Na adresu naše redakcije stiglo je pismo čitateljice Poslovnog dnevnika Lidije Paris, koja se pita – tko to nama krade Božić? U pokušaju da odgovori na to pitanje kreće od prvog i osnovnog pitanja – što je uopće Božić? Evo njenih razmišljanja. Pismo objavljujemo u cijelosti i bez izmjena:

Čuli smo da je netko nekome ukrao Božić. Ma što je uopće Božić? Slanje čestitaka sladunjavo – pobožnog ili formalnog sadržaja, prejedanje pa onda odmaranje, mozak na pašu, zaboravimo na dnevne brige, vodimo djecu da od Djeda Božićnjaka (pih!) dobiju par bombona i slušajmo Jingle bells i White Christmas?

Možda nam je bio ukraden taj i takav isprazan, površan, poganski Božić. Možda smo konačno jednom u javnosti bili intenzivno suočeni s egzistencijalnim pitanjima. Možda smo se podsjetili na to, što je zapravo Božić. Proslavili smo veličanstven Božić jer smo se sjetili da nam je dijete povjereno da ga štitimo, pazimo, odgovorno odgajamo do njegove zrelosti. Kršćani se klanjaju Djetetu. Dijete je dragocjeno. Bog je postao dijete. Dijete je nešto sveto. S djetetom se ne eksperimentira.

„Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao bogom“, ponavljaju filozofi već skoro dva tisućljeća: Irenej iz Lyona (II. st.), Atanazije iz Aleksandrije (III. st) i nebrojeni poslije njih….

Ovdje s velikom radošću donosim dio predavanja koje je 1997. u Grčkoj održao Arhimandrit Georgios, poglavar pravoslavnog manastira svetog Grgura na Svetoj gori Atosu.

Pravi smisao ljudskoga života

Pitanje koji je cilj ljudskoga života vrlo je ozbiljno jer se odnosi na najvažnije ljudsko pitanje: zašto smo na svijetu? Ako čovjek nađe ispravan odgovor na to pitanje, ako nađe svoje istinsko određenje, bit će sposoban stvoriti ispravno stajalište u odnosu na pojedinačna pitanja koja se postavljaju u dnevnom životu: u našem odnosu prema drugim ljudima, u studiranju, zanimanju, braku i podizanju djece. Ako čovjek nema ispravan odnos prema tom temeljnom pitanju, pogriješit će i u pojedinačnim životnim ciljevima, jer kakav smisao mogu imati pojedinačni ciljevi ako ljudski život kao cjelina nema smisla? Smisao našega života izražen je u prvom poglavlju Svetoga pisma, gdje se kaže da je Bog stvorio čovjeka „na svoju sliku i sličnost“. Bog ne želi da čovjek posjeduje samo neke darove, neke kvalitete, neku određenu superiornost u odnosu na sve drugo što je stvoreno, nego želi da bude bog po Milosti.

Izvanjski se može činiti da čovjek postoji tek u biološkom smislu kao i sva druga živa bića, životinje. Čovjek jest životinja, ali „životinja koja je po svojoj težnji prema Bogu u procesu deifikacije“, kako to na svoj specifičan način izražava sveti Grgur Teolog. Čovjek je jedino stvorenje koje se razlikuje od ostatka svega stvorenoga, jer je jedino koje može postati bogoliko. Izraz da je Bog stvorio čovjeka „na svoju sliku“ opisuje darove koje je Bog dao jedino čovjeku da bi ga učinio svojom ikonom. Ti darovi su sljedeći: nous koji je u odnosu s Logosom, savjest, individualni suverenitet t.j. sloboda, kreativnost, eros, čežnja za apsolutnim i za Bogom, osobna svijest o sebi i sve ostalo što čovjeka stavlja iznad svih drugih živih bića i od njega čini individualno ljudsko biće. To su karizme po kojima smo oblikovani „na njegovu sliku“. Budući da je „na njegovu sliku“, čovjek je pozvan postati „njemu sličan“. To je teoza, deifikacija, pobožanstvenje. Stvoritelj, Bog po naravi, poziva čovjeka da postane bogom po milosti. Karizme po kojima smo „na njegovu sliku“ dane su čovjeku da bi se mogao visoko uzdignuti, da po njima postigne sličnost sa svojim Bogom i Stvoriteljem, da nema samo izvanjski, moralni odnos, nego osobno sjedinjenje sa svojim Stvoriteljem.

Teoza – deifikacija – pobožanstvenje

Možda je vrlo odvažno reći i čak pomisliti da je smisao našega života postati bogovima po milosti, no upravo to nam kazuju i Biblija i crkveni Oci, ne skrivaju to od nas. Nažalost, ne samo ljudi izvan Crkve nego i mnogi u Crkvi to ne znaju, jer misle da je smisao našega života u najboljem slučaju moralno poboljšavanje da postanemo bolji ljudi. Evanđelje, Predaja i Oci kažu nam da smisao života nije samo u tome da postanemo bolji, moralniji, pravedniji, s većom samokontrolom, budniji, nego da postoji i veći cilj, konačni cilj za koji je Stvoritelj stvorio čovjeka. Taj cilj je teoza – deifikacija – pobožanstvenje – sjedinjenje s Bogom, ne na izvanjski i sentimentalan način nego ontološki, stvarno. U pravoslavnoj antropologiji čovjek je postavljen na tako visoko mjesto, da ako to usporedimo s antropologijama svih filozofa ili društvenih ili psiholoških sustava, vrlo lako uviđamo da su oni vrlo siromašni, da jako slabo odgovaraju čovjekovoj dubokoj težnji za nečim velikim i istinitim.

