Unatoč činjenici što se posljednjih dvadesetak godina utrostručio broj diplomanata, Hrvatska je još uvijek ispod prosjeka EU po postotku osoba s visokoškolskim obrazovanjem. Kako sada stvari stoje, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti ispuniti zacrtani cilj da do 2020. imamo 35 posto visokoobrazovanih. Koliko je taj podatak zabrinjavajući i imamo li premalo studenata, upitali smo Vedranu Pribičević, predavačicu i voditeljicu katedre za ekonomiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM).

"Problem Hrvatske nije nedostatan ulazak mladih u sustav visokog obrazovanja, jer 9 od 10 srednjoškolaca danas odlazi na fakultet, već samo završavanje fakulteta kada ga pojedinac upiše, posebice u nekom razumnom roku. Poanta Bolonjskog procesa jest, između ostalog, to vrijeme od upisa do diplome skratiti. U našoj zemlji postoji posve pogrešna percepcija o tome kakvo visoko obrazovanje treba biti, pa se kvalitetnim studijskim programima smatraju oni u kojima tek malen postotak studenata redovno upisuje u više godine", kaže Vedrana Pribičević i napominje da sva dobra sveučilišta imaju vrlo visoke stope diplomiranja jer akademsko okruženje – kvalitetni profesori, moderni programi koji studentima daju kompetencije tražene na tržištu rada te česte prakse u realnom sektoru – jednostavno zahtjeva konstantan rad i aktivno studiranje.

Cilj od 35% visokoobrazovanih, kaže, sam po sebi ne govori ništa, jer je za akumulaciju ljudskog kapitala bitno i na kakvim su sveučilištima studirali. Tome u prilog govori i sramotno nizak priljev stranih studenata na hrvatska sveučilišta preko programa Erasmus.Goran Luburić, prodekan za nastavu Visoke poslovne škole Zagreb (VPŠZ) smatra kako je od nominalnog cilja od 35 posto važniji fokus na strukturi visokoobrazovanih, u smislu zvanja u područjima znanosti.

Politički, a ne obrazovni problem
"Uspješno poduzetništvo se ne može naučiti na fakultetu, ono se mora početi raditi u praksi od 'malih nogu'. Kultura poduzetničkog obrazovanja treba početi krajem osnovne i tijekom srednje škole, tada su mozgovi 'najsvježiji' za nove ideje", kaže Luburić. Prodekanica Veleučilišta Baltazar Zaprešić Ljubica Bakić – Tomić ističe kako bi bilo moguće postići zadani cilj ako bi se uspio zaustaviti odljev visokoobrazovanih mladih ljudi koji odlaze ih Hrvatske, a to je već problem politike, a ne obrazovanja.

"Ima i svijetlih primjera o samozapošljavaju mladih u Hrvatskoj, koji bi trebali biti poticaj ostalima. Mnogo je novca ostalo neiskorišteno iz EU fondova, a kvalitetnim idejama moglo se više novca iskoristiti za pokretanje poslova u koje bi bila uključena hrvatska pamet. Ovo su činjenice koje često slušamo u medijima. Možda nam u obrazovnim programima, uz struku, manjkaju obrazovni sadržaji kojima bi se više razvijao duh domoljublja, poduzetništva, timskog rada i kreativnosti", kaže Ljubica Bakić – Tomić. Kako brojna istraživanja govore o direktnoj povezanosti ulaganja u visoko obrazovanje s razvojem ekonomije i obrazovanja, upitali smo Vedranu Pribičević kako mi tu stojimo, odnosno koliko je kod nas iskorišten potencijal obrazovanja. 

"Ponekad je potrebno biti i đavolji odvjetnik, te jednostavno priznati da je potencijal hrvatskog visokog obrazovanja doista slab. Slaba povezanost sa gospodarstvom, loša prosječna citiranost znanstvenika, nepotizam, korupcija… no to je sve već poznato. Ali u sustavu ima i fantastičnih pojedinaca, to svakako treba naglasiti, no rangiranja su igre prosjeka gdje Hrvatska očajno gubi. Zašto ne bi smo najbolje asistente poslali na doktorate na odlična strana sveučilišta? Na Ljubljanskom ekonomskom fakultetu čak 40% akademskog osoblja je doktoriralo na stranim sveučilištima.

