Mirko Ilić rođen je u Bijeljini (BiH), a prve zapažene radove imao je u zagrebačkom Poletu i Studentskom listu.

Tada se bavio stripom, ilustracijama, plakatima, oblikovanjem knjiga i naslovnica ploča… Od sredine 80- tih živi u New Yorku. Američku karijeru započeo je kao umjetnički ravnatelj međunarodnog izdanja Time Magazina i Op-Ed stranica New York Timesa. Sredinom 90- tih osniva multidisciplinarni studio za grafički dizajn, 3D animacije, filmske naslove i ilustracije. Na School of visual arts (SVA) u New Yorku drži kolegij Ilustracije kao vizualni esej, a na Danima komunikacija održat će predavanje pod naslovom Simboli mržnje.

Kako ste najavili, na rovinjskom predavanju prikazat ćete kako se ikonografija neonacizma snažno infiltrirala u naše društvo, a pogotovo među nogometne navijače? 
Na stadionima su ti neonacisti, skinheadi i bijeli supremacionisti našli predivno mjesto na kojem ih nitko ne dira. Vaši navijači nose znakove najgorih internacionalnih neonacističkih grupa. A sve se to događa na stadionima koji su u državnom vlasništvu, pa njihovi simboli stoje pokraj reklama za Gavrilović i Podravku. Na takvo što nitko ne obraća pažnju, to je postalo normalno, no ponekad se i kod nas igraju internacionalne utakmice, pa to onda vidi cijeli svijet. I u Americi ima sličnih tipova, ali im ne dopuštaju da sa svojim znakovima ulaze na stadione. Da se takvo što dogodi, oglašivači bi povukli svoje oglase. U normalnoj zemlji zbog toga bi ljudi protestirali. A kod nas to postaje normalno, eto pola Splita je prekriveno natpisima sa oznakama skinheada. U Hrvatskoj sigurno postoje tisuće shinheada koji žive u međusvijetu kriminala, sporta, religije i politike i svaka od tih grupa ih koristi kad im zatrebaju. Sve pod geslom- "kruha, igara i neonacizma". Ekonomska kriza tjera mlade i gnjevne ljude u istočnoj Europi u opoziciju, a ova im ekipa jedina nešto nudi – pripadništvo. 

A na koje je načine ta ekonomska kriza utjecala na svijet kreative? 
Utjecala je dvostruko – na loš i na dobar način. Sav luksuzni dizajn sad je postao još šminkerskiji, dok je onaj ostali postao još banalniji. Dobra je stvar i ta što se pojavio alternatativni dizajn, nešto poput suvremenih hipija. Ljudi se vraćaju prirodi, otvaraju se domaće manufakture…

Koliko se razlikuju naslovnice magazina iz doba kada ste se počinjali time baviti i danas? 
Tada je bilo puno manje naslova, jer su urednici znali izabrati važan naslov. Potom, puno više ljudi završilo bi na naslovnici zbog svojih pozitivnih zasluga, a danas je puno više onih negativnih. Ako danas napravite firmu koja zaradi 100 milijuna dolara nećete završiti na naslovnici, ali ako ukradete toliki novac onda sigurno hoćete. Ljudi vjerojatno misle da je lakše ukrasti nego napraviti nešto dobro, pa se s time lakše identificiraju. Nešto što je ranije bilo sramotno, danas je postalo prihvatljivo. 

Koliko su nove tehnologije promijenile način rada u industriji dizajna i marketinga? 
Sve se promijenilo, moralo se ponovno izmisliti. A ovo je tek početak, uskoro ćemo raditi bez komandi, riječi, interakcija između medija i osobe bit će bezgranična, više se neće znati gdje je početak a gdje kraj. Ipak treba zapamtiti da informacija nije isto što znanje, pa svi ti milijuni dobivenih informacija ne znače da o nečemu znamo više nego ranije. Bitno je znati selektirati i analizirati.  

Kolika je sloboda dizajnera u današnjem korporativnom svijetu? 
Ta je sloboda svakim danom sve manja. Kako kaže jedan vic – kad su korporacije shvatile koliko je  dizajn važan, uzeli su ga iz ruku dizajnera. Stvorili su čitave nove institucije, kao npr. fokus grupe, kako bi odlučivali svi osim nas dizajnera. Kad je Steve Jobs osnivao svoju kompaniju tražio je od Paula Randa da mu osmisli logo. Rand mu je donio jedno rješenje, a kad ga je Jobs pitao može li vidjeti i ostala rješenja, ovaj mu je odgovorio – "koliko loga vaša kompanija treba? Pa valjda samo jedan, i to je taj". Jobs je prihvatio taj logo. Na žalost, Jobs je samo jedan, a takvo što sada zvuči kao legenda, jer danas sve važne odluke donose boardovi.  

Zvučite dosta pesimistički. Vidite li u današnjem svijetu nešto pozitivno?  
Da, što ona ekipa s početka intervjua još ne nosi uniforme.

Humor

Naslovnice novina koje ste radili bile su i provokativne i duhovite. Pripadnik ste generacije izrasle na Alan Fordu. Koliko je humor važan za dizajnera i koliko vam je pomogao kad ste došli u New York? 

Bez smisla za humor ljudi u bivšoj Jugoslaviji počinili bi kolektivno samoubojstvo – nas je sarkastični odnos prema životu spasio. Taj mi je sarkazam pomogao u Americi kad sam radio političke ilustracije. Mi smo naučili pogledati sa svih strana, znamo da negdje uvijek postoji neka kajla, pa smo sumnjičavi prema svemu što mediji i politika nude. Taj se sarkazam tek sada pojavljuje kod Amerikanaca, prije ga u mainstreamu nije bilo. Kad sam počinjao tamo raditi, 40 posto ilustratora New York Timesa dolazilo je iz istočne Europe, jer mi smo znali koristiti dvostruki jezik, s čitanjem između redova. Inače, nisam čitao Alan Forda.