Ako me vid na daljinu ne vara, bio je za volanom Mercedesova E Coupea. Govorim o vozaču koji je moje, tada još relativno “nevine” manevre u malom, crnom “autiću”, uočio već u prvim večernjim satima ovoga testa, nekakvih 500-tinjak metara prije spuštanja s autoputa na zagrebačku obilaznicu. Pretpostavljam da se kuži u aute. Možda i u trke. Jer je njegovo divljačke stiskanje gasa ne bi li me sustigao bilo jasan znak da je i iz pozamašne udaljenosti prepoznao u čemu se vozim.

Istinski zaljubljenici u automobile, o obožavateljima jurnjave da i ne govorim, dobro znaju što je u oktanskom svijetu značio maleni “divljak” Clio RS kojeg je Renault svijetu predstavio prije punih 20 godina. I zato o fenomenu toga modela i svemu što mu je prethodilo ovom prilikom neću pisati. Ali hoću o njegovu nasljedniku, nepogovorno modelu samo za “birane”. A kad kažem birane ne mislim ni na bogatstvo, ni na snobizam, jer vjerujem da se u ovom slučaju taj epitet odnosi ponajviše na – karakter. Napominjem da je ovo isključivo subjektivna ocjena, ali moram reći: Nakon sedam dana testiranja limitirane edicije Clija RS 18, uvjerena sam da ovakav automobil kupuju samo ljudi, nazovimo ih politički korektno – osebujne naravi. Smatram da “minijaturu” koja na 1200 kilograma i jedva više od četiri metra duljine ima 1,6 litreni turbobenzinac s 220 “konja” i 280 Nm “obični” ljudi ne kupuju. Barem ne kao svoj jedini automobil.

Ali kako to često biva, praksa nas itekako umije razuvjeriti. Jer, ispalo je da “običnog” čovjeka koji je RS-a kupio kao svakodnevni automobil upravo gledam u oči. Kolega je i sjedi vis-a-vis mog radnog stola. I ne samo da ga je kupio, već je to učinio dvaput! No, hajde, barem stoji moja teza o osebujnom karakteru ovog profila kupca koju dokazuje njegova tvrdnja: “Nije isključeno da ću ga kupiti i treći put!”.

Naravno da ga potpuno razumijem. Ništa lakše nego se zaljubiti u mašinu koja te pritiskom na malecki, “čarobni” gumb “RS Drive” i papučicu gasa poput strijele ispali za nekih 6,6 sekundi do stotke. Pa još sve začini “urlikanjem” iz Akrapovičeva auspuha. I kako da ti onda, dok za sobom na zavojitoj obilaznici ostavljaš onog E Coupea s početka priče, ne zastane dah u grlu. A vjerujte mi, doslovno se “zakočio” na tren. Bilo je tu, mada nerado priznajem, i straha kojeg dosad za volanom nikad nisam osjetila, i to u toliko mjeri da sam trebala minutu – dvije da se priberem.

Vjerujem da su kreatori ove posebne serije Clio RS-a ciljali na baš takav osjećaj kod vozača. Pa nije ovaj “malac” uzalud dobio počasnu oznaku 18 koja je zapravo hommage Renaultovom F1 timu koji se ove sezone utrkuje u bolidu istog broja.

I mrzim kad me pitaju: “A koliko to troši?”. Za ovakav auto takvi su upitnici gotovo pa neumjesni. Jer sigurno ga nećeš kupiti ako si štedljiv i na nozi i na pumpi. A, ako mene pitate, ovakvog se Clija ni ne može uljuđeno voziti. Ovjes krut poput gipsa, fenomenalni amortizeri koji ga ljuljaju kao neku barkicu, kočnice koje ne umara ni najluđi ritam, uz savršeno isprofilirana sjedala i tu brutalnu zvučnu kulisu… pa hajde, probajte ga voziti “obiteljski”.

Uz sve to, naravno da Clio RS 18 ni ne izgleda obiteljski. Dominantno crnilo karoserije isprekidano tek žutim detaljima po meni je odlično pogođeno, mada mi je naljepnica na krovu potpuno suvišna. No, ukupni “mračan” dizajn stvorio je dramatičan efekt zbog kojeg dizajneri eksterijer nisu morali dodatno kititi u stilu “The Fast and the Furious”. Ni interijer nije omanuo. Pljesak onome tko je ručnu odlučio poštediti automatike i napraviti retro izvedbu. Još glasniji pljesak konstruktoru koji se u Renaultu izborio za opciju u kojoj ekran s R-Link sustavom neće biti vertikalno postavljen. Bi li volan ovakve jurilice trebao biti manji? Apsolutno. Ali, nije to neki drastični propust. Mene je oduševila završna obrada kokpita. Jer koliko god sportski Clio “skakao” i divljao, mrskih lupkanja i pucketanja u kabini nema. Reklo bi se narodski – sve je dobro pošarafljeno. Koplja pravih znalaca i obožavatelja lome se po pitanju je li “blasfemija” staviti u Clio RS 18 isključivo automatski EDC. Te debate ostavljam njima, jer koliko god obožavala “šaltung”, meni automatski mjenjač o ovom slučaju nije omeo gušt. Uostalom, ručna opcija postoji i na samoj ručici mjenjača i na polugicama iza volana, pa tko želi…

I na kraju – imam li dovoljno osebujan karakter da počnem štedjeti za ovog Clija? Mo’š mislit! Ali bilo je maestralno biti osebujna. Na sedam dana.