Braća Carnahan, Joe i Matthew Michael trenutno su vruća roba u Hollywoodu. Iako ne “nastupaju“ u tandemu (prvi zajednički film im izlazi dogodine – ekranizacija Jamesa Ellroya “Bijeli Jazz“), kao braća Coen, Wachowski ili čak Weinstein, i polja interesa im se, barem zasad, ne poklapaju, na pomolu je možda novi jaki holivudski par braće teškaša.

Matthew Michael je lani izbacio dva zanimljiva, politički nabijena, “bliskoistočna“ scenarija – “Kraljevstvo“ i “Jaganjci i lavovi“, oba vrlo eksplicitna i zapažena, ali kao i sve ostalo s temom, ne baš uspješna u američkim kinima. Joe, za razliku od brata, piše i režira, njega je u prvu ligu izbacio eksplozivni “Narc“ 2002. i tu se odmah vidi sličnost među braćom – studiozno, insajdersko poznavanje procedura i struktura, kod Matthewa političko-vojno-obavještajnih, a kod Joea policijskih. Joe Carnahan je zatim režirao “Asa u rukavu“, ušavši pomalo ishitreno na Tarantino/Guy Ritchie teren, a sada ga evo ponovo u onome što očito najbolje poznaje, tvrdom policijskom krimiću. Carnahan je ovdje, doduše, angažiran da scenaristički razradi sinopsis slabo poznatog režisera Gavina O’Connora (“Tumbleweeds“), ali je stvar sasvim prepoznatljivo njegova, a vjerojatno bi bila i bolja da ju je sam režirao. Film je pomalo iznenađujuće propao u kinima, budući da: a.) uopće nije loš, b.) u njemu nema ni P od politike koju američka publika tako mrzi i c.) nastupaju dvije još “unosne“, zvijezde Norton i Farrell, ali stvar nije mnogo stajala (30 milijuna $ iako izgleda “skuplje“), pa ni šteta za umiješane nije velika. Radi se o obitelji newyorških policajaca, pretpostavljivo Iraca, na čelu s patrijarhom (Voight), njegovim sinovima (Norton i Emmerich) i zetom (Farrell), a zaplet počinje kad u jednoj propaloj narko-akciji ginu četiri policajca. Slijedi uobičajena igra mačke i miša, ali isključivo orijentirana na policajce i njihove međuodnose, krimosi su tu tek kulisa i nužno dramaturško zlo, toliko da ponekad film izgleda kao da su ga snimali policajci za prikazivanje na policijskim zabavama. Tu svi imaju putra na glavi, nitko nije nevin, korupcija je dublja od Atlantika, svačija priča i razlozi su uvjerljivi, likove razlikuju tek nijanse, i tu dolazimo do problema – kad se stvari konačno postave u good cops/bad cops kontekst, uzde preuzme kičasta, murjačko-mitološka mistifikacija iz naslova i voda se opet zamuti. U filmu ima sjajnih scena, izvrsno postavljenih situacija i dijaloga, ali ima i bezbroj općih mjesta, proizvoljnih momenata i predvidljivih obrata, no ipak ga treba pogledati, ako ništa drugo, da nakon njega ipak budemo malo manje nezadovoljni domaćom policijom.