U Zagrebu žive stotine tisuća ljudi podrijetlom s Mediterana, koji su – oni ili njihovi roditelji – rođeni negdje na obali i otocima. Kad su, tijekom prošlog stoljeća, počeli masovnije dolaziti u taj grad,  donijeli su i neke svoje običaje, pa se u Zagrebu počelo sjediti po štekatima, piti crno vino i rabiti maslinovo ulje, doneseno tijekom ljetnih posjeta rodbini na moru.

Pripadnost Mediteranu uglavnom se na to i svela, a njihova djeca na moru se mahom ponašaju kao obični turisti, uvjereni da su gradele i grilje vrste ribe. Međutim, uz njih, 'Dalmoše', u Zagrebu živi i jedna drugačija, premda brojčano znatno manja skupina – kontinentalci bez obiteljske veze s Mediteranom, ali iskreni zaljubljenici u more, ljudi koji su puno češće na brodu ili po otocima od prosječnog žitelja Zadra ili Splita. Jedan od njih je Dražen Seifert, Zagrepčanin rođen u Slavonskom Brodu. Kuća koju je taj svestrani event manager i samouki stručnjak za interijere podigao u okolici Samobora puna je mediteranskih detalja, od  kapara i motara koje je Dražen ukiselio, preko origana kojeg je sam ubrao, stola pronađenog na Lastovu pa do ogromne fotografije Komiže preko cijelog zida.  

Fatalni susret s Visom 
Taj Mediteranac u tijelu Slavonca svaki slobodan trenutak provodi u kući na Visu, koju je također sam uredio.  Mediteranca u sebi davno je osvijestio. "Još dok sam kao klinac živio u Slavoniji, riba i lešo povrće bili su mi nekako draži od svinjetine, pa su mi moji ukućani govorili da sam izdajica. Ljetovali smo u odmaralištu Ferijalnog saveza na Korčuli, a kako su mu oba roditelja bili sportaši na morske pripreme išli smo i zimi. Kad sam skužio jadranski mentalitet, bilo mi je jasno da tu pripadam", priča Dražen o svom otkrivanju.  Sa 14 godina prvi put je krenuo na Korčulu bez roditelja, s ekipom. Već dogodine došlo je do fatalnog susreta s Visom. "U to je doba trajekt ponekad išao iz Splita za Korčulu preko Visa. Kad smo došli do Vis, pokvario se, pa sam proveo na otoku  cijelo jedno popodne. Tada je bio pun vojske a strancima je dolazak bio zabranjen.  Po rivi nije bilo nikoga, tišina, čuješ samo vjetar, kao u westernima. Odlučio sam da se tu moram vratiti". Za par godina to je i učinio- poveo je curu, biciklima su obišli cijeli otok. Taj je put donio već novu, ambiciozniju odluku- na Visu jednom mora kupiti kuću! Narednih je ljeta išao po raznim otocima, a uvijek bi makar svratio do Visa. "Radio sam za Digitel i puno išao po obali. Kao organizator koncerata morao sam obilaziti klubove u koje inače ne bih nikada zašao, ali mi ništa nije bilo teško jer sam znao da će mi ljeto završiti na Visu". 

