Svaka šetnja nedjeljom središtem Zagreba podsjeti me na dane moga djetinjstva potkraj 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj. Ulicama, a osobito središnjim zagrebačkim parkovima i trgovima, a najviše Zrinjevcem i Tomislavovim trgom u blizini Glavnoga kolodvora, neradnim danom zavladaju ljudi za koje se izdaleka vidi da ne pripadaju ovom podneblju.

Misli me tada vraćaju u prve godine mojih sjećanja, u njemački Stuttgart, u moje odrastanje u gastarbajterskoj obitelji. Kao i sadašnji hrvatski strani radnici – Nepalci, Indijci, Filipinci, Bangladešani… – i tadašnji njemački gastarbajteri – Turci, Grci, Talijani, Portugalci, Hrvati… – imali su samo nedjelju za odmor i odlazak u centar grada. Preko tjedna radilo se udarnički. Subotom se pak po rubovima grada tražilo velike diskontne trgovine za najjeftiniju tjednu opskrbu.

Nedjelja je služila da se na svježem zraku akumulira energija za nadolazeći naporni radni tjedan. Radnim danom u sumrak, poslije radnog vremena, prolazeći pokraj zagrebačkih kladionica, lutrija i drugih poslovnica za igre na sreću, vjerojatno ste primijetili jako puno stranaca koji uplaćuju listiće. Ista slika bila je tada u Njemačkoj ispred poslovnica Toto-Lotto. U njima su gastarbajteri odvajali svoje teško zarađene marke u nadi da će ih sreća pomaziti pa da će moći prekinuti agoniju pečalbarskog života i vratiti se s toliko novca da si u domovini barem mogu osigurati pristojan krov nad glavom.

Slično kao i većina današnjih stranih radnika u Hrvatskoj, kojih i po deset živi u stanovima od 40 kvadrata, i mnogi strani radnici u Njemačkoj živjeli su u “bauštelskim” barakama i sobičcima na kraju grada u sklopu velikih industrijskih postrojenja.

Čini se da Hrvatska s dolaskom stranih radnika i migranata danas proživljava ono što je Njemačka proživljavala prije više od 60 godina, kada su krenuli valovi gastarbajtera (gostujućih radnika). Što Hrvatska može naučiti iz njemačkog iskustva s uvozom stranih radnika?

Njemačka je svoje gastarbajtere bila prisiljena uvoziti zbog nagloga gospodarskog uzleta nedugo nakon 2. svjetskog rata, ali i činjenice da je u tom ratu poginulo oko 6,5 milijuna Nijemaca – oko 10 posto prijeratne populacije – a mnogi najobrazovaniji Nijemci zbog terora nacista pobjegli su u inozemstvo, najviše u Sjedinjene Države i Švicarsku. U odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju 2013., što je označilo početak vala iseljavanja prema EU, Hrvatska je također izgubila oko deset posto svoje populacije.

U Njemačkoj je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća počelo gospodarsko čudo. Nakon poraza u 2. svjetskom ratu 1945. Njemačka je kretala od nule. Zemlja je bila demografski osakaćena i razrušena. Sve je trebalo podizati iz temelja. Moćne industrijske države predvođene SAD-om osigurale su njemačkoj državi jeftin novac za političko i ekonomsko “resetiranje”. To je pridonijelo neslućenom ekonomskom uzletu tako da se već početkom 50-ih godina nije moglo naći dovoljno radnika na njemačkom tržištu.

Uz golem ekonomski rast naglo se povećavao i broj visokoobrazovanog stanovništva i otvarala su se bolja radna mjesta. Ona su bila rezervirana za Nijemce, a za teške i slabo plaćene, “prljave” poslove više nije bilo domaćih ljudi. Tako je 20. prosinca 1955. godine Savezna Republika Njemačka bila prisiljena sklopiti svoj prvi sporazum o uvozu stranih radnika. Prvi ugovor sklopljen je s Italijom. Slijedili su sporazumi s Grčkom i Španjolskom (1960.), Turskom (1961.), Marokom (1963.), Portugalom (1964.), Tunisom (1965.) i tadašnjom Jugoslavijom (1968. godine). U Njemačku su pristizali muškarci, većinom u dobi između 18 i 40 godina, koji su trbuhom za kruhom, bez obitelji, dolazili na “privremeni rad”.

