Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard, naslovna je tema izložbe otvorene u Zagrebu, nastale kao želja da se kroz program Mikropolitike Kustoskog kolektiva Blok (voditeljica Vesna Vuković) održi politička škola ne samo za umjetnike, već i arhitekte.

Autorica izložbe, zagrebačka povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti, fokus arhitekata seli sa samih zgrada na područje kreiranja urbanog prostora i aktivnu participaciju građana u izgradnji.

Iz radničkog ‘slama’ u gradsku četvrt
Dakle, bez angažmana građana, svi ti procesi prepuštaju se isključivo ulagačima i regulativi koja ide njima u korist, a na štetu javnog interesa. I povjesničar arhitekture Tomislav Premerl još je 2001. izložbom u Galeriji Modulor ukazao na posljedice špekulacije i neosjetljivog zasijecanja u baštinjeni prostor gradnjom predimenzioniranih zgrada na parcelama infrastrukturno opremljenim za obiteljske kuće, što je prema autorici i danas problem Trešnjevke.

Njezino je istraživanje usredotočeno na dva razdoblja: od 1928. do 1934. te poslije Drugog svjetskog rata, od 1947. do 1953. Trešnjevka je uzeta kao “case study” kroz koji pratimo transformaciju iz radničkog ‘slama’ u gradsku četvrt opremljenu s javnim sadržajima, s posebnim naglaskom na zelene površine.

Trešnjevka je još 1887. regulatornom osnovom bila predviđena za radničko stanovanje. Veliki boom izgradnje događa se, ipak, tek nakon Prvog svjetskog rata kada Zagreb postaje gospodarsko središte Jugoslavije.

U razdoblju 1921.-1931. gotovo se udvostručava broj stanovnika (sa 153.444 na 242.063), no gradske vlasti nepravovremeno reagiraju adekvatnim programima socijalnog stanovanja. Problemi u stanogradnji i tada su višestruki.

Uslijed nepostojanja etažnog vlasništva, glavni oblik stanogradnje su obiteljske kuće dok višestambene najamne zgrade građene u novom istočnom dijelu grada istočno od Draškovićeve ulice postaju glavni način ulaganja i oplođivanja kapitala pojedinaca, mirovinskih fondova, udruženja i vjerskih zajednica.

Uslijed iznimno visokih stanarina i loših stambenih uvjeta u podrumskim i tavanskim stanovima, te dvorištima Donjega grada, radništvo gradi bez građevinskih dozvola većinom jednosobne kućerke od već korištenog građevnog ili provizornog materijala na periferiji bez komunalne infrastrukture – na Trešnjevci i Trnju.

Krajem 1920-ih na periferiji živi 13.346 stanovnika u 1110 kuća. Više od 60% kuća izgrađeno je ilegalno.

Od 6504 trešnjevačkih kuća poslije Drugog svjetskog rata samo ih je 2608 imalo kanalizaciju, a 1368 vodovod/Goran Vranić

Strah od većih nemira
Odluka tadašnjih gradskih vlasti da se te kuće ruše rezultira osnivanjem Komunalne organizacije južne periferije preko koje radništvo vrši stalan pritisak na gradske vlasti. Prvo tražeći legalizaciju, a zatim i sve ono što grad čini gradom – kanalizacija, vodovod, električna rasvjeta, škole, tramvaj…

Umjesto trajnih dozvola za zidane kuće izgrađene na vlastitom zemljištu južno od Koturaške i Strojarske, te naknada u slučaju njihova rušenja u ime javnog interesa, uspijevaju dobiti tek privremene dozvole na 20 godina, s ogradom da se kuće mogu porušiti i prije ako bi javni interesi to tražili.

”U više navrata periferija će tražiti produljenje rokova za legalizaciju, a grad donositi odluke o zabrani gradnje. Nelegalne kuće nisu bile srušene, a razlozi su akutna stambena kriza uzrokovana dijelom i novim Zakonom o stanovima, jer se vraćaju vlasnicima stanovi dani na raspolaganje siromašnijim slojevima nakon rata, odnosno nemoć gradskih vlasti da stambeno zbrine radništvo, ali i strah od većih nemira.

Ipak, dio zahtijeva građani će u tom razdoblju i ostvariti”, kaže naša sugovornica. Podcrtava da je za to jako važno što je periferija tražila donošenje regulatorne osnove za južni dio grada, a zatim i programe socijalne stanogradnje kroz izgradnju tzv. malih stanova.

Isti su dijelom i realizirani u Pongračevu naselju (Selska – Ozaljska), nakon što je Grad kupio zemljište i parcelirao ga te prodao za simboličnu cijenu (danas je to nezamislivo). Druga opcija bile su višestambene zgrade tipa kasarni za najam, kakve se grade npr. na Selskoj i Magazinskoj cesti.

Na prijelazu iz u tridesete prvi put se kreira javna svijest da “periferija nije samo problem radnika koji na njoj žive”. Kako Grad Zagreb identitet u to vrijeme temelji na prihvaćanju najsuvremenijih tehnoloških, urbanističkih i arhitektonskih postignuća, periferija i radničko stanovanje prepoznati su kao društveni problem koji Grad treba riješiti.

Na tom planu aktivan je gradonačelnik Stjepan Srkulj koji odlazi na studijsko putovanje u Frankfurt kako bi se upoznao s praksama Vajmarske republike u izgradnji radničkih stanova. Ključni moment je izrada regulatorne osnove za južni dio grada za koju raspisuje međunarodni natječaj. Ta osnova projekt je sanacije periferije implementacijom tada najsuvremenijeg modela gradogradnje, kaže autorica, ističući da to podrazumijeva mrežu stambena susjedstva sa zelenilom i svim sadržajima potrebnim za svakodnevni život.

