“Žena koja ne nosi parfem nema budućnost”, kazala je Coco Chanel. Danas to vrijedi i za muškarce. Chandler Burr, kurator olfaktorne umjetnosti Muzeja umjetnosti i dizajna u New Yorku, prije nekoliko je godina opomenuo ljubitelje parfemske umjetnosti da počnu razumijevati činjenicu da nema nečega takvoga kao što su “muški” ili “ženski” parfemi.

Prepričao je kako mu je biofizičar Luka Turin, arbiter elegantiarum svake suvremene diskusije o parfemima, napomenuo da je industrija parfema za muškarce definirana negativno, onime što ne smijete staviti u parfem, dok je tržište potom ženske parfeme reglementiralo u sasvim suprotnom smjeru. Ne slušajte ih!, sugerira Turin! Nosite parfeme bez obzira na to jesu li oni “muški” ili “ženski”: nosite ih kao izraz individualnog izbora.

To je ukratko i moja poruka svakome tko bira parfem: ne slušajte nikoga osim vlastitu kožu. Jer, jedan te isti parfem na vama će mirisati drukčije nego na osobi koja je, recimo, vegan, jednostavno zbog biokemije. Ponajmanje budite pri kupnji parfema žrtva trenda: nikada ne kupujte parfem koji niste poprskali na zapešće, pustivši ga da odradi na vama desetak sati. Pažljivo pratite kako se razvija, od prvog mirisnog rusha pa do drydowna, i tek ako vam se parfem u potpunosti svidi i ako vam odgovara, tada ga kupite.

Parfeme kolekcioniram od srednje škole, dakle od vremena novog vala, da ilustriram razdoblje. Iako sam zbog raseljenosti svoje obitelji po svijetu i prije toga bio familijaran s brojnim kolonjskim vodama i mirisima, moja prva olfaktorna fascinacija bio je Habit Rouge kuće Guerlain. To sam remek-djelo parfemske industrije osvijestio kao aromatično čudo koje će postati moj životni suputnik: nikada nisam bio u situaciji da nemam uz otvorenu i barem jednu bočicu toga parfema u pričuvi.

Nakon gotovo pola stoljeća skupljanja parfema, razgovora o njima, druženja s aficionadosima, dizajnerima/nosovima, kreativnim direktorima i ostalima, mislim da sam došao u situaciju u kojoj se nalazi svatko tko zatvara neki životni ciklus: pokušavam i drugima i sebi o parfemima govoriti što jednostavnije, pristupačno i bez suvišne mistifikacije. A to nije uvijek najjednostavnije.

Primjerice, kada današnja generacija dvadeset ili tridesetogodišnjaka u svojim influencerskim recenzijama govori o parfemima, uporabit će kategorizacije kojima se naraštaj pedesetogodišnjaka+ ne izražava. Kazat će tako da je parfem “compliment getter”: najčešće su to parfemi za koje ćete dobiti pohvale ako ih nosite – recimo Maison Francis Kurkdjian Baccarat Rouge 540 Extrait de Parfum, Dior Sauvage Eau de Parfum ili Bleu de Chanel. Ako pak govore o “panty droppers fragrances”, kao što su Viktor and Rolf Spicebomb Exteme, Nero by Sedra Perfumes, Remember Me Black by Atyab al Sheekh, onda misle na mirise koji su otvoreni erotski izazov.

Jedan od dvojice ljudi s kojima obožavam razgovarati o parfemima i čiji ukus cijenim kazao mi je da kad bi morao birati sedam parfema za življenje do kraja života, svoj izbor kategorizira ovako:

1. Univerzalni za sva godišnja doba i sve prilike. To je Habit Rouge u mom slučaju. Mogli bi to biti New York, ili Egoist ili Blue de Chanel. Ili Caron Pour un Homme.

2. Miris za posao i javne događaje. Kad želiš mirisati elegantno i moćno, a biti siguran da nitko neće biti zlostavljan tvojim parfemom. Green Irish Tweed bio bi odličan odabir. Meni je to Endymion Penhaligon ili Castile.

3. Za večernje izlaske, glasan miris za klubove, partyje. To bi bili 1 million Paco Rabanne, ili JPG Le Male ili Ultra Male npr. Ili Dior Savage. Meni je miris za izlaske Le Dandy ili Dia.

4. Ljetna i proljetna kolonjska voda, miris za dan. Aqua de Parma Colonia klasik je tog žanra. Za mene to je Green Water.