Cilj je biti pola godine na Visu 
Kad je uspio nešto uštedjeti, pune dvije godine je sa svojim viškim prijateljem, barba Tonkom, i ljeti i zimi obilazio otok ne bi li našao kuću koja mu se sviđa. A onda je jednog dana Tonko, sjedeći ispred svoje kuće u zaseoku Marine zemlje, pogledao prema susjednom, napuštenom imanju i rekao "a šta ne kupiš kuću od Željane?" Vlasnica je bila Višanka koja je početkom rata odselila u Srbiju, a o kući sa konobom, ljetnom kuhinjom i stajom  nitko se nije brinuo. Bilo je to 2004.Dražen je odmah prihvatio ideju. Položaj sela je odličan – na pola puta između Visa i Komiže, blizu lijepih uvala na južnoj obali otoka kao što su Mala i Velika Trovna i Stiniva. S vlasnicom se našao u Vukovaru, dogovorili su posao i istog ljeta počeo uređivati imanje. Za početak, da bi se uopće probio do kuće, morao je obračunati s podivljalim kupinama, naraslima do skoro dva metra visine. "U te kuće prethodno nitko nije ušao 15- tak godina. Bile su pune štakorskih gnijezda, pa sam u viškoj ljekarni kupio bijelu kutu i zaštitnu masku kako bih sve očistio. Glodavci su skoro sve pojeli, samo sam u jednom dobro zatvorenom ormaru našao posteljinu, plahte koje su Višanke same tkale", kaže Dražen. Grede su bile trule, pa je svojoj kćeri Gei morao kredom crtati gdje može ugaziti, a da ne propadne kroz pod. Kuća nije imala niti wc, jer se onaj poljski urušio. Šest je ljeta proveo uređujući kuću, morao je  srušiti sve osim zidova, širokih 80 centimetara. Stavio je nove grede, krov, zamijenio instalacije. U ljetnoj kuhinji sačuvao je krušne peći u kojima i sam svaki dan peče kruh, a staju je pretvorio u alatnicu. Onu zadnju, četvrtu kućicu će urediti za iznajmljivanje, kako bi projekt postao ekonomski samoodrživ. Što god je znao sam je popravio. Kaže da je u  obnovu- ne računajući svoj rad- uložio više nego u kupnju. Ništa čudno, kad vreća cementa ne košta 19 kuna, kao na kopnu, nego 45 kuna.Dražen nije samo kreativac već i radoholičar. Zadnjih godina intenzivno proučava gradnju suhozida. "Višani su se prvo smijali, kao šta će Purger i to još Slavonac graditi suhozid.

A onda su počeli govoriti- "ti si to napravija? Ko bi reka!" Ubrzo su ga počeli tražiti savjete oko obnove vlastitih suhozida. Koliko često dolazi na Vis? "Nedovoljno", kaže. Obično na otoku ljeti provede 1,5 mjesec u komadu, dođe i zimi pokositi travu. Ovog je ljeta ostao 2,5 mjeseca, i to zato jer je mijenjao posao, a supruga Lucija bila je na porodiljnom. Cilj mu je biti na Visu od svibnja do listopada, pogotovo jer se na otoku stvorila jedna nova scena, zajednica od 50-tak obitelji sa djecom koje ostaju na otoku cijelu godinu. "Prije su Višani bježali u Split čim bi prestala turistička sezona, srećom više nije tako. Upisali su djecu u škole i vrtiće na otoku, a posla imaju jer su otvorili male restorane ili se bave eko- turizmom.  Na Visu ima oko 2.500 stanovnika, pa se prisutnost i tih nekoliko desetaka mladih obitelji jako osjeti", zadovoljan je Dražen. Privikavanje na otok bilo je zanimljivo, s puno obostranog čuđenja između njega i Višana. "Ovdje malo tko ima auto,  pa me viški prijatelji ne mogu posjetiti u Marinim zemljama. Kad sam barba Tonka vozio po njegovu otoku, svako malo je govorio- ovdi nikad nisan bija! U početku baš nisam kužio što govore, a sada sam već ušao u sistem – čim se iskrcam na otok prebacim se na domaći dijalekt".A trebalo se priviknuti i na otočki mentalitet. Kad je tako pitao lokalnog majstora u koliko će se sati naći u Komiži, ovaj mu je rekao "izjutra", ne htijući precizirati dogovor. "U Zagrebu sam navikao pažljivo isplanirati svoj raspored, jer sam se radeći u agenciji dnevno nalazio s o nekoliko klijenata. Onda sam vremenom shvatio da na Visu izjutra znači između 10 i 12 sati, dakle prije dolaska trajekta, i prihvatio sam da točan sat zbilja nije bitan, jer u međuvremenu obavljate neke drugu stvari, susrećete sa s ljudima, dobivate informacije. A oko jedan, kad svi izađu iz trajekta, riva odjednom opusti, više nikog nema".   

