Stvaranje kolekcionarske zbirke vina više je od pukog prikupljanja skupih butelja – to je spoj strasti, kulture i, za neke, investicija. Čuvanje probranih kapi grožđa započinje iz strasti prema okusima i pričama koje svaka boca nosi, a s vremenom postaje odraz prestiža, kulture, pa čak i strateška investicija čija vrijednost može značajno rasti.

Sakupljanje vina industrija je vrijedna milijarde dolara. Tržište finih vina poraslo je više od 20 posto 2023. godine, uglavnom potaknuto potražnjom za bordoškim i burgundskim vinima. Liv-ex Fine Wine Index, koji prati vinske bestselere, otkriva da se prvoklasne boce mogu prodati brže od zlata ili vrhunskih umjetnina.

Primjerice, kolekcija američkog milijardera Williama Kocha koja broji više od 40 tisuća povijesnih boca (uključujući Château Lafite iz 1844., jedno od najstarijih vina koje postoji) – i čini fantastičan presjek legendarnih berbi iz Bordeauxa i Burgundije – zaintrigirala je javnost 2016., kada je na aukciji u Sotheby’su prodan značajan udio zbirke za više od 21 milijun dolara.

Neizmjerno bogato “tekuće” nasljeđe ostavio je i američki ugostitelj Gene Mulvihill, koji je prikupio zavidnu “biblioteku” od oko 100 tisuća raritetnih boca, pohranjenih u restoranu Latour u New Jerseyu. U posljednje vrijeme na globalno tržište kolekcionara sve veći broj igrača stiže iz azijskih regija poput Hong Konga, Singapura, Tajvana i Tajlanda.

Primjerice, azijski su kupci obrnuli 66 posto globalne prodaje vina u Sotheby’su 2019. godine. Ovi podaci blijede u komparaciji s najvećom svjetskom kolekcijom vina, koja se nalazi u Moldaviji. Mileștii Mici sadrži oko 1,5 milijuna boca – koje su posebno poznate zbog svog potencijala starenja – pohranjenih u podzemnim tunelima dugačkim gotovo 200 km.

Domaći kolekcionari

U usporedbi s etabliranim svjetskim tržištima, hrvatski su kolekcionari još u počecima, ali imaju nešto što mnoge regije nemaju: bogatu tapiseriju autohtonoga grožđa i intiman pristup proizvodnji vina. Usredotočeni su često na potporu lokalnim proizvođačima i očuvanju jedinstvene baštine, što privatne zbirke čini ne samo vrijednima nego i duboko osobnima.

Iako hrvatska kolekcionarska zajednica trenutačno ne uključuje međunarodno poznate kolekcionare, nekoliko pojedinaca i institucija stvorilo je zbirke od značajnog lokalnog interesa. Vinarije poput Kutjeva, sa stoljetnim arhivskim vinima, te Iločkih podruma, poznatih po tramincima, doprinose našoj baštini. Kutjevo, primjerice, ima neke od najstarijih vinskih zapisa u Hrvatskoj, a odnedavno njihove butelje možete pohraniti u njihovu vinskom trezoru.

Osim toga, Zlatan Otok na Hvaru ima “potopljenu” arhivu vina koja prikazuje inovacije u čuvanju vina. Mnogi hrvatski kolekcionari fokusiraju se na autohtone sorte poput plavca malog, istarske malvazije i graševine, koje opisuju raznolikost domaćeg terena. Ova vina, koja često proizvode boutique vinarije, cijenjena su ne samo zbog svojih okusa već i zbog povezanosti sa zemljom.

“Hrvatski kolekcionari obično spadaju u dvije kategorije”, kaže Juraj Dusper, koji stoji iza obiteljske tvrtke Vino-trade d.o.o., uvoznika vrhunskih vina i šampanjaca. “U pitanju su većinom strastveni entuzijasti koji stvaraju kolekcije iz ljubavi prema vinu, cijeneći okus, terroir i povijest. Zatim, u manjem broju investitori kolekcionari, koji često počinju kao entuzijasti, ali na vino gledaju kao na unosno alternativno ulaganje nakon što steknu stručnost i financijska sredstva.”

Simbol luksuza ili dugoročna investicija

Hrvatska kolekcionarska scena ne samo da je vrlo mala, nego o njoj nema puno dostupnih podataka. Vrlo je malo ljudi s enološkim znanjem i financijskim sredstvima da se upuste u sve luksuzniji hobi o kojem se rijetko javno govori. “Po mojim saznanjima, postoje tri do četiri kolekcije sa značajnim fondom”, otkriva Dusper. “U pravilu, ti pojedinci čuvaju francuska vina, prije svega iz Bordeauxa i Burgundije, a nakon toga američka i talijanska.” Dotični kolekcionari skupljaju fine butelje prije svega iz ljubavi i radi uživanja u aromatičnim taninima, a manje kao investiciju ili sredstvo trgovine, dok je u nekim slučajevima riječ o prestižu i ekskluzivnosti.”

