Za sve one koji, poput mene, nisu veliki svjetski putnici, odlazak u Pariz na cijeli tjedan može se učiniti poput dobitka na lutriji. A upravo se tako može nazvati moj prvi posjet nekom odredištu koji nije prošao u organizaciji neke turističke agencije. Nema grupnih obilazaka, nema rasporeda ni plana, a u takvim uvjetima, nema ni sigurnosti da će vas rezervirani i unaprijed plaćeni smještaj čekati, što definitivno unosi posebnu draž u planiranje, u mom slučaju, bračnog putovanja. Ne volim hotele. Uglavnom zato što si ne mogu priuštiti one sa više od dvije-tri zvjezdice, a takvi, barem prema mojim rijetkim europskim putešestvijama, mogu biti vrlo upitne kvalitete. A pariški hoteli su k tome i pomalo skupi. Hosteli su nešto povoljniji, ali ni mom mužu ni meni nije sjela ideja da bračno putovanje provedemo u peterokreventnoj sobi s razularenim djevojkama i mladićima. Možda za koju godinu, ali sad još ne… “Rent-a-flat in Paris”, bio je prvi upit na Googleu koji je nakon nekoliko minuta čačkanja dao rezultate, a stranica s izborom pariških garsonjera, potkrepljena fotografijama stanova i četvrti, bila je pravo otkriće. Nakon dana, poslije našeg upita, javio nam se bračni par iz Pariza, koji iznajmljuje na samom Pigallu stančić za 300 eura tjedno. Prva rata otišla je u Pariz PayPalom, a ostatak plaćamo po dolasku. Jean Yves nas čeka u stanu, u dogovoreno vrijeme, na nama je samo da se pojavimo. I prvi plan je pao. Autom do Venecije i dalje avionom. Lijep dan, idealan za let, kako nam je rekao kapetan Vuelinga, niskotarifne kompanije koja nas je oduševila besplatnim bombonom, uz prekrasan pogled na Alpe i Mont Blanc. Uglavnom, u Pariz smo sletjeli za sat i pol, a još toliko vremena trebalo nam je da od zračne luke Charles de Gaulle, dođemo do prave ulice. Od metroa stan je bio udaljen svega 20-tak metara, na samom Pigallu, četvrti poznatoj po Moulin Rougeu i bezbroj sexy shopova, te drugi vidova “rekreacije” za one koji se žensko društvo ne libe platiti. Ako vam ne smeta malo “eksplicitnije” društvo u noćnim satima, onda je kvart idealan.
Zgrada nas je podsjetila na one u samom centru Zagreba, izvana reprezentativna, iznutra ništa posebno. Ali stan je zato bio presladak i najvažnije, jednak fotografijama na internetu. Mala garsonjerica, kat iznad jednog od barova sa crvenim svjetlima, ali s dobrom zvučnom izolacijom. I sve na mjestu, krevet, veliki bračni, mala kuhinjica potpuno opremljena, šank sa barskim stolicama, toalet sa tuš-kabinom, fen za kosu, mašina za veš, radio, TV… I Pariz je samo naš. Naravno da se na takav put ne ide bez detaljnog vodiča, ali nakon što u prvih par dana obiđete one glavne znamenitosti, poželite otkriti i neke druge strane grada Seini. No, Pariz ne bi bio Pariz bez Eifelovog tornja, Slavoluka pobjede, Louvrea, crkve Sacré-Coeur na Montmartreu, Notre Dammea, Panthéona, centar Pompidou, predivnih pariških parkova… Njih morate obići. A kad vas to umori dovoljno je bezglavo tumarati, jer se ionako najzanimljivije stvari kriju izvan uobičajenih turističkih ruta. No, Eifelov je toranj sam po sebi toliko impresivan, da ga tek rijetki putnici zaobilaze. Iako je uvršten na sam vrh popisa turističkih razočaranja u Japanu, nagađam da jedini razlog može biti taj što su njihove zgrade daleko veće od tog 118 godina starog zdanja od sirovog željeza, mene je oduševio. Bili smo na trećoj razini, 276 metara od tla, gdje se prema neki izračunima može smjestiti 800 ljudi, a malo dalje od nas, ali puno niže, letio je helikopter. No, ono što je mene najviše zaintrigiralo je pariška siva ekonomija. Ma može nama Europska unija pričati što hoće, ali kad se spustite dolje, na vas u jednom trenutku navali desetak mladih francuskih doseljenika ruku punih mijaturnih tornjeva – suvenira, i svi u glas zaviču “one euro, one euro”, a ako ih slučajno pogledate, ili ne daj Bože, primite jednog u ruku, spasa vam više nema. Cjenkati se morate, jer im je cijena ionako preskupa, a može vam se dogoditi da ga dobijete besplatno, ako slučajno naiđe policajac na konju. U tom momentu desetak dječaka razbježi se na sve strane, a zvekanje kineskih suvenirčića u njihovim rukama stvara pravu malu zvučnu kulisu oko tornja koja se ponavlja svakih 10-ak minuta.