Već 1964. godine tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova svečano je dočekao milijuntoga gastarbajtera u Njemačkoj, Armanda Rodriguesa iz Portugala, kojemu je vlada u tadašnjem glavnom gradu Bonnu dala prigodni dar – moped. Milijunti gastarbajter bio je prvi znak da će se stranci u Njemačkoj “udomaćiti”.

Nitko u Njemačkoj u to doba nije ni pomišljao da će pridošli strani radnici trajno ostati – ni Nijemci, a ni sami stranci. I Savezna Republika Njemačka i gastarbajteri pretpostavljali su da će njihov boravak u Njemačkoj biti kratak. Ta pogrešna procjena dovela je do mnogih problema s kojima se Njemačka i danas suočava. Dugoročnu integraciju tadašnji njemački političari nisu planirali niti su osmislili dugoročnu migrantsku politiku.

Većina stranih radnika zaputila se u Njemačku s malo informacija o toj zemlji. Gastarbajteri, koje su njemačke vlasti tvrtkama dodjeljivale po kvotama, doživjeli su početni šok. Jednostavne drvene barake u blizini njihovih radnih mjesta tvrtke su osigurale za gotovo sve radnike. Jezični problemi, strano okruženje, naporan posao na kojem su mnogi ostavili i svoj život u mnogobrojnim nesrećama, ponajprije na baušteli. Sukobi različitih mentaliteta i kultura morali su se nekako prevladati. Gastarbajtere se pokušavalo edukativnim filmovima upoznati s njemačkim načinom života – to su bili dobronamjerni, ali nedovoljni pokušaji. Gastarbajterska nostalgija sve je više bujala. Mnogim stranim radnicima odlazak na glavni željeznički kolodvor simbolički je predstavljao vezu s domom, bio je poput odlaska u crkvu. Na kolodvorima su ljudi sretali svoje zemljake te uz krigle piva i pečene kobasice s čežnjom gledali u prugu koja vodi u daljinu, u zavičaj. Uvjeti života i rada useljenika bili su skromni. Većina njih u početku je dolazila sama i bez članova obitelji, živeći u spavaonicama i barakama bez ikakvoga komfora, a cilj im je bio da velik dio svojih prihoda pošalju kući ili uštede kako bi poslije izgradili bolju egzistenciju u domovini. Stoga su prije nego Nijemci prihvaćali “prljave” i fizički teške poslove.

Prvi znakovi recesije 1967. i zaustavljanje njemačkoga gospodarskog uzleta potaknuli su rasprave o tome kako bi se moglo smanjiti zapošljavanje stranaca. Prijeteća ekonomska i energetska kriza dovela je tako 1973. do prestanka zapošljavanja stranih radnika u Njemačkoj. Međutim, “problem gostujućih radnika”, kako su ga tada nazivali, nikako nije bio riješen – iako se broj dolazaka stranih radnika smanjio, broj stranaca u Njemačkoj se povećavao. Zabrana zapošljavanja novih stranih radnika 1973. označila je i početak stalnog boravka gastarbajtera u Njemačkoj. Mnogi “stari gastarbajteri” počeli su tada dovoditi cijele obitelji, najviše Turci, pripremajući se za dulji boravak u inozemstvu jer su uvidjeli da u svojim domovinama ne mogu zaraditi ni približno onoliko koliko su zarađivali “dojčmaraka”.