Doktorandima matematiku predaje profesor koji je doktorirao na MIT-u, statistiku profesor koji je doktorirao na Berkeleyu. Teško mi je vjerovati da Hrvatska ne može replicirati taj jednostavan model", kaže voditeljica katedre za ekonomiju na ZŠEM-u i ističe da nadležni moraju shvatiti da mladi znanstvenici trebaju deset godina života provesti na doktoratima i postdoktoratima, a ne držeći nehumano velike satnice nastave, često tako prikrivajući nerad svojih nadređenih. A da su ulaganja u visoko obrazovanje direktno povezani s razvojem ekonomije i gospodarstva jasno pokazuju primjeri sjevernoeuropskih zemalja, za kojima ne zaostaju puno ni srednja Europa, smatra Goran Luburić. 

Mora postojati strateška odluka
"Točno je da postoji korelacija, samo je potrebno neko vrijeme da to dođe do izražaja. Prema tome to mora biti strateška odluka jedne zemlje na najvišoj razini. Kao npr. strateško opredljenjene na turizam u Hrvatskoj, znači na jednako visokoj razini. Dodvoravanje EU nije dovoljno, trebamo to zaista htjeti provesti radi nas samih i naše ekonomije", smatra Luburić. Slično razmišlja i i Ljubica Bakić – Tomić koja ističe slučaj Albanije koja je dugi niz godina bila u izolaciji, vrlo je siromašna zemlja, ali je sebi dala u zadatak i stavila u prioritet obrazovanje mladih. Oni sada imaju četiri puta više sveučilišta od Hrvatske iako su manja zemlja od nas. Dakle, nije nužno uvijek imati puno novaca, važnija je motiviranost i postavljanje prioriteta, kaže prodekanica Baltazara.. Jedan od problema koji se uvijek spominje kad se govori o hrvatskom obrazovanju je neusklađenost s tržištem rada.

U Hrvatskoj gotovo 50 posto studenata diplomira društvene znanosti, što je dvostruko više nego u tehničkim znanostima i šest puta više nego u biomedicini i zdravstvu. Usporedi li se to s europskim prosjekom, u društvenim znanostima smo iznad prosjeka, u tehničkom području smo podjednaki, dok smo u području prirodnih znanosti, matematici, fizici i informatici ispod prosjeka. "Trebalo bi imati veći fokus na STEM području, a manji na drušvenim znanostima, ako želimo dugoročno postići veći efekt na dodanu vrijednost u domaćoj ekonomiji. No, ne treba zaboraviti i na jačanje kulture poduzetništva, koja formalno spada u područje društvenih znanosti", smatra Luburić i napominje kako bi trebalo usporediti ekonomsku snagu neke zemlje u odnosu na strukturu visokog obrazovanja. 

Znanost može biti zabavna
"Ukoliko se pokaže korelacija (ili trend) između određene strukture visokog obrazovanja i snage ekonomije kod većine zemalja, tada treba samo vidjeti kakva to struktura obrazovanja čini jaku ekonomiju i iz toga izvući pouku. Vjerojatno neki znanstveni rad/radovi na tu temu već postoje. Ovako napamet, pretpostavljam da su promjene u strukturi visokog obrazovanja potrebne ako želimo veću dodanu vrijednost za našu ekonomiju", kaže prodekan VPŠŽ-a.

Ljubica Bakić – Tomić smatra kako ljudi u Hrvatskoj preferiraju upisati društvene znanosti jer tako lakše nađu posao. "To ne mora nužno biti problem zato što je Hrvatska dio EU te studenti više nisu limitarni samo hrvatskim tržištem. Ipak, obzirom da se trendovi ubrzano mijenjaju i uvode se nove tehnologije, tako se mijenjaju i potrebe poslodavaca za stručnjacima različitih novih profila. Rješenje svakako nije u smanjivanju upisnih kvota, primjerice za spomenute studije, već uvesti nove smjerove, nove studije, nova zanimanja koja su usklađena s novim trendoivma u društvu i gospodarstvu, ponuditi budućim studentima nove mogućnosti", kaže prodekanica Baltazara. Da promjene kvota ne bi dalo rezultate, slaže se i Vedrana Pribičević.

"Animozitet naspram matematike i fizike učenici su razvili vrlo rano u svojem obrazovanju, gdje ih je sustav uvjerio da je znanost teška. Dok je potonje istina, znanost je također zabavna. Tu treba po stoti put pohvaliti Nenada Bakića jer je njegova inicijativa pokazala da znanost i programiranje mogu itekako biti 'cool'. Kada pojedinci budu imali intrinzičnu motivaciju za proučavanjem znanosti, tada ćemo imati i više diplomanata iz tog područja", zaključuje Vedrana Pribičević.