Bleu de toi, Noir de Noir, Fleur d’Hibiscus & Coquelicot, Framboise, Cerise & Sureau… Na tisuće je melodičnih naziva belgijskih poslastica od čokolade. Belgija je, uz pivo, zemlja čokolade koja nije samo dio tamošnje kulture već jedan od stupova ekonomije. Ona dolazi u svim zamislivim vrstama, oblicima i okusima: od tamne i bijele, preko pralina i tartufa (onih čokoladnih, ne skupocjenih gljiva) do punjenih kremama, egzotičnim voćem i travama…

‘NIJE LAGANO, ALI ŠTO ĆEMO?’

U Belgiji je više od 2000 čokolaterija, “chocolateries” kako ih zovu Belgijanci. Iz njih godišnje izađe oko 172 tisuće tona gotovih slastica. Iako su umjetnici ‘chocolatieri’ na svoj način odgovorili pa na tržište izbacili ‘pandemijske’ čokoladne zečeve s bijelom maskom i špricom, dvije godine koronavirusa ostavilo je gorak okus u ustima industrije čokolade. Najprije su ‘lockdowni’ zatvorili tvornice i neke trgovine, a potom su restrikcije kretanja i putovanja značajno smanjile broj turista koji u normalnim godinama čine značajan dio kupaca.

Kao sjedište institucija Europske unije Bruxelles je uobičajeno košnica diplomata, poslovnih ljudi i lobista. Ulice u blizini glavnoga briselskog trga Grand Placea turistička su meka belgijske metropole. U ‘normalnim’ vremenima prepune su turista iz svih dijelova svijeta, tu su stotine trgovina svjetskih brendova, malih dućana sa suvenirima, kafića, restorana i, naravno, butika čokolade. I danas je u kvartu puno prolaznika, no puno manje nego prije koronavirusa.

”Bonjour, le Covid pass, s’il vous plaît (Dobar dan, molim vas Covid potvrdu)”, prvo je pitanje na ulazu u praktično svaku trgovinu, ugostiteljski objekt, hotel, instituciju, metro ili gradski autobus. Pita nas to i gospođa Chantal dok sjedamo u Café de L’Opera, odmah do operne kuće La Monnaie de Munt. Tek pošto je skenirala potvrde na mobitelima, uzima narudžbu. Smiješak joj se tek nazire ispod obavezne maske na licu.

Foto: PD

Kafić je poluprazan, ne zato jer je sredina tjedna već jer je gostiju 50-60 posto manje, a rijetki su i posjetitelji opere. “Zbog Covida smo bili zatvoreni osam mjeseci, a iako su restrikcije ublažene i dalje je osjetno manje turista, promet nije ni sjena onom otprije”, kaže naša sugovornica servirajući nam kavu i nezaobilazne slastice. Dodaje da je vlada pomogla ugostiteljima dok su bili zatvoreni. “Nije to bilo puno. Dobili smo pomoć, no brzo su nam naplatili porez za prošlu godinu pa smo ga s tim morali pokriti”, kaže.

Usporedba mjera borbe protiv koronavirusa između Hrvatske i Belgije je deplasirana. Od 11 milijuna stanovnika 76,3% Belgijanaca potpuno je cijepljeno. Pod valom omikrona broj novozaraženih porastao je na gotovo 4500 slučajeva početkom veljače, uz 25-30 umrlih dnevno. Osim covid potvrda i maski u zatvorenim prostorima, maske su obvezne čak i na ulicama gdje je puno pješaka. Premda ni u Bruxellesu ne manjka prosvjednika kao ni u drugim zemljama, velika većina građana poštuje mjere (uz pokoju iznimku) jer se drugačije niti ne može svakodnevno funkcionirati. Pitamo kako ide posao s obzirom na ograničenja?

Foto: PD

”Nije lagano, ali što ćemo? Takva su pravila zbog bolesti. Kazne za ugostiteljski objekt u kojem policija zatekne goste bez valjane potvrde je 2500 eura, ranije su provjere bile češće, u međuvremenu smo se naviknuli. Jednom je jedan konobar kod nas imao masku preko usta, ali spuštenu ispod nosa i onda je ušla policija. On je platio 250 eura kazne, a mi 750”, prepričava.

