Zoran Drakulić, službeno predsjednik ciparske kompanije East point, pripada krugu srbijanskih tajkuna koji su, poput Mirosava Miškovića, ponikli iz Genexa, svojedobno najvećeg izvozno-uvoznog poduzeća. Ono je zbog raširenosti poslova od turizma do zrakoplovstva “otkrilo” globalizam prije nego se o njemu počelo govoriti. Kao “momka koji obećava” raspad bivše SFRJ i sankcije zemlji zatekli su ga u inozemstvu. Tamo je, zahvaljujući umješnosti u trgovačkim poslovima, ali i sposobnosti da kolektivnu blokadu Srbije iskoristi za indivudualnu korist, stekao kapital koji ga čini jednim od najbogatijih biznismena. Upućeni tvrde da je “prvi milijun” zaradio kupujući jeftino vanjski dug Srbije, kojega je kasnije prodao po višestruko većoj cijeni. Kapital stečen u vrijeme sankcija držao je na Cipru, omiljenom otoku srbijanskih tajkuna, koji je nakon pada Miloševićeva režima počeo ulagati u unosne poslove u Srbiji. Posebnu naklonost pokazao je prema bakru postavši njegov najveći proizvođač zbog čega je nazvan srbijanskim kraljem bakra. Kupnjom ljevaonice bakra u Sevojnu, te uvozom rudače bakra, postao je veći proizvođač od RTB-a Bor, svojedobno najvećeg koncerna bakra na Balkanu. Stjecajem okolnosti, zahvaljujući Drakuliću, borski konglomerat održao se u životu prerađujući u topionici njegovu uvezenu sirovinu. Bez uvozne rudače topionici je prijetila opasnost od gašenja visokih peći jer je zamrla ekploatacija domaćih rudnika bakra.Znajući da oslanjanje na jednu djelatnost ne jamči sigurnost u poslu, Drakulić je počeo trgovati žitom, najviše u Ukrajini. Ako već raspolaže žitom, zašto ga ne bi pretvorio u kruh, bila je njegova logika, koja ga je navela na kupnju dva najveća beogradska proizvođača kruha i peciva – poduzeće Klas i Beogradsku pekarsku industriju (BPI). Njegov poslovni “njuh” govorio mu je kako su lokacije na kojima su se nalazili mlinovi BPI-ja pogodne za izgradnju poslovno-stambenih objekata, što će djelatnost njegove kompanije proširiti i na poslove s nekretninama.

Vremenom je i to bilo premalo za njegove poslovne prohtjeve pa je od austrijske kompanije kupio riječnu flotu od 260 plovila s ambicijom da postane najveći prijevoznik na Dunavu. Ako mu uspije da kupi Jugoslovensko rečno brodarstvo i njegovu flotu od 200 barži i tegljača, što je dosta izgledno, Drakulić će s flotom većom od 500 plovila ostvariti svoj brodovlasnički san zbog kojega je nazvan srbijanskim Onasisom. Kao što je Mišković iz politike, kao potpredsjednik u prvoj srbijanskoj vladi, otišao u biznismene, Drakulić je krenuo obratnim putem. Svoje poslovne sposobnosti kanio je okušati u politici. Pristupio je DSS-u Vojislava Koštunice, koju je ilegalno financijski pomagao u vrijeme Miloševićeva režima. Računao je da će tu pomoć kapitalizirati visokim položajem u stranci, ali ga je njegov lider iznevjerio. Nije uspio postati gradonačelnik Beograda, a Koštunica ga se odrekao uoči samih stranačkih izbora. Shvatio je, kao i Mišković, da se politikom može upravljati i iz kompanije. Najveći srbijanski tajkuni osnovali su ekskluzivni klub Privrednik sa sjedištem na Dedinju. Kao iskusni biznismeni nisu se opredjeljivali za financiranje samo jedne stranke, već su pomagali sve, pa im je svejedno koja će od njih obnašati vlast. Siromašni političari i bogati biznismeni brzo su našli zajednički jezik. Donoseći zakone koje su vlasnike kapitala stavljali u priveligirani položaj kod kupnje državne i društvene imovine, političari su popravljali vlastite financijske prilike. Društvo se raslojilo na tranzicijske dobitnike i gubitnike. Drakulić, kao i ostali članovi ekskluzivnog poslovnog kluba, nijednog trenutka nisu imali razloga strahovati da će se naći među ovima drugima. Bez obzira što su ga, poslije Bogoljuba Karića, od svih tajkuna najviše ometali da još više razgrana svoje poslove, pri čemu su njegovi nekadašnji stranački kolege u tome bili najupornije. Na koncu su suočeni s gubitkom vlasti, a pred Drakulićem je otvoren širok prostor za nove poslovne pothvate u kojima se snalazi kao riba u vodi.