"Deset godina sam se morao dokazivati"   
Vis je poznat kao otok s najzanimljivijom gastro ponudom na Jadranu. Koju hranu voli? Kao svoje favorite, Dražen ističe grdobinu na brudet , pašta fažol s gofom i grahom i hobotnicu s bobom i artičokama.  Potom lokarda i oslić pečeni na gradelama. Od vina, preferira plavac sa Biševa. "Vis je sačuvan od apartmanizacije i šminkerskih kafića. Nadam se da nikada neće postati Hvar. Vis je otok po mjeri čovjeka", kaže Dražen. Za razliku od njega, zagrebački fotograf Alan Vajdić nije se skrasio na jednom otoku, već je odlučio ploviti između njih. Godišnje provede oko 150 dana na jedrilici i profesionalni je skiper.  I on se, kao 'purger' morao dokazivati pred ljudima od mora. "Grdo su me gledali deset godina. U Komiži sam prihvaćen tek kad sam uspio u siječnju doći do njih s jedrilicom", kaže. A kad ga netko pretjerano maltretira oko kontinentalnog podrijetla – ima zagorske i goranske korijene-  pita ga – "tko su dva najveća hrvatska jedriličara? Pa Međimurac Joža Horvat i Zagorec Vladimir Šutej!". Spominje i niz drugih kontinentalaca zakačenih na more, primjerice Nenada Vlahovića, vlasnika plesne škole u središtu Zagreba koji se okladio da će sam napraviti brod i oploviti svijet, što je učinio čak dvaput. Sam Vajdić u Zagrebu poznaje barem 30-ak takvih ljudi – jedan od njih baš je ovih dana krenuo jedrilicom na Karibe. Jedriti je Alan počeo skupa s ocem, koji je kao prosvjetni radnik mogao cijelo ljeto provoditi s obitelji na svojoj 4,5 metra dugoj jedrilici. Već sa 15 godina sam je počeo ploviti, a već sa 16 je, skupa s bratom Ivanom, tada starim svega 13 godina, radio đite između Lošinja, Suska i Unija…

Kad se obiteljska jedrilica raspala, počeo je, skupo sa svojom zagrebačkom ekipom, sam unajmljivati jedrilice. Od njih petero, nitko nije imao 'mediteranski pedigre', što ih nije smetalo da na jedrenje otiđu barem jednom mjesečno. Vajdić kaže da, za razliku od Hrvata, jako puno Slovenaca i Slovaka jedri. "U slovenskim marinama 80 posto brodova ima jarbol, kod nas je na žalost suprotno. U jedrenju je Hrvatska velesila, od nautike i dosta zarađujemo, no to se po našim medijima ne može vidjeti, niti se tko trudi približiti djeci jedrenje", kaže. Zato pokušava oživiti nekadašnju akciju 'Svaka škola jedan optimist', gdje klinci sami izrađuju male jedrilice tog tipa.  Na svakom otoku nekoga ima i nastoji gostima pokazati ono najbolje od Jadrana. "Nije mi cilj otići do Hvara i tamo ostati tri dana. Želim da se probude svaki put na drugom mjestu, u nekoj uvali i skoče u čisto more. I ja uživam kad cijele obitelji vrište od zadovoljstva dok jedrimo po jakom vjetru. Taj osjećaj slobode…Jedna engleska obitelj mi dolazi već petu godinu za redom", govori Vajdić.  Uskoro planira gostima ponuditi i gotove jedriličarske pakete- pučinski otoci, ili pak gastronomsko jedrenje, na koje vodi i vrhunskog kuhara. "Puno vremena trošim štiteći svoje goste  od pohlepnih vlasnika restorana, koji im nerijetko nude skupe kopije neke zapadnjačke hrane. Pa nisu oni po to došli na Jadran. Od ribe im se nude skupi šanpjeri, a tko nema toliko novaca jede ćevape.  Turistima treba ponuditi srdele sa gradela, fast food s plavom ribom".  Vajdić voli vanjske otoke, Jabuku, Palagružu, Biševo; najdraža mjesta su mu Komiža i Sali. Omiljena mu je ruta od Zadra do Lošinja, s puno malih otoka poput Premude ili Škarde. A omiljeni dalmatinski izraz- "pomalo".  Kao potpuna opreka životu u Zagrebu. 

