Posljednjih je mjeseci izraz "fiscal cliff" zaposjeo poslovne medije i rubrike diljem svijeta. Viralno se proširio kao Gangnam Style, a jednako je toliko i iritantan. Na anglosaksonskim televizijama nema voditelja kojeg nije dopala barem jedna vijest o dotičnom fenomenu. O njemu pišu i govore u Španjolskoj i Latinskoj Americi (precipicio fiscal, acantilado fiscal), u Italiji (precipizio fiscale, scogliera fiscale), u Njemačkoj (Fiskalische Klippe), u Hrvatskoj (fiskalni ponor, fiskalna litica). Taj je fiscal cliff nešto grozno što će uskoro zadesiti američke financije pa onda tamošnje gospodarstvo, a potom – neizbježno – i ostatak razvijenog svijeta. A zadnji dan da se to "nešto grozno" izbjegne je 31. prosinca. Osim ako se deset dana prije ne dogodi apokalipsa, u kojem slučaju bi priča o fiscal cliffu postala bespredmetna.

Zamorna fiskalna sapunica
Fiskalna se sapunica zahuktala od završetka američkih predsjedničkih izbora i do danas se već morala popeti na glavu svim konzumentima medijskih sadržaja. I vaš je novinar, zaintrigiran, početkom studenog kontaktirao američke znance i pitao ih – što je to, tako vam svega, fiscal cliff? Ok, fiscal je fiskalni, dakle porezni. Cliff je litica. Porezna litica? Ne zvuči najjasnije. Je li to litica u smislu prepreke koja će se ispriječiti pred SAD-om i ostatkom svijeta? Ili je to litica kao opasno mjesto s kojeg je moguće pasti u ponor? Vjerovali ili ne, samo je jedan Amerikanac kojeg smo kontaktirali dao nešto blizu ispravnog odgovora: fiscal cliff je ponor s kojeg bi se mogla survati američka pa i svjetska ekonomija. Drugi su tvrdili da je cliff prepreka koja se diže pred gospodarstvom, a treći da ta riječ označava neizvjesnost situacije, prema izrazu cliffhanger ("netko tko visi s litice"), metafori za nedorečen kraj epizode napete serije.Dakle, svi su zabrinuti, a malo ih razumije zašto. Bolji su američki mediji toga svjesni pa su CNN, Forbes, NY Times, Chicago Times i drugi objavili priloge u stilu "Fiscal cliff objašnjen jednostavnim engleskim", "Fiscal cliff za idiote" i "Fiscal cliff: pitanja i odgovori". Tako Forbes piše: "Priznajte, nemate pojma što je to fiscal cliff" (…). To je jedna od onih stvari koju svi glume da razumiju, ali je ne razumije nitko, kao ni pjesništvo i hokej." Čini se da smo vas predugo držali u neizvjesnosti. Pa ćemo sada prijeći na stvar. Ukratko, fiscal cliff, odnosno fiskalni ponor, kako ćemo ga mi zvati, splet je nekoliko američkih propisa koji će stupiti na snagu 1. siječnja, osim ako se Obamina administracija i njoj suprotstavljeni, većinsko republikanski Kongres, ne dogovore drugačije. Fiskalni se ponor sastoji od naglog porasta poreznih stopa, ukidanja nekih poreznih olakšica i oštrog kresanja vladine potrošnje – sve predviđeno za 1. siječnja u sklopu ranije postignutog privremenog kompromisa demokrata i republikanaca.

I svjetsko gospodarstvo strepi
Većina analitičara slaže se da bi zbirni učinak ovih propisa – rast poreznog opterećenja i smanjenje vladine potrošnje – bio velik udarac za gospodarstvo pa bi SAD opet ušle u recesiju. A ta bi recesija zarazila i ostatak svijeta, koji je ionako neoporavljen od prethodne krize. Stupe li na snagu propisi tempirani za 1. siječnja, i obični građani i kompanije bit će istovremeno pogođeni s višim porezima te s rezovima u vladinim potporama, beneficijama i ugovorima. Pravne i fizičke osobe morat će više davati državi, ali će zato od nje manje dobivati i još će izgubiti neke od dosadašnjih profitabilnih ugovora s njom.  Financijski učinak bit će težak 607 milijardi dolara (dvanaest puta više od ukupnog hrvatskog vanjskog duga), a uključit će rezove u izdacima za obranu, obustavu poreznih olakšica i dječjih doplataka za slabije plaćene građane, a dugotrajno nezaposleni izgubit će pravo na naknadu. Dakle, doista se radi o ponoru za velik dio građana i poslovnih subjekata.