Veze s domom postupno su se smanjivale, osobito među djecom, drugom generacijom. Velik dio gastarbajtera ostao je u Njemačkoj sa svojim obiteljima i potomcima. Ti su ljudi u Njemačku donijeli drugu kulturu, običaje, vjeru, svoje probleme i strahove. S druge pak strane, ekonomski uzlet u Njemačkoj doveo je do pada nataliteta, tako da se uvozom stranih radnika pokušavao riješiti i problem demografije. Trebalo je puno vremena da njemačka politika prepozna da je učinkovita integracijska politika nužna i da je za stabilnost njemačkog društva, koje je pod utjecajem mnogih kultura, potrebno stvoriti jednake mogućnosti. Zvuči gotovo nevjerojatno da u Njemačkoj i danas žive ljudi koji su u tu zemlju došli prije više od 50 godina, a nikada nisu naučili ni osnove njemačkog jezika. Kretali su se i radili u društvu svojih sunarodnjaka, a država nije uvela obavezne tečajeve njemačkog jezika, što je prvi korak svake integracije.

U Njemačkoj je 1982. već živjelo oko 1,5 milijuna Turaka. A Savezna Republika tada je zapala u probleme: nakon druge naftne krize početkom 1980-ih gospodarstvo slabi kao nikada prije od 2. svjetskog rata; te je godine bilo nezaposleno 1,8 milijuna ljudi, šest puta više nego 1973. godine. Sve više građana imigrante je doživljavalo kao teret društva i konkurente za posao, a u istraživanju Infasa iz 1982. godine 58 posto Nijemaca zagovaralo je smanjenje broja stranaca. Novoizabrani kancelar, demokršćanin Helmut Kohl, osmislio je radikalan plan: želio se riješiti polovine Turaka koji žive u Njemačkoj – novcem.

“Kancelar Kohl je rekao: ‘Sljedeće četiri godine bit će potrebno smanjiti broj Turaka za 50 posto’ – ali to još ne može javno reći”, stoji u tajnom zapisniku razgovora od 28. listopada 1982. godine. I dalje: “Njemačkoj je nemoguće asimilirati Turke u njihovu sadašnjem broju.” Kohl je želio 750.000 Turaka vratiti u Tursku.

“Njemačka nema probleme s Portugalcima, Talijanima, čak ni s ljudima iz jugoistočne Azije, jer se te zajednice dobro integriraju”, rekao je Kohl, koji je na dužnosti bio tek četiri tjedna. Kohl je naveo prisilne brakove i rad na crno među Turcima kao primjere “sukoba dviju različitih kultura”. Kohlov prethodnik, socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt, citiran je u Sternu u ljeto 1982. godine: “Dok sam ja tu, nijedan Turčin više neće prijeći granicu.” Šef njegova kabineta Hans-Jürgen Wischnewski ismijavao je tada muslimane koji “ovce kolju u kadi”.

Kohl je Turcima pripremio “oproštajni bonus” od 10.500 njemačkih maraka i isplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje kako bi se ljudi vratili u Tursku. Taj se program, međutim, pokazao kao velik promašaj. Samo je 100.000 Turaka prihvatilo kancelarov plan za “humani povratak” u domovinu. Većina Turaka koji su ostali morala je proći tečajeve njemačkog jezika i to je bio početak njihove integracije u njemačko društvo. Nakon ksenofobičnih napada u Rostocku, Solingenu i Hoyerswerdi ranih 1990-ih mnogi Nijemci izrazili su solidarnost sa strancima. To je promicalo integraciju, kao i poslije crveno-zelena useljenička politika, čime se promijenio društveni konsenzus u Njemačkoj. Tako je 2001. godine Helmut Kohl došao u Istanbul, njegov sin Peter ondje se vjenčao s Turkinjom.

Danas čak i najkonzervativniji njemački političari priznaju činjenicu da je Savezna Republika Njemačka država građana različitog podrijetla. Termin “gastarbeiter” (gostujući radnici), koji se sve više koristio pogrdno, iz političke korektnosti zamijenjen je terminom “ausländische mitbürger” (strani sugrađani).

Njemačka je danas pravo multikulturalno društvo – u njoj živi 13,4 milijuna stranaca iz 189 zemalja, a 23,8 od ukupno 84,5 milijuna stanovnika ima migrantske korijene. A stotine tisuća trenutačno pristižu kao migranti. U Njemačkoj danas živi 20,9 milijuna katolika, 19,2 milijuna protestanata, 5,5 milijuna muslimana, 300.000 budista i samo 95.000 članova židovskih zajednica. Antisemitski napadi na članove židovskih zajednica zbog rata Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze ubrzali su napore da Njemačka napokon donese cjelovitu migrantsku politiku.