Njih ima svuda uokolo tornja, ne možete ih izbjeći, a sve što rade policija vidi, ali ne reagira pretjerano, osim zastrašivanjem. Louvre je ogroman, i jedino ako ste zagriženi ljubitelj umjetnosti, možete se natjerati obići ga cijelog, za što će vam trebati nekoliko dana. Mi obični smrtnici u njemu smo proveli dva sata, a osim neizbježbne Mona Lise, obišli smo Niku sa Samotrake, Afroditu, te umjetnine koje su zapadni osvajači doslovno ukrali Egipćanima, Etrušćanima i starim Mezopotamcima. Zanimljiviji je bio muzej Orsay, u kojem se krije, po mom mišljenju, najbolja impresionistička zbirka u tom dijelu Europe.Elizejske poljane su isto tako nezaobilazni dio turističke rute po Parizu, ali svakako najintrigantniji detalj te avenije su trgovine svjetski poznatih dizajnera, koje same po sebi ne bi bile nešto, da ispred njih, u metarskim redovima ne stoje rijeke Japanki željene torbica Louis Vuitton, nakita Cartier i slično. Šetnjom se dolazi do Slavoluka pobjede, na koji ne pokušavajte doći pretrčavajući kružni tok, jer su Francuzi vrlo nervozni i defenzivni vozači i vaš nauk bit će osujećen, a možete se naći i na stranicama crne kronike. Inače, glavno štivo, ali i tema većine usputnih razgovora svih Parižana tih je dana bio ženski časopis s ekskluzivnim intervjuom Cecilije Sarkozy, koja je objašnjavala kako više ne želi živjeti u laži. Čak ni sindikalni štrajkovi, paralizirani javni prijevoz nisu Parižane toliko dojmili koliko prva dana njihove zemlje, koja je svojim potezom pokazala da je i ona željna skladne ljubavi.
Odlučite li pak jesti u Parizu, imajte na umu da se kod njih prvo jede salata. Posjet japanskom restoranu novopečenog bračnog para, skoro je završio fijaskom, i to ne samo zato što potpisnica ovih redova ne zna jesti štapićima, a noževe i vilice restoran nema, već zato što smo muž i ja navikli na hrvatsku kuhinju gdje se salata jede uz glavno jelo. Sat vremena nakon što je došla na stol čekali smo glavno jelo, ne shvaćajući zašto nas konobari poprijeko gledaju. Tek kad pojedete posljednji zalogaj povrća dobivate juhu i sushi. Postoji ipak jedan detalj, koji nema turističku vrijednost, a koji je mene, putnicu iz Hrvatske, ostavio u dilemi. Naime, listopadska je temperatura u glavnom gradu Francuske više nalik siječanjskoj zagrebačkoj, ali to očito ne sprječava Francuskinje na tek nekoliko stupnjeva iznad ništice hodaju u sandalicama bez čarapa! Hladni vjetar nemilice puše bez zaustavljanja, većina se oboružala šalovima, kapama, toplim jaknama, a onda poput prizora iz nekog drugog godišnjeg doba pokraj vas zaleluja atraktivna žena, mlada ili stara svejedno, koja se ne osjeća hladnoću ili to samo ne želi priznati. Nisam neki stručnjak za modu, ali očito je da u tom gradu vrijedi pravilo da se za ljepotu stvarno mora patiti.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.To je fenomenalan grad ako imaš novaca, a ti si tamo na nekakvoj stipendiji, tvoje su mogućnosti skromne. Tako da svo to blagostanje vidiš samo na površini. Nekako me frustrirala ta njihova zaljubljenost u sve bizarno, velika ljubav prema nadrealizmu je još uvijek bila prisutna i nije bila bez značaja. Naši jugoslavenski slikari, Dado Đurić, Veličković, Ljuba Popović, nešto malo Nevjestić, drmali su Parizom. To su bile figure oko kojih se sve vrtilo, o kojima se pričalo. To naprosto nije bio moj interes. Američka umjetnost, taj neki minimal art, pop art, on se izlagao u svega dvije, dvije-tri galerije. Sve drugo nije bio moj svijet.
Uključite se u raspravu