Budući da je „čovjek pozvan postati bogom“, da je stvoren da bi postao bogom, sve dok se ne nađe na putu teoze – deifikacije – pobožanstvenja – u sebi osjeća prazninu… osjeća da nešto nije u redu, nije sretan, svoju prazninu pokušava prekriti raznim aktivnostima. Može se zatupiti, može uroniti u svijet glamura ili tražiti ispunjenje sve do kraja svijeta, ali ostaje siromašan, malen, ograničen. Može svoj život organizirati tako da skoro nikada ne bude na miru, nikada sâm sa samim sobom. Okružen bukom, napetostima, televizijom, radijem, zatrpan informacijama o ovome i onome, može potražiti zaborav u drogama da ne bi mislio, da se ne bi brinuo, da mu ne dođe do pameti da je na krivom putu i da se udaljuje od svoga cilja. Jadan suvremeni čovjek ne će naći mira dok ne nađe „ono nešto“, ono najuzvišenije, ono što će njegov život učiniti divnim i kreativnim. Može li se čovjek sjediniti s Bogom? Može li s njime komunicirati? Može li postati bogom po milosti?

Božje utjelovljenje – uzrok čovjekova pobožanstvenja

Oci kažu da je Bog postao čovjekom da bi čovjeka učinio bogom. Da se Bog nije utjelovio, čovjek ne bi mogao postići teozu. U vremenu prije Krista bilo je mnogo mudrih i vrlih ljudi. Stari su Grci postigli prilično visoke filozofske standarde o onome što je dobro i o Bogu. Njihova filozofija sadrži sjeme istine, takozvani „logos spermaticos“. Oni su bili religiozni, politeisti, nisu bili ateisti, kao što nam ih danas pokušavaju prikazati neki loše informirani ljudi. Zato, kada odgojitelji, učitelji, političari i vladari pokušavaju iz psihe pobožnih ljudi bez njihova pristanka ukloniti vjeru u Boga, postupaju vrlo neodgovorno, postupaju protuprirodno.

Teoza je moguća zahvaljujući božanskim nestvorenim energijama

Biblija i Oci uče nas da je čovjek sposoban postići pobožanstvenje. Bog nije samo bitak, što kaže Zapad, nego i energija. Kad bi Bog bio samo bitak, ne bismo se mogli s njime sjediniti, s njim komunicirati, jer je božanski bitak nedostupan. Uzmimo jedan primjer: kada bismo uhvatili golu električnu žicu, umrli bismo. Ako na istu žicu spojimo svjetiljku, dobivamo svjetlo. Nešto slično događa se s Božjim nestvorenim energijama. Kada bismo bili sposobni sjediniti se s Božjim bitkom, bili bismo bogovi po bitku. Sve bi bilo bog, sve bi bilo izmiješano, tako da ništa ne bi bilo bog. To je vjerovanje istočnjačkih religija, na primjer hinduizma, gdje bog nije osoba nego nekakva nejasna kozmička sila u ljudima, životinjama, prirodi, predmetima… To je panteizam. Kada bi Bog bio samo božanski bitak u kojemu ne možemo imati udjela, bio bi samodostatan, zatvoren u samoga sebe, nesposoban za komunikaciju sa stvorenjima. Pravoslavna teologija kaže da je Bog ispunjen božanskim erosom, božanskom ljubavlju prema stvorenjima. Zbog te beskonačne i ekstatične ljubavi, on izlazi iz samoga sebe i želi se sjediniti sa svojim stvorenjima, i to preko svojih energija.

Božje su energije božanske. One su Bog, ali nisu njegov bitak. One su Bog, zato mogu pobožanstveniti čovjeka. S Bogom se sjedinjujemo preko njegovih nestvorenih energija, a ne preko njegove biti. To je tajna pravoslavne vjere i života. Zapad je racionalan, ne razlikuje božanski bitak od božanske energije pa ne govori o deifikaciji. Izbjegava spominjati pobožanstvenje i zadovoljava se moralnim poboljšavanjem života, ali konačan cilj čovjeka je sjedinjenje s Bogom, to je smisao stvaranja cijeloga svemira. To je ono za čim čeznemo. To je naša punina, naše ispunjenje.

Ako u ovom svjetlu gledamo Božić – rođenje Isusovo – utjelovljenje Bogočovjeka – onda možemo biti sretni što nam se pružila prigoda da razmislimo što to zapravo uopće slavimo.

„Nakon što je dokinuo Boga, čovjek nalazi samo smrt“, rekao je André Malraux. „21. stoljeće bit će duhovno, ili ga ne će biti“.