Prije dva desetljeća europski nogomet pružao je svijetle, ne samo sportske, već i poslovne perspektive. Liga prvaka bila je u zenitu kvalitete. Europska titula Porta predvođenog kultnim strategom Joseom Mourinhom iz 2004. godine pružala je nadu i klubovima s europske periferije da je sve moguće. U to je vrijeme, 80-ih i 90-ih godina bilo sasvim moguće da i klubovi iz slabijih liga dođu do kraja u elitnom europskom natjecanju.
Nešto je i u samom sustavu natjecanja. Kako što mu i samo ima govori, Liga prvaka, nekad Kup prvaka, natjecanje je u kojem bi se trebali sudarati prvaci. Prisjetimo se samo titula koje su prije Porta osvojile Steaua, PSV ili Crvena zvezda. Budila se nada da će kompetitivniji europski nogomet biti raspršen na više liga od zatvorenog društva iz takozvanih liga petice. No, umjesto natjecanja prvaka dobili smo natjecanje rezervirano za bogate.
Dva desetljeća nakon titule Porta, bolno smo svjesni činjenice da je vjerojatnost da neki od klubova tog profila danas odu do kraja gotovo jednaka nuli.
Pad broja preuzimanja
Manje kompetitivnosti, kvaliteta koncentrirarana u malom broju klubova, nije baš dobar znak niti za one koji bi ulagali u nogomet. Među dvadeset najvećih nogometnih klubova prema prihodima nalazi se čak devet engleskih, po tri španjolska, francuska i talijanska te samo dva njemačka.
To prestižno društvo svake godine analizira Deloitte u svojem Football Money Leagueu, a posljednje izdanje donosi nekoliko vrlo zanimljivih trendova. Uefino izvješće primjećuje da čak i unutar 20 najbogatijih klubova na svijetu – a ovo se koristi ažuriranim financijskim podacima iz sezone 2023./24. – postoji jaz. I to veliki jaz, između 11 klubova koji su sada “super klubovi” (u smislu prihoda) i ostalih.
Klubovi engleske Premier lige zarađuju nevjerojatnih stotinu puta više novca od TV ugovora od svojih škotskih konkurenata. Oni zarađuju više od šest puta više od TV-a od svojih francuskih kolega, koji pak zarađuju između pet puta više i 20 puta više od ostalih vodećih europskih liga izvan “5 velikih”.
Broj preuzimanja europskih nogometnih klubova prepolovio se prošle godine, budući da su visoke procjene vrijednosti, pravni sporovi i usporavanje tržišta prava na emitiranje pogodili apetit ulagača.
Samo 23 kluba u Europi izmijenila su vlasnika u 2024. godini, prema brojkama upravnog tijela Uefe koji su prije nekoliko tjedana objavljeni u godišnjem izvješću o nogometnim financijama. Brojka predstavlja strmoglav pad u odnosu na 44 prodana kluba iz 2023. i čak 48 prodanih klubova iz 2022. godine koja je uključivala rekordne kupoprodajne ugovore za preuzimanje Chelsea FC, AC Milana i Olympique Lyonnaisa.
Nakon prodaje Chelseaja za 2,5 milijardi funti, nekoliko je elitnih klubova razmatralo prodaju, uključujući Manchester United i Liverpool FC. Ali u oba slučaja američki vlasnici klubova na kraju su prodali manjinske udjele, piše Financial Times. Nekoliko drugih engleskih klubova, uključujući Tottenham Hotspur, Brentford, Crystal Palace i West Ham, tražilo je nove investitore, ali nitko nije postigao dogovor.
Slabiji prihodi od TV prava
Legitimno je zapitati i tko će takav nogomet, rezerviran za bogate, dugoročno željeti gledati. Nakon desetljeća neprekinutog rasta vrijednosti prava emitiranja, nogometni klubovi prilagođavaju se izrazitom zahlađenju tržišta, s manje pay TV operatera voljnih natjecati se za skupa TV prava.
Vrhunske lige u Francuskoj i Italiji sklopile su svoje najnovije ugovore o prijenosima po sniženim cijenama, dok je Premier liga uspjela povećati broj televizijskih utakmica u ponudi za 4 posto, ali uz skok od 40 posto.
Medijski rukovoditelji upozorili su da je zbog piratstva teže opravdati visoku cijenu prava na prijenos nogometa uživo. Na FT-jevom Business of Football Summitu, održanom prije tri tjedna, Sky je otkrio da to industriju košta stotine milijuna dolara godišnje.
Bujica pravnih slučajeva o pitanjima od transfera igrača do sponzorstava i pokretanja novih natjecanja također je stvorila mnogo manje predvidljivo okruženje, za koje su investitori u sport i direktori klubova rekli da je smanjilo potražnju investitora.
Stroža europska pravila o potrošnji, osmišljena da obuzdaju rastuće troškove, također su otežala trenutni učinak novim vlasnicima zbog njihove ograničenije mogućnosti ulaganja. Većina klubova u europskom nogometu nastavlja gubiti novac.
Otkako je prošle godine postao dioničar Manchester Uniteda, britanski kemijski milijarder sir Jim Ratcliffe proveo je nekoliko krugova rezanja troškova. Klub kaže da je ovo djelomično kako bi se oslobodio novac za povećanje ulaganja u momčad.
Uefa je rekla da se situacija razvija, s “povećanom penetracijom manjinskih ulaganja jer ulagači nastoje dobiti uporište u klubu”. Više od trećine od 96 klubova u pet najboljih europskih liga imalo je “veze s investitorima privatnog kapitala”, u obliku privatnog kapitala, rizičnog kapitala ili specijaliziranih dužničkih fondova, navodi se.
Kako dalje?
Unatoč padu broja preuzimanja, neki postojeći investitori traže prilike za plasman kapitala. Tajna uspjeha možda se krije u sinergiji, u vlasništvu jednog investitora u više klubova. Stephen Pagliuca, menadžer tvrtke američkog privatnog kapitala i većinski vlasnik talijanske Atalante, rekao je na FT-evom Business of Football Summitu da ipak razmatra veća ulaganja u nogomet.
“Gledamo druge klubove jer mislim da postoji neka sinergija”, rekao je, dodajući da je vlasništvo nad više klubova “dobro za nogomet”. Umjesto zaključka, sasvim je jasno da je uspon privatnog kapitala u europskom nogometu transformirao najpopularniji sport, budući da investitori žele profitirati od rastućeg vrednovanja imovine i podcijenjenih tokova prihoda.
Međutim, dok je priljev kapitala osigurao prijeko potrebnu likvidnost klubovima, posebno nakon pandemije, izazvao je, s druge strane, zabrinutost među navijačima koji sve više osjećaju da je profit postao važniji od suštine nogometne igre. Budućnost europskog nogometa, dakle, ovisi o teško ostvarivoj ravnoteži između očuvanja temeljnih sportskih vrijednosti i prilagodbe zahtjevima ozbiljnog biznisa.