S tri puta manje stanovnika nego Belgija, Hrvatska ima tri puta više mrtvih dnevno što ne treba čuditi jer je tek 54% građana cijepljeno. U isto vrijeme, covid potvrde povremeno su potrebne tek za ulazak u državne institucije, trgovine i javni prijevoz, maske se redom nose ispod nosa, kao šalovi, a sve je češći prizor onih koji nonšalatno šetaju bez njih… I, nitko ne reagira. Stotinjak metara od kafića gospođe Chantal mali je dućan Neuhausa, jednog od najpoznatijih brendova čokolade. U 20-ak kvadrata iza staklene vitrine nižu se redovi piramida pralina od tamne i bijele čokolade, kvadri punjeni kremom od kave, prizme s vrhovima od naranče, stošci od lješnjaka, kuglice tartufa posute čokoladnim prahom… Nebrojeno slasnih geometrijskih tijela zbog kojih bi se čovjek rado bavio matematikom.

Iza pulta je mlada djevojka azijskog porijekla, u trgovini radi tek nekoliko mjeseci, govori nam na engleskom sa snažnim naglaskom. Pita nas želimo li izbor pojedinačnih pralina ili unaprijed zapakiranu kutiju za poklon i biramo prvu varijantu. Šest komada, svaki čarolija i priča za sebe, cijena prava sitnica – 7 eura.

VRLO MALO LJUDI JE NE VOLI

Kao i u svakom turističkom mjestu, središte grada ima “cjenike” slične aerodromskim ‘duty free’ trgovinama. Svega malo dalje, u kvartovskim trgovinama i najrazvikanija imena poput Côte d’Or, Leonidasa ili Godive dostupna su po pristupačnim cijenama.

Koliko je čokolada važna u životu Belgijaca oslikava činjenica da, kad su zbog pandemije zatvorene ‘neesencijalne’ trgovine, čokolaterije (i prodavaonice piva, također) ostale su otvorene. “Čokolada je dio kulture ove zemlje, zato je esencijalni proizvod jer je dio našeg svakodnevnog života, kao pivo, ili kao vino u Francuskoj. Uz to je i radostan proizvod. Čokolada simbolizira radost. Poznajem vrlo malo ljudi koji je ne vole”, rekao je tad Ignace Van Doorselaere, prvi čovjek Neuhausa. Među najstarijim proizvođačima čokolade, kompanija se u počecima bavila farmacijom. Prvi vlasnik, naime, koristio je slastice za lakše gutanje pilula i lijekova 1850-ih da bi se do početka 20. stoljeća njegov unuk u potpunosti okrenuo čokoladi.

Foto: PD

Belgijci godišnje pojedu impresivnih 7,2 kilograma čokolade po glavi stanovnika. Iako zavidna količina, u konzumaciji ih nadmašuju drugi. Švicarci su europski rekorderi s 10,5 kg čokolade na godinu, Nijemac pojede 9,2 kilograma. Posljednjih godina jača trend zdravog života čemu se uspješno prilagođavaju i proizvođači čokolade upotrebom prirodnih zaslađivača, poput stevije i agave.

SLATKI ZUB KUPACA

Računajući na slatki zub kupaca svoje mjesto na tržištu nada se pronaći i mladi Ali Harib, unatoč neizvjesnosti. Njegova je obitelj prije mjesec dana otvorila butik sirijskih kolača odmah iza ugla Grand Placea, u ulici Rue du Marché aux Herbes. “Iz Sirije sam porijeklom, ali većinu života proveo sam u Italiji. Svi ovi kolači su izrađeni ručno”, kaže Ali odmah. Ponosno nam pokazuje redove bliskoistočnih delicija kojima dominiraju bademi, šećerni sirup, med, karamela i pistacije. “Ništa od čokolade?”, pitamo jer čokolade nema na vidiku. “Ne”, smije se Ali nudeći jednu za drugom poslasticu na degustaciju. Možda zbog godina, ili rata od kojeg je obitelj pobjegla u Europu, optimističan je oko budućnosti jer, kao i šef Neuhausa, veli da na kraju ljudi vole slatko. “Zasad prodaja nije loša, ali na ulici nema baš puno ljudi kao inače. Ponekad morate probati nešto novo. Ljudi očekuju čokoladu, ali se oduševe kad probaju i naše kolače”, kaže uz smijeh.

Unatoč uvriježenom vjerovanju, povijest belgijske proizvodnje čokolade ne potječe od belgijskih kolonija u Africi. Još 1635. čokoladu su u Europu donijeli Španjolci s pohoda u Srednju Ameriku, a do sredine 18. stoljeća slatki napitak u formi vruće čokolade postao je iznimno popularan, barem u višim slojevima društva koji su si ga mogli priuštiti. Početkom 20. stoljeća, kad je kakao počeo stizati u većim količinama iz belgijskog Konga, čokolada je postala široko dostupna i radničkoj klasi. Danas nije samo u svakoj trgovini već je, po dekretu Belgije, i esencijalna namirnica. Budućnost joj se svakako čini slatkom za prste polizati.