Tko je gurnuo SAD u ponor?
Ako su spomenute mjere toliko štetne po američko gospodarstvo, zašto su uopće dogovorene i programirane da stupe na snagu 1. siječnja, ili bilo kada? Jesu li ti Amerikanci pomahnitali? Tko još namjerno donosi samoubilačke propise (osim hrvatske vlade, to jest). Odgovor leži u vječnoj borbi demokrata i republikanaca. Borbi koje je politička scena pošteđena samo ako ista stranka drži sve tri poluge – Bijelu kuću, Predstavnički dom Kongresa i Senat. A to se ne događa često. Danas, kao i prethodnih godina, Bijelu kuću i Senat drže demokrati, dok Predstavničkim domom vladaju republikanci (podsjećamo da se Kongres sastoji od Predstavničkog doma i Senata, pa je tako i Senat sastavni dio Kongresa). SAD će se odmaknuti od ruba ponora ako Obama i republikanska većina u Kongresu na vrijeme postignu sporazum oko odgode povišenja poreza, produženja poreznih olakšica i nastavka vladine potrošnje u dosadašnjem obujmu. To podrazumijeva novi kompromis, do kojeg je poslovično teško doći između agresivno suprotstavljenih političkih opcija. Korijeni fiskalnog ponora sežu do početka ere Georgea W. Busha između 2001. i 2003., kad je kroz Kongres progurao značajne porezne olakšice, osobito za imućnije. Te olakšice istječu 31. prosinca ove godine i predstavljaju glavninu fiskalnog ponora. Međutim, ključni momenti klizanja prema ponoru dogodili su se u ljeto 2011. Tada su Obamina administracija i republikanska većina u Kongresu postigli privremeni kompromis vezan za pravo savezne vlade da se zadužuje iznad granice određene propisima. Izračunavši da neće imati drugih izvora da bi ispoštovala svoje financijske obaveze, Obamina je vlada u kolovozu 2011. jedva nagovorila Kongres da joj odobri prekoračenje propisane gornje granice državnog zaduživanja. Da Kongres nije na to pristao, savezna bi vlada bila bankrotirala.

Ima li nade za kompromis?
Međutim, svoj je pristanak na povećanje limita saveznog zaduživanja Kongres uvjetovao budućim rezovima vladine potrošnje. Nemajući kuda, Obama je pristao na oštro ograničenje vladine potrošnje u desetgodišnjem razdoblju počevši od 1. siječnja 2013. Tako od kolovoza 2011. usporedno otkucavaju dvije tempirane bombe: jedna, iz Bushove ere, koja predviđa kraj republikancima dragih poreznih olakšica i druga, podmetnuta prošle godine, koja obavezuje vladu na značajno smanjenje troškova, što uključuje i rezanje raznih oblika pomoći potrebitim Amerikancima. Optimisti vjeruju da će Obama i demokrati ipak postići kompromis, jer obje strane na taj način mogu nešto dobiti, dok bi u suprotnom obje štošta izgubile. Republikanci ne žele da prestanu vrijediti Bushove porezne olakšice za bogate niti da se smanje ulaganja u oružane snage. Tajkuni koji vladaju industrijom oružja tipični su pobornici republikanske stranke (preciznije, oni su među tvorcima republikanske politike). S druge strane, Obama i demokrati nastojat će zadržati socijalne programe za slabije stojeće Amerikance i izbjeći rezove u ne-vojnim sektorima. Suprotstavljene strane počele su pregovore i objavile da su spremne na kompromis, ali nisu dale pojedinosti o sadržaju mogućeg sporazuma.

I nakon ponora – ponor
Medijski analitičari pretpostavljaju da će prije 1. siječnja biti postignut sporazum oko nekih ključnih pitanja. Tako bi republikanci ishodili djelomična rezanja potrošnje, primjerice na području Medicarea, jednog od programa zdravstvenog osiguranja, dok bi se demokrati izborili za izvjesno podizanje poreznih stopa, ili za ukidanje nekih poreznih olakšica za bogate. CNBC predviđa da će od iduće godine ipak doći i do povećanja poreza i do smanjenja nekih prava, ali će obje promjene biti umjerene pa neće uzrokovati padanje s vrha litice u fiskalni ponor. No, kakav god sporazum bude postignut, on će gotovo sigurno biti privremen pa ćemo u dogledno vrijeme svjedočiti novoj sapunici zvanoj "Fiscal Cliff: the sequel", podjednako zastrašujućoj i zamornoj poput aktualne.

Demokrati vs. republikanci

Oko čega se spore američke stranke

Obamina administracija, u skladu s politikom demokratske stranke, štiti najslabije slojeve američkog društva brojnim socijalnim programima i potporama, koji – naravno – puno koštaju. Cijena tih programa i potpora podmiruje se dijelom iz poreza, a dijelom iz kredita – točnije, od prodaje državnih obveznica i trezorskih zapisa. Republikanci su ona strana američke političke scene koja ne mari za niže slojeve i brani interese financijske i poslovne elite. Po republikancima, država treba što manje trošiti, da bi bogatima ostajalo više. U tom cilju, traže od vlade da snizi poreze, smanji zaduženost i skreše proračunski manjak. Svaki pokušaj izbjegavanja poreznog ponora morat će pomiriti američku ljevicu i desnicu, makar privremeno, do idućeg približavanja litici.

Benov jezični ponor

Za zbrku krivac predsjednik Feda

Krivac za mnogima nejasan izraz fiscal cliff predsjednik je američkih Federalnih rezervi, Ben Bernanke. Iako nije on tvorac ovog izraza, zabilježenog prvi puta 1989. u drukčijem kontekstu, on ga je početkom godine popularizirao i primijenio na krizu koja se upravo razvija i koja bi mogla kulminirati 1. siječnja 2013. Ekonomisti smatraju da je ispravniji izraz fiscal slope (fiskalna padina), jer ni u slučaju izostanka kompromisa demokrata i republikanaca ne bi došlo do naglog pada, nego "samo" do postepenog kotrljanja. Budući da Bernanke nije poznat kao majstor riječi, nemoguće je procijeniti je li namjerno izabrao dramatičniju riječ cliff (litica, s aluzijom na ponor koji se pod njom pruža) da bi potakao zakonodavce na ozbiljniji pristup otklanjanju opasnosti. Ili je upotrijebio spomenuti izraz zato što se nije sjetio prikladnije metafore? Ili izbor riječi uopće nije važan, jer je i u jednom i u drugom slučaju smjer kretanja – prema dolje.