5. Koža za hladnije vrijeme, meni su to Knize 10 i 1740.

6. Klasični muški aromatični fougere za mene je stari Azzaro iz sedamdesetih.

7. Tvoj originalni miris. Nešto što nosiš iz neobjašnjive potrebe. Kod mene su to pačuliji jer to je moja nota. Lorenzo Villoresi, Santa Maria Novella, u posljednje vrijeme Etro.

Drugi prijatelj na to je kazao da njemu nije više ideja da se mirisi nose funkcionalno, tj. s obzirom na priliku. Parfeme, kaže, nosiš jednostavno zato što se nekako osjećaš i zato što ti nešto govore u određenom trenutku – i sve ovisi o tome koliko ti je razvijen ukus, tj. estetski zor. Dakle, načelno govoreći, svi moji miris zapravo su 7. kategorija – rukopisni miris i za mene je to u jako velikom broju slučajeva patch. Isto tako i oud. Danas nosim kao rukopisne mirise četiri parfema Euana McCalla: Une Ile Pluvieuse, Migration de l’Arbre, Hora de la Verdad te Hora de la Verdad Sombra. Pet parfema koje bi on izdvojio kao klasike su Mitsouko, Yatagan, Green Irish Tweed, Aeon001 i Drakkar Noir.

“Stariji čovjek”, šalio se moj prvi frend nakon što sam mu pročitao izbor drugog. No, to i nije šala: pitanje izbora parfema koje bi morao u svojoj kolekciji imati svaki muškarac koji drži do sebe pitanje je i godina te formativnih parfema: u vremenu od teenagerske dobi do tridesetih formirat ćemo svoj olfaktorni svijet koji će uglavnom determinirati kasnije izbore. I ja sam zarana stekao naklonost prema jednoj parfemskoj noti koju protežiram: to je vetiver. Iako je moj parfemski ukus i apetit nezajažljiv, iako ne diskriminiram note, vetiver mi je osobito drag.

Ja sam filozofske struke, pa još od onog doba koje Nijemci zovu Lehrjahre znam da su mirisi smrtno ozbiljna stvar. “Duše umrlih mirišu u Hadu”, piše Heraklit u svom 98. fragmentu. Kultni Marijan Cipra objašnjava taj fragment kao divan primjer misterijskog rječnika: njuh je osjetilno pojavni vid duhovne moći intuicije – intuicija je spoznajna moć volje – volja je počelo moralne nastrojenosti – prema tome: duše u Hadu očituju svoju moralnu kakvoću.

Upravo tako ozbiljno sam prionuo izboru na koji me je nagovorio moj prijatelj, urednik ovih novina, i da ga ne razočaram, poduzeo sam se nemogućega: izbora pet parfemskih klasika.

Ako bih morao izabrati pet bočica parfema koje mogu ponijeti u atomsko sklonište, bili bi to sljedeći parfemi: spomenuti Habit Rouge kuće Guerlain, Caronov Yatagan, Amouageova Dia, Kurkdjianov Grand Soir i Maai by Bogue. To su parfemi koje mogu mirne duše preporučiti svakom ljubitelju parfema, svakom muškarcu, ali i ženama kojima ti parfemi odgovaraju. Kazat ću rečenicu-dvije o svakome od njih, no da u jednoj dodam odmah i one koji na klupi čekaju da uđu u igru: svakako Nasomato Duro, Invasion Barbare MDCI, Tumultu Liquides Imaginaires, 07 Tanoke by Odin, već navedeni Aeon001, Puredistance M, Rose & Cuir by JC Ellena, Villoresijev Vetiver, Creedov Bois de Portugal i Bois de Santal, Parfum d’Habit by Maitre Parfumeur et Gantier, Comme des Garçons Scent One: Hinoki te Ambre Cello branda Orchestre Parfum.

Neću vam opisivati olfaktorna svojstva preporučenih parfema jer, rekao sam, težim s godinama jednostavnosti, a ona zazire od prijetvornosti: većinu nota koje vam u recenzijama preciozno deskribiraju connoisseuri ne osjete ni oni sami – čitaju o tome, pa se malo hvastaju. Kad bi bilo toliko olfaktorno senzibilnih koliko je influencera, onda nam ne bi trebao genij Geze Schöna: on je još kao dijete mogao nepogrešivo razlikovati dvjestotinjak parfema u kolekciji svoje mame. Kazat ću vam radije nešto o značaju parfema koje preporučujem.