Palagruža na desktopu, Lastovo u srcu 
Kod Marine Halužan, glasnogovornice Hrvatske kontrole zračne plovidbe, dosta toga vam postaje jasno čim uđete u njenu radnu sobu. Na desktopu je Palagruža, a na velikim uokvirenim fotografijama na zidu svjetionici na Lastovu i Sušcu. Prava mediteranska oaza usred Turopolja. Ljubav prema Mediteranu dogodila joj se preko posla, iako je mogla proplivati i s godinu dana, samo da ju je toga ljeta otac pustio kad je odmaknula iz plićaka prema pučini. Dvanaest je godina bila šefica odjela za odnose s javnošću Ministarstva pomorstva, prometa i veza, koje je kasnije često mijenjalo opseg i imena. Nekoć je pri tom ministarstvu sa 1.200 djelatnika postojala i Uprava za otoke, a pod njegovom je kapom bio i ACI,  pa je tako Marina poslom obišla desetke otoka. Od  naseljenih otoka nije posjetila samo Susak, Ilovik i Unije. Voli pučinske otoke – Palagruža joj je najdraža, potom Lastovo i Vis. Posjetila je i regatu u Salima, plovila je školskim jedrenjakom Kraljica mora – išli su na tršćansku Barcolanu. "Ja zapravo ne mogu zaspati na brodu, ali mi to niti ne fali, uživam u plovidbi" kaže.

Otoci su joj se svidjeli pa ih je nastavila obilaziti i u slobodno vrijeme, godišnji bi odmor provodila na Mljetu, Braču ili Korčuli. Bila je uključena i u projekt Hrvatski otočni proizvod, kao i u izradu Pretpristupne pomorske strategije RH. Optimist je, jer zna da su EU fondovi ogroman potencijal za hrvatske otoke, koji već sada od države dobivaju po 1,2 milijarde kuna godišnje.Zadnji veći otok koji je posjetila bilo je Lastovo, 2007., i od tada stalno tamo odlazi, i to po više puta godišnje. Ne jednom u petak bi uzela slobodan dan kako bi u Splitu ulovila trajekt koji kreće u tri popodne i četiri sata kasnije stiže na Lastovo. Na pučinskom bi otoku provela subotu, a u nedjelju rano ujutro već je morala ponovno biti na trajektu, kako bi do večeri stigla u Zagreb. Na otok je dolazila i zimi, tamo je ponekad slavila Nove godine. "Kad sam se spremala prvi put otići na Lastovo zamišljala sam kameni otok, no on je zapravo pun šume, posve je zelen". Najviše voli otići u Skrivenu luku, gdje se kupa na kamenim pločama i uživa u velikim valovima. "Lastovo je ostalo sačuvano, u socijalizmu je tamo bila samo vojska, a niti kasnije se nije komercijaliziralo", kaže. Lastovo je iskoristila i za izlete na još udaljenije otoke – Palagružu, Sušac, gdje je znala provesti i po par dana. "Sušac ima prekrasan svjetionik, otok je malen i intiman, tamo zbilja možete biti sami sa sobom. Nema nikoga osim svjetioničareve obitelji i uzgajivača koza". Od morskih jela najviše voli škrpinu pečenu na maslinovim grančicama i marinirane inćune, ili bilo što drugo u uvali Kručica, gdje ju ugosti prijatelj Baja, umjetnik i također došljak s kontinenta, kakvih na Lastovu ima dosta. A za džem od limuna koji radi gospođa Darinka iz PZ Prijatelji Lastova kaže – za mene je to okus raja, okus Lastova. 