Javna svijest potaknula je 1930-tih izradu regulatorne osnove za južni dio grada za koju je raspisan međunarodni natječaj/Ž. Hladika/PIXSELL

“To se danas zove 15 minutes city. Idejna osnova je usvojena 1932., no kako to biva projekt nije realiziran zbog aktualne globalne ekonomske krize, ali i promjene vlasti i političkog diskursa na desno”, kaže Bjažić Klarin.

Uoči Drugog svjetskog rata Grad steže ‘obruč divljih gradnji’. Na periferiji već živi 100.000 ljudi, a navedena osnova postaje podloga poslijeratne izgradnje Zagreba. Trešnjevka je i poslije rata jedno od najzapuštenijih gradskih naselja – od 6504 kuća tek njih 2608 ima kanalizaciju, 1368 vodovod, a 5559 električnu rasvjetu.

Svega 2491 kuća ima građevinsku dozvolu, preostalih 4013 su’divlje kuće’. Ono što je zajedničko nastupajućem i predratnom razdoblju od 1928. do 1934. po njoj jest ista razina političke volje da bolji životni uvjeti radništva budu prioritet gradskih, ali i državnih politika, a postignuća su prije svega, smatra, rezultat zalaganja samih Trešnjevčana.

U vrijeme iznimne poslijeratne financijske oskudice i siromaštva, s obzorom na raspoložive resurse stvara se potreba za općom mobilizacijom – kroz dobrovoljni rad. Taj rad provodi se u organizaciji Narodne fronte i od 1947. do 1953. na Trešnjevci frontovci osnivaju do tada deficitarne glavne javne prostore namijenjene opskrbi (tržnica postaje uređen urbani prostor), kulturi i upravi (Park Stara Trešnjevka) te rekreaciji i odmoru, sa sportskim terenima i prvim zatvorenim plivalištem u socijalističkoj Jugoslaviji, koje je zametak kompleksa na Trgu sportova.

“Gradi li se tada javne ili stambene zgrade, uvijek je prioritet kreiranje i novog javnog prostora – zelenila. Takvi prostori su park na raskršćima Vukovarske, Nove ceste i Tratinske (danas Park Zvonimira Milčeca), Kranjčevićeve i Badalićeve, Nove ceste i Pasarićeve, u Brozovoj te Stari park Trešnjevka. Najveći park lociran je između Zagorske i Selske te današnjeg Trga sportova. U sklopu parka planirani su 1946. sadržaji jedne od 28 podružnica Fiskulturnog društva komunalaca Dinamo”, kaže autorica izložbe.

Suvremena arhitektonska praksa
Trešnjevački plac dobiva, uz spomenuti park s dječjim igralištem, i javno besplatno kino na otvorenome, ribarnicu, trijem i javni zahod te montažnu kuću za robu široke potrošnje.

To je prva robna kuća Name nakon iličke, ujedno rješenje nakon sedam godina ustrajnih zahtjeva za suvremenom trgovinom za gradsku četvrt sa 60.000 stanovnika. Između tržnice i Starog parka smještena je i prva trešnjevačka gimnazija (danas IX. Gimnazija), progresivno arhitektonsko ostvarenje arhitekta Božidara Rašice visoke kvalitete s bogatim građevnim programom.

“Trešnjevka nakon najtežeg razdoblja poslijeratne obnove koncem 50-tih ponovno postaje i mjesto gdje se materijaliziraju najsuvremenije arhitektonske prakse – Gimnazija Božidara Rašice. Za Radnički dom raspisuje se pak arhitektonski natječaj na kojem pobjeđuje Kazimir Ostrogović.

Taj centralni radnički dom samo je jedan od domova kulture koji nastaju i djeluju na Trešnjevci”, kaže Bjažić Klarin. Uz stanove, javne prostore i sadržaje za radnike, dječje vrtiće, restorane društvene prehrane i društvene centre, grade se i industrijski pogoni locirani na Trešnjevci, Tvornica električnih strojeva Rade Končar i Tvornica telefonskih uređaja Nikola Tesla, koji više nemaju lokalni već državni značaj.

Pod pritiskom stalnog doseljavanja novog gradskog stanovništva, potaknutog i ovoga puta upravo industrijalizacijom, potrebe Trešnjevke su, i dalje stalno rasle. Istovremeno, proces sanacije periferije bio je spor i skup, pa se fokus seli na drugu obalu Save – u Novi Zagreb, i na masovnu stanogradnju. Stanovnici Trešnjevke u substandardnim kućama postaju, kaže, taoci situacije: žive u četvrti za rušenje, a izgradnju novih stambenih kompleksa uglavnom neće dočekati.

Stoga, autorica zaključuje da najveću vrijednost i trajni kapital za društvo iz socijalističkog razdoblja na Trešnjevci čine upravo javni i zeleni prostor, kao i aktivna participacija građana u izgradnji četvrti. Danas, kaže, svjedočimo reverzibilnim procesima u kojima je javni interes, kvalitetan gradski prostor, ponovno podređen privatnom.

Ulagači imaju samo jedan cilj – maksimalnu izgradnju parcele, a time i maksimalnu dobit, što ne ostavlja prostora za zelenilo koje je nasušno potrebno za kvalitetan život, ali i od vitalne važnosti za prilagodbu klimatskim promjenama. Stoga nije loše odazvati se pozivu u subotu, 12. studenoga, na tematsku šetnjom Trešnjovkom s polaskom u 11 sati ispred trešnjevačke Name i razgovoru s Lidijom Butković Mićin i Nikšom Božićem u prostoru Kustoskog kolektiva Blok na Novoj cesti 66.