Naš sugovornik, koji svoj vinski podrum puni posebnim vinima posljednjih trideset godina, spada u prvu kategoriju. “Kupujem isključivo vina koja volim, ne obazirući se osobito na njihovu vrijednost. Uglavnom ih nabavljam na putovanjima u Francuskoj i Italiji te na aukcijama ili ih dobijem na dar. Volim imati vina iz godina koje su važne za mene, poput godina rođenja moje djece”, kaže kolekcionar vina David Canis.

Za razliku od inozemstva, gdje dominiraju profesionalni fondovi i burze, hrvatska se scena oslanja na strastvene pojedince i nedostaje joj velika infrastruktura ili institucionalna ulaganja, što je dio razloga zašto se razvija sporo. “Od ograničene dostupnosti rijetkih vina, nedostatka svijesti i stručnosti o međunarodnim tržištima, minimalne suradnje između kolekcionara, proizvođača i međunarodnih stručnjaka do nepostojanja platformi, poput Liv-exa, koje olakšavaju trgovinu na globalnoj razini “, navodi Dusper razloge otežana razvoja. Tu je i još jedna prepreka. U posljednje su vrijeme kolekcionarska vina drastično poskupjela pa to postaje hobi isključivo za izuzetno bogate ljude.

Dok u Hrvatskoj kolekcionari često sakupljaju vina kako bi sačuvali lokalnu baštinu ili uživali u ekskluzivnoj kapljici u probranom krugu, na međunarodnoj razini fino vino postalo je stabilna klasa imovine, s godišnjim prinosima od oko 10 do 12 posto u posljednjem desetljeću.

Što čini veliku zbirku?

Bilo da ste entuzijast ili ozbiljan investitor, osnove sakupljanja vina stoljećima su nepromijenjene. Starta se od podrijetla – poznavanje podrijetla vina i osiguravanje njegove autentičnosti – što je od ključne važnosti. Primjerice, atraktivna vina kao što su Château Margaux ili Romanée-Conti postižu najviše cijene upravo zbog svoje povijesti koja se može pratiti. Da bi se stvorila zbirka velikog potencijala, prilikom biranja potrebno je razmišljati i o njihovu potencijalu starenja. Vina koja graciozno stare, kao što su bordoške kupaže ili robusni crni plavac mali, mogu biti kamen temeljac dobre vinske riznice.

I ocjene vinskih kritičara, kao što je Robert Parker ili one iz renomiranog časopisa Wine Spectator, uvelike utječu na poželjnost butelje. Osim toga, raznolikost regija, berbi, sorti i fini balans dobi kolekcije ne samo da pokazuje znanje, već i pruža raznolikost za sparivanje i uživanje. “Sakupljati se mogu bilo koja kvalitetnija vina pripremljena za odležavanje”, kaže Dusper. “U pravilu se kupuje da bi se s vremenom zaradilo, dok se starija vina nabavljaju da bi se konzumirala.”

Kad su u pitanju globalni trendovi, trenutačno su među enološkim entuzijastima najtraženija crvena vina iz Burgundije, Bordeauxa, Toskane i Pijemonta, koja se mogu čuvati godinama, a starenjem postaju sve bolja. “Za dugoročnu investiciju uvijek je dobro nabaviti vina iz Bordeauxa, Burgundije, Toskane ili Kalifornije, u novije vrijeme dobro kotiraju i vina iz Španjolske, Australije, pa čak i Kine, dok su na lokalnoj razini cijenjene autohtone sorte, poput plavca malog ili istarske malvazije”, savjetuje Dusper. 

Da bi upotpunio svoj podrum, zaljubljenik u finu kapljicu David Canis odlučio bi se za francuska vina Petrus koja se proizvode gotovo isključivo od grožđa merlot, što im daje bogatu teksturu i intenzivan okus. Njihova rijetkost, vrhunska kvaliteta i sposobnost dugog odležavanja čine ih iznimno traženima među kolekcionarima, a cijene pojedinih berbi dosežu desetke tisuća eura po boci. “Da si mogu priuštiti, kupio bih boce Petrusa. To bi istovremeno bilo po mom ukusu i odlična investicija”, ističe Canis.

Kada kolekcionari otvaraju svoje boce?

Za mnoge kolekcionare prava se radost krije u dijeljenju raritetne butelje u savršenom trenutku. William Koch, na primjer, poznat je po otvaranju 100 godina starih berbi za obiteljska slavlja. Drugi rezerviraju svoje najbolje boce za degustacije, dobrotvorne evente ili aukcije, gdje čin otvaranja postaje dio vinske tradicije.

“Ne ustručavam se otvoriti vina i podijeliti ih s dragim ljudima koji ih znaju cijeniti, za posebne prilike ili kada mi se pije dobro vino. Nedavno sam prijatelju koji je proslavio 50. rođendan poklonio vino iz godine njegova rođenja i zajedno smo uživali u njemu”, zaključuje Canis. Etos u Hrvatskoj više naginje uživanju nego ulaganju, što je možda baš savršen način da se očuva i podijeli vrhunska vinska priča.