Habit Rouge parfem je koji najveći broj poznavatelja povijesti parfema tumači kao vjerojatno najsretniji trenutak parfumerije. Kreirao ga je 1965. Jean-Paul Guerlain kao hommage jahačkom umijeću: sam naziv upućuje na crvenu jaknu jahača. Danas je Habit Rouge krunski dokaz irelevantnosti razlikovanja parfemske industrije i niche parfumerije: on je tek prvi u nizu parfemskih remek-djela kakva niche parfumerija nikada nije dosegnula, a, uostalom, niche brand koji recimo poput Xerjoffa rauba oud u desetak varijeteta na svaki je način inferioran kreacijama koje je Jean-Claude Ellena radio za Hermčs. Habit Rouge je kao Hamlet: postoji oblomovština, ali ne i hamletovština; Habit Rouge samo prividno aludira na svijet izvan olfaktornog, no on postoji jedino u njemu, kao apsolutno remek-djelo.

Caronov Yatagan djelo je Vincenta Marcella iz 1978. godine. Zasigurno vam je poznato da je mnoštvo parfema osobito u EU, ali i u prošlom tisućljeću, doživjelo reformulaciju izvorne kreacije iz najrazličitijih razloga: stoga da se skuplje sirovine odmijene sintetičkim, ili etički prihvatljivim, ili zato da se izbjegnu alergeni itd. Yatagan je svjedočanstvo da i reformulirano, veličanstveno djelo parfemskog umijeća odolijeva i kušnji vremena i izazovima ukusa. Yatagan je parfem koji vas rafinira: kako bi rekao Borges, to je kao da se u diskusiju umiješao neki složeniji sugovornik.

Briljantni Bertrand Duchaufour kreirao je za omansku kuću Amouage parfem Dia. Dia je moderni klasik. Svi parfemi na ovoj kratkoj listi imaju zajedničku osobinu: mogu se nositi u svakoj prigodi u kojoj bi se uglađen čovjek mogao zateći, od partije preferansa s prijateljima do audijencije kod vojvode od Kenta. Kad sam već spomenuo Borgesa, on je u starosti za svoje najbolje zbirke mislio da su prenapisane. Pokatkad se čini da su takvi i Amouge parfemi, preelaborirani. No Dia je baš kao i spomenute zbirke: barokni parfem, u smislu da iscrpljuje sve svoje mogućnosti, kao i prosede priča u tim zbirkama. Miris je riječ, parfem je književnost, rekao je J. C. Ellena.

Francis Kurkdjian francuski je parfumer armenskih korijena. Postoje geniji koji svoja remek-djela ostvare mladi i, čini se, out of the blue: kao i Orson Welles koji je “Građanina Kanea” snimio u dvadeset i šestoj, tako je Kurkdjian napravo Le Male za Jean-Paul Gaultiera u istoj dobi. Jedan od najnadarenijih nosova današnjice 2016. radi Grand Soir, parfem koji će i tijekom desetljeća ostati pouzdana mirisna aura svake osobe kojoj je nenametljivost manira: postoje ne samo parfemi nego i pristupi nošenju parfema koji su loud i postoje oni koji su close to skin. Kurkdjian, kao i Geza Schön, poštuje nevidljivu žutu liniju privacije: Grand Soir ne miriše, nego zapahne, klizne kao svileni šal po laku Bugattija. To je parfem Castiglioneova Dvoranina.

Konačno, parfem MAAI iz 2014., arhitekta i parfemskog autodidakta Antonija Gardonija, koji je i nos i vlasnik branda Bogue Profumo, logičan je završetak ovog niza: MAAI spaja staro s novim, vintage glamour, ili čežnju za njime, s tamnim, animalnim srcem parfema. Luca Turin veli da je to parfem krcat svime što smo poznavali i voljeli prije početka kraja povijesti. Osobno, ovo je meni najbliži parfem niche parfumerije već zbog kreativnog mentaliteta autora: Gardoni veli da radi noću, kad svjetlost ne kvari kemikalije i kada mirisi dana nestanu kako bi se ostavio prostor za nove eksperimente sa sjenama. Antonio Gardoni svoje parfeme uspoređuje s sobama koje treba otkriti. Može li se poetičnije završiti tekst o pet parfema koje svaki muškarac mora imati?