Poželio češki kajak, završio za timunom 
Još jedan Zagrepčanin, inženjer elektrotehnike Mislav Šutalo odlazi na brod čim mu se ukaže prilika. Počeo je s kajakom, a kako mu se obitelj povećavala došli su do jedrilice. Prije petnaest godina, sa suprugom  Marinom odlučio je otići na Korčulu ili Pelješac i učinilo im se zgodnim imati neki čamac na vesla. Mislav se poželio kajak na napuhivanje kakav je vidio kod turista iz Češke. "Ispalo je da po njega moram otići čak u Graz, u neki hangar sa sportskom opremom. Međutim, kad sam tamo vidio kajak kojeg proizvodi Grabner Sports, odustao sam od kupnje onog po što smo došao. Taj kajak je bio otkriće. Mislim da je on uz,  ognjište kod Marinine tetke u Bristu, bio glavni pokretač svih naših akcija uz more. Ili barem ono što sam ja dugo vremena nazivao morem. A to je akvatorij od Brača do Dubrovnika, s ishodištem na Pelješcu koji sadrži sve što možete zamisliti od gastronomije do prirodnih različitosti. Pogledajte samo iz Stona, imate izlaz na boćato more, na uvalu Broce prema Elafitima i na uvalu Prapratno prema Mljetu. Tri posve različite vrste mora koje se skoro dodiruju. Odmah je tu delta Neretve, koja je svijet za sebe, Baćinska jezera, Mljet i sve to u dosegu par sati veslanja kajakom". nabraja Šutalo.  Sa troje djece obišli su u 24 dana Pelješac i Elafite s kajakom i šatorom, no kad je stiglo i četvrto dijete morao se preorijentirati s vesla na jedra.

"Imao sam to i ranije u planu, jer mislim da, dok god imaš snage i kondicije, moraš se na njih i oslanjati. A kasnije se oslanjaš na vještinu, što bi trebalo biti jedrenje. U Bristu je Mladen Veža postavio veliki mozaik. Na njemu su dva muškarca. Jedan  drži u ruci motiku, a drugi veslo. Postoje dvije vrste- ljudi od vesla i ljudi od motike. Kako se po kontinentu rađaju moreplovci, tako se i na obali rađaju oni koji ne idu na more", kaže Šutalo.Svoju priču o Mediterancu u Zagrebu transformirao je u ideju o Zagrebu kao mediteranskom gradu, "Zagreb zapravo i nema neku perspektivu, oslanja se jedino na činjenicu da je glavni grad. Hrvatsku valja  organizirati u dvije regije, mediteransko-krševitu i panonsku, plus metropolu Cropolis, koji bi nastao spajanjem područja od Sljemena do Učke i bio bi metropola s tri klime. To sada možda zvuči ludo, ali od Opatije do Sesveta putuje se manje od dva sata, što je standard u svjetskim metropolama s kraja na kraj nekog grada", napominje. Šutalova mediteranska priča ima sretan završetak – novcem dobivenim u višegodišnjem sporu sa HT-om s obitelji se preselio u Rijeku. "Učinilo mi se da sve manje ima smisla živjeti u Zagrebu, pored ovako divne obale, pa sam požurio završiti taj radni spor kako bi se mogli prebaciti na more, jer sud nikako ne mogu preseliti. Tražio sam luku iz koje ću isploviti i u koju ću se vraćati, pa sam dugo mislio da je to Zadar, ali  sam se ipak odlučio za Kvarner. Ima puno razloga. Rijeka je idealna – ima more, planinu, u zaleđu je Gorski kotar a u blizini Slovenija i Italija" opisuje zagrebački mornar svoj novi dom.

Skiperovo iskustvo  
"U Hrvatskoj je uništena mala brodogradnja,  a od onoga što je ostalo 90 posto se nalazi u Zagorju. Potpuno smo se preorijentirali  na glisere i jahte. Na Jadranu je nemoguće unajmiti malu jedrilicu od pet metara ili velika od 30 metara. Imamo puno zakona o moru koji se međusobno kose, a pravila se mijenjaju od uvale do uvale, pa nisu zbunjeni samo stranci nego i mi domaći", iznio nam je neke od problema skiper Alan Vajdić.