Njemačka država danas priznaje da je postala najmoćnije europsko gospodarstvo zahvaljujući i stranim radnicima. Mnogi gastarbajteri postali su njemački državljani. Imaju zapažene karijere u svim područjima, od sporta (nemoguće je danas zamisliti njemačku reprezentaciju u nogometu i bilo kojem drugom sportu bez useljenika) preko znanosti, kulture, do politike i biznisa.

Spoj njemačkih inženjera i radišnih gastarbajtera bio je recept za blagostanje. S ekonomskim blagostanjem raslo je i cijelo njemačko društvo i zaštita njegovih najranjivijih članova. Njemačka se pretvorila u državu s najvećim socijalnim davanjima. Socijalna pomoć za nezaposlene u Njemačkoj gotovo je izjednačena s najnižom plaćom. To je njemačku državu učinilo još atraktivnijom za useljavanje, ali ovaj put ne samo za ciljano dovođenje radnika već i za nekontrolirane migracije, što je kulminiralo u ljeto 2015., kada je više od milijun ljudi s Bliskog istoka i sjeverne Afrike u migrantskim valovima krenulo prema Europi, a golema većina njih s krajnjom adresom Njemačkom. Tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel prihvatila je više od milijun migranata i izbjeglica uz već povijesnu poruku: “Wir schaffen das!” (Uspjet ćemo) – misleći na integraciju svih tih novopridošlih ljudi. Stvarnost pokazuje da je u velikoj mjeri bila u krivu.

U Njemačkoj danas imamo tri vrste migranata: ekonomske useljenike koji su došli i još dolaze raditi, ratne izbjeglice koji traže zaštitu i posao te socijalne imigrante koje ne zanima radno mjesto, već njemačka izdašna socijalna pomoć. U tu treću skupinu većinom spadaju mladi muškarci iz sjeverne Afrike i arapskog svijeta. I upravo su oni najproblematičniji i najveća prijetnja njemačkom načinu života i sigurnosti. Među njima islamističke skupine najlakše pronalaze “regrute”. Oni su počinili sve terorističke napade u Njemačkoj od 2016. do danas, kao i većinu seksualnih delikata nad djevojkama i ženama.

U Njemačkoj je danas oko 300 tisuća ljudi kojima je odbijeno pravo boravka u zemlji, ali imaju status privremene tolerancije od deportacije (Duldung), a među njima je 15 tisuća ljudi kojima je odbijen azil i koji bi odmah trebali napustiti Njemačku. Ali, vlasti u Berlinu to ne mogu provesti iz više razloga. Jedan je od njih taj da za većinu tih ljudi njemačke vlasti uopće ne znaju ni tko su ni odakle dolaze jer prilikom ulaska u Njemačku nisu imali nikakve dokumente. Za druge, čiji se identitet ipak nekako utvrdio, problem je u tome što ih domicilne vlasti ne žele prihvatiti natrag jer su u svojim domovinama počinili kaznena djela ili ih se smatra opasnima za sigurnost. Svi se danas u Njemačkoj slažu – od krajnje ljevice do krajnje desnice – da je Njemačka dosegnula gornji limit za prihvat izbjeglica.

U tom kontekstu treba gledati i na antimigrantski sentiment na čijem se valu uzdigla ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD), koja koketira s “avetima prošlosti” iz zloglasnoga Trećega Reicha, a koja je postala značajna parlamentarna stranka, dok joj na području bivše Istočne Njemačke ankete daju izglede da uskoro preuzme vlast u nekoliko saveznih država.

S obzirom na takve uvjete, svjesni svojih pogrešaka iz prošlosti te uvidjevši da se problemi na tržištu rada i demografski izazovi ne mogu riješiti migracijama iz socijalnih i humanitarnih poriva, Nijemci su probleme počeli nazivati pravim imenom i tražiti rješenja.

