U Novinarskom domu održan je u okrugli stol o 25 godina privatnih elektroničkih medija u RH, na kojem je sudjelovalo dvadesetak relevantnih govornika, a najvažniji zaključci bit će publicirani u knjizi najavljenoj za studeni.

Tim smo povodom porazgovarali s organizatorom skupa Zoranom Kovačićem, direktorom portala Media Daily, specijaliziranog za praćenje elektroničkih medija u zemljama regije.

Zašto je kao 'nulta godina' za elektroničke medije određena 1994. i Koji su zaključci okruglog stola? 
Povod okruglom stolu i knjizi je donošenje prvog Zakona o telekomunikacijama (ZOT) 1994. čime je omogućen rad privatnih elektroničkih medija. Svi su se pohvalno izrazili o obilježavanju  okrugle obljetnice, no pogledi na prošlost govornika nisu bili jednaki. Neki su govorili pozitivno o razdoblju koje je iza nas, dok su drugi imali vrlo loša iskustva. Prevladalo je mišljenje da je tih 25 godina bilo iznimno burno te da smo kao društvo napravili puno u dokidanju monopola HRT-a na informacije.  

I sami ste dugo bili u privatnom televizijskom poduzetništvu. Kako je izgledala scena u samim počecima? Koji su tada bili glavni problemi – nepostojanje zakonske regulative, infrastruktura, neobučeni kadrovi…? 
Da, u medijima sam od 1988., dakle znatno prije nego je donesen Zakon o telekomunikacijama. Zato mi je dobro poznato i razdoblje gusara koji su u to vrijeme radili bez dozvola, pa potom i pokretanje Televizije Moslavina (danas Mreža TV) koja je dobila službeno prvu koncesiju po novom zakonu. U to je vrijeme zakonska regulativa bila iznimno loša, imali smo mladu državu, još i u ratu. Nije bilo puno iskusnih ljudi koji su znali kako to treba napraviti pa se radilo puno grešaka. Postojao je i strah od noviteta koje donose privatne radio i TV postaje pa je država 'škrtarila' na snazi odašiljača. No, ni to nije vrijedilo za sve. Tko je bio bliži HDZ-u nije imao tih problema. Kadrovi nisu bili problem u to vrijeme. Čak i u jednoj maloj Kutini, otkud smo mi krenuli, našlo se je vrlo kvalitetnog kadra. Uostalom tada je svaki privatni medij bio zanimljiv za rad, rekao bih da je bila moda zaposliti se na nekoj radio ili TV postaji. 

Od 2007. dobili smo Agenciju za elektroničke medije (AEM). kako ocjenjujete njen rad? 
I Agencija je jako lutala. Bilo je u početku puno nesnalaženja, a neznanje se kalilo na onim nakladnicima koji su se bunili protiv nerazumnih i nelogičnih odluka. Oko Agencije je uvijek i politika, posebno kad su se donosile odluke o radijskim i TV koncesijama. S vremenom je Agencija napredovala, pravila rada su postala jasnija. 

Pomažemo li dovoljno rad lokalnih medija, koji nisu tržišno isplativi? Ovise li ti mediji previše o milosti lokalne politike, kako to riješiti? 
Ovo je pitanje koje je zasigurno trebala riješiti famozna Medijska strategija. No ona je kao i čudovište iz Loch Nessa, svi o njoj pričaju, a nitko je nije vidio. Svakako da je u manjim