Tko je najbogatija osoba u povijesti ljudskoga roda?  S obzirom na brojne pokazatelje kojima se nečije bogatstvo može mjeriti, to je pomalo apsurdno pitanje i teško je na njega dati ispravan odgovor. Ipak, takva pitanja golicaju maštu brojnih ljudi, osobito onih koji se žele obogatiti, piše Guardian.

Prema mišljenju mnogih ekonomskih stručnjaka, najbolju mjeru bogatstva definirao je 'otac ekonomije', Adam Smith. Smith je smatrao da je najbolji pokazatelj bogatstva godišnji prihod kao umnožak prosječnih nadnica.

Prema tome, najbogatiji čovjek nije bio rimski vojskovođa Marko Licinije Kras, čije je bogatstvo bilo iste veličine kao i cijeli državni trezor Rimskog Carstva, niti američki industrijalac John D. Rockfeller koji je posjedovao ogromno bogatstvo jednako prosječnim godišnjim prihodima  116.000 njegovih sunarodnjaka. Osim navedenih povijesnih figura, kad je riječ o najbogatijim ljudima na svijetu , valja spomenuti i financijaše sa Wall Streeta, štrebere iz Silicijske doline i jezive oligarhe koji su opljačkali Rusiju.

No jedan ih je čovjek sve nadmašio. Pitate se o kome je riječ? O Carlosu Slimu, meksičkom poduzetniku i poslovnom magnatu. Kako Guardian navodi, bogatstvo ovog tajkuna iznosi nevjerojatnih 53 milijarde funti, što je jednako prosječnim prihodima 400.000 njegovih sugrađana.

Jaz između bogatih i siromašnih je uvijek postojao i vjerojatno će, nažalost, uvijek i postojati. No navedena je činjenica samo dokaz kako taj jaz, kako napredujemo, postaje sve dublji i dublji. Stvara se elita čije bogatstvo je nama smrtnicima apsolutno nezamislivo.

Zaboravite na onih, u medijima često prozivanih, nabogatijih 1 posto ljudske nacije. Tu se radi o mnogo manjem postotku – o svega 0,1 posto najbogatijih ljudi na svijetu. Time se detaljnije pozabavila bivša zamjenica urednika Financial Timesa , Chrystia Freeland. Freeland navodi jedan šokantan podatak: prije samo tri desetljeća prosječni američki direktor zarađivao je 42 puta više od prosječnog američkog radnika, a danas je taj omjer iznosi čak 380 puta.

Iako se, kad je riječ o bogatima, vrlo često spominju i razmažene američke pop zvijezde koje troše enormne svote na razuzdane zabave, ovdje nije riječ o njima. Freeland analizira svjetske trendove i istražuje posljedice stvaranja takve elite čije bogatstvo postaje sve veće i veće. 

Dakle, tko su ti ljudi? Kao prvo, gotovo svi su pripadnici muškog spola koji su žrtvovali svoj obiteljski život radi potrage za bogatstvom. Oni trećinu svog vremena u jednoj godini  provode na letovima, a na vlastiti se račun šale kako više znaju o stjuardesama nego o vlastitim suprugama. Ti ljudi vrlo vrlo često potječu iz srednje klase, a svoj su novac uglavnom sami zaradili, a ne naslijedili. Svoje obrazovanje stječu na najboljim sveučilištima diljem svijeta i sami stvaraju svoje bogatstvo. U određenoj se mjeri radi o tzv. autsajderima, primjerice, najveći ruski oligarsi su bili Židovi , a često je riječ i o imigrantima.

Ne iznenađuje činjenica da ovim 'klubom najprestižnijih' dominiraju bankari i financijaši, a slijede ih tehnološki divovi, no mogu im se pridružiti i oni koji ispunjavaju njihove potrebe. Naime, Freeland simbolično navodi kako se ribe hrane ostacima od morskih pasa tako i, primjerice, stomatolozi, odvjetnici i superzvijezde zarađuju 'super naknade' na hirovima i potrebama najbogatijih.

Freeland je svoje rezultate potkrijepila sa brojnim statističkim podacima i informacijama. Globalizacija i tehnološki napredak najbogatijima idu dodatno u prilog. Naime, ti ljudi se druže, obilaze iste događaje i zabave diljem svijeta te koriste iste usluge. I sami priznaju da više sliče jedni drugima, nego vlastitim sugrađanima, bez obzira na to dolazili iz Afrike, Azije ili Europe. Neki od njih su i iznimno arogantni, poput Mikhaila Khodorkovskyja, jednog od nabogatijih Rusa, koji je jednom prilikom rekao: „Ako čovjek nije oligarh, mora da nešto nije u redu s njim“.

Freeland navodi opasnost da tako mala, ali iznimno snažna skupina samodopadnih ljudi dominira javnim raspravama, a sustav sve više radi u njihovu korist. Jedan milijarder priznao je kako ultra-bogati imaju puno utjecaja. Neki od bogataša pak smatraju kako bi vlada trebala gotovo ukinuti porez i umjesto toga plaćati talentima poput Gatesa i Jobsa za njihov doprinos svjetskom društvu. „Radi se o tome da 1 posto najbogatijih puno više doprinosi zajednici nego ostalih 99 posto.“, zaključuje drsko jedan od milijardera. 

Ipak, elita najbogatijih nisu zli ljudi, oni samo misle kako je ono što je najbolje za njih dobro i za ostatak društva. Ironično je, zaključuje autorica, što je upravo država najčešće najbolji prijatelj plutokracije, bez obzira radilo li se o sustavu kakav je u Kini ili pak o  protekcionističkom kapitalizmu kakvog imamo na Zapadu. Financijski je krah učinio svoje. Najbolji umovi slijede novac –  bankari su zarađivali ogromne bonuse , a apetiti su postajali sve veći i u jednom je trenutku došlo do sloma što je kobno djelovalo na situaciju na globalnoj sceni.

Moć i bogatstvo 'mega-bogatih plutokrata' postaje sve veća, a oni i dalje lobiraju i proklamiraju slobodnu tržišnu ekonomiju kako bi tržišta djelovala onako kako njima odgovara, čime razaraju tradicionalnu srednju klasu. Na taj način, oni zapravo uništavaju stvari iz kojih je izraslo i njihovo enormno bogatstvo, pa i oni sami. I to na štetu svih nas, zaključuje Guardian.