

Regionalne članice
Zbog zastoja u pregovorima s Austrijom Rusija se još jednom okrenula Sloveniji ponudivši joj da Južni tok preko njezina teritorija dođe do Italije, ali i reanimaciju prošle godine zamrlih slovensko-ruskih pregovora o zajedničkim naftno-plinskim poslovima. Nekako uoči održavanja zagrebačkog Energetskog summita ruski Lukoil i slovenski Petrol najavili su svoje poslovno povezivanje radi zajedničkog nastupa u regiji i Sloveniji. Izgledalo je da je to početak uspješne rusko-slovenske suradnje, jer je Rusija Sloveniji nudila i ulazak Gazproma u zajedničke projekte sa slovenskim Geoplinom. Analitičari su procjenjivali kako je Janšina vlada krenula stopama Njemačke koja je odlučila svoje energetske probleme rješavati i u bilateralnoj suradnji s Rusijom, a ne samo u zajedništvu sa svojim EU partnerima. No slovensko-ruski dogovori naglo su utrnuli nakon Janšina posjeta Washingtonu. Slovenija je nakon zastoja u rusko-austrijskim pregovorima ipak dobila još jednu šansu da Južni tok krene preko njezina teritorija. Pride joj se nude i drugi veliki poslovi s ruskim kompanijama. Kao predsjedajuća EU-om Slovenija se iz neposredne blizine uvjerila da Unija u zbilji nema zajedničku energetsku politiku, što je premijer Janša i jasno i glasno konstatirao u Bruxellesu. K tomu, nakon Njemačke i Italije i Bugarska i Mađarska bez većih su se krzmanja upustile u zajedničke projekte s Rusijom. Zato bi bilo iznenađujuće da Slovenija još jednu rusku ponudu ispusti iz ruku. No ako rusko-slovenski preogovori opet propadnu možda i Hrvatska dobije još jednu prigodu da Južni tok nekako skrene preko njezina teritorija.
(Zoran Daskalović, Darko Bičak)

Davor Štern
Davor Štern, bivši direktor Ine i ministar, a danas naftni konzultant i direktor Trigranita za Hrvatsku, smatram da nije dobro da projekt Južni tok zaobilazi Hrvatsku. Ističe da nije kasno da se Hrvatska uključi u pregovore s obzirom na njen logični tranzitni pravac između Južne Europe, odnosno Srbije prema Sloveniji i Italiji. Još jedna prednost Hrvatske je postojanje trase bivšeg jugoslavenskog naftovoda koja bi se uz određene modifikacije mogla koristiti od Pančeva preko Siska prema Sloveniji i Italiji. Istovremeno bi trebalo poraditi na mogućem spajanju identičnih interesa dvaju plinovoda sličnog ishodišta i sličnog cilja, odnosno Južnog toka i Nabucco. Kao što ne bi bilo logično graditi paralelno dvije željezničke pruge ili dvije autoceste, logično bi bilo, bez obzira na moguće ideološke razlike, da se jedan plinovod većeg promjera koristi za oba sustava sa krakovima prema ostalim zemljama u regiji. U svakom slučaju, smatram da bi Plinacro kao strateška tvrtka trebao biti aktivno uključen u ovaj projekt, tako da uz potporu države i njene diplomacije iskoristi ovu šansu za realizaciju.

Igor Dekanić
Igor Dekanić, bivši savjetnik predsjednika Republike za gospodarstvo i profesor na Rudarsko-naftnom fakultetu u Zagrebu, kaže da je najavljeno kako će plinovod Južni tok svojim glavnim dijelom ići preko Srbije i Mađarske i dalje prema zapadu, a moglo bi se raspravljati zbog čega je tako ispalo, ali sada ne bi bilo neke naročite svrhe od toga. Dodaje da je situacija s Južnim tokom jednaka kao kada su protivnici nekadašnjeg projekta Družba Adria trijumfirali što projekt nije realiziran, a malobrojniji zastupnici upozoravali na njegovu stratešku važnost. Projekt je na ledu, Hrvatska je ostala izvan planova za nove naftne putove, dok su u međuvremenu cijene nafte učetverostručene. Slična stvar se događa ili se dogodila s plinovodnim sustavom Južni tok – njegov glavni dio zaobišao je Hrvatsku, ali u konačnici od toga ne bi trebalo biti neke velike štete. Hrvatska će do plina iz tog projekta moći doći preko Mađarske, spajajući se na mađarski sustav plinovoda, o uvozu ruskog plina neće se pregovarati sa Srbijom nego s Mađarskom i naši uvoznici plina neće se opskrbljivati s glavnog nego sa sporednog sustava i to će možda biti nešto skuplje.