Probleme smanjenog nataliteta nazvali su “demokalipsa” (demografska apokalipsa) sa stalnim smanjenjem broja novorođenih Nijemaca. Manjak broja Nijemaca stalno se pokušavao kompenzirati novim useljenicima. Tako su posljednjih godina počeli s reformom demografske politike povećavajući naknade za rodilje i donoseći niz drugih stimulativnih mjera za mlade obitelji, što je već donijelo pozitivne rezultate s povećanjem nataliteta.

Dosadašnju praksu neograničenog puštanja migranata u Njemačku, što je kulminaciju doživjelo 2015., ali je nastavljeno i do danas, nazvali su “neodrživom naivnošću”. Vlasti u Berlinu stoga užurbano pokušavaju donijeti i sveobuhvatnu migrantsku politiku. Njemačka vlada nedavno je predstavila i plan ciljanog privlačenja mladih i obrazovanih ljudi, sustavom bodovanja njihovih kvaliteta, pri čemu je prvi uvjet poznavanje njemačkog jezika.

Kancelar, socijaldemokrat Olaf Scholz, i predstavnici saveznih pokrajina dogovorili su početkom studenoga 2023. mjere koje bi trebale pridonijeti smanjenju broja ilegalnih migranata u Njemačkoj. Scholz i predstavnici saveznih pokrajina donijeli su pakt koji bi trebao trajno smanjiti nekontrolirano useljavanje. Među mjere koje bi trebale doprinijeti tom cilju u prvom redu spada smanjenje socijalnih povlastica za podnositelje zahtjeva za azil i uvođenje tzv. kartice za hranu, odjeću i obuću te druge potrepštine. Socijalna pomoć u punoj visini isplaćivala bi se tek nakon 36 mjeseci, a ne nakon 18 mjeseci boravka kao do sada. Planira se i uvođenje kartice za odjeću i hranu, što bi smanjilo gotovinsku isplatu. Cilj je tih mjera, kažu u Berlinu, da Njemačka više ne bude najatraktivnije zemlja za izbjeglice.

Kancelar Scholz kaže da se radi o “povijesnom dogovoru” što će mnogo toga promijeniti, dok demokršćanska oporba sumnja da će te mjere biti dostatne za smanjenje broja migranata. Hrvatska velikom brzinom postaje useljenička država. Ali, za razliku od Njemačke, Hrvatska migrantima u socijalne sustave nije trajna destinacija. Ona im je usputna stanica na putu prema Zapadu.

Hrvatskoj će i dalje biti potrebni strani radnici. Nema ekonomski moćne zemlje bez stranih radnika, pokazuje povijest. Hrvati ni danas, kao ni tijekom povijesti, nisu napuštali svoju domovinu samo iz ekonomskih već i iz političkih i razloga općega stanja u društvu. Zadaća je hrvatske države depolitizirati svakodnevni život, stvoriti okvir za ekonomski rast s dobrim radnim mjestima i plaćama, donijeti demografsku politiku koja će potaknuti rast nataliteta i osmisliti održivu useljeničku politiku. Bez toga, Hrvatska će i dalje biti osuđena na iseljavanje svoga stanovništva i useljavanje slabo obrazovanih ljudi, barem dok “prljave” poslove ne počnu obavljati roboti.

Hrvatska bi puno toga mogla naučiti iz njemačkih pogrešaka u proteklih 60 godina. Kada danas prošetate središtima Münchena, Stuttgarta, Frankfurta, Düsseldorfa i drugih velikih njemačkih gradova te pogledate na zvonca na ulazima u stambene zgrade, među deset prezimena teško ćete naći dva njemačka.

Središta njemačkih gradova preuzeli su stari useljenici i novi migranti, a Nijemci su se povukli u mirnija predgrađa i sela. Tako je u nekoliko desetljeća stubokom promijenjena slika njemačkih gradova, ali i cijeloga društva, što se odražava na politička previranja u nekada politički najstabilnijoj europskoj zemlji. U središtima spomenutih gradova povećane su stope kriminaliteta i nasilja. Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i drugi hrvatski gradovi takvu pogrešku ne bi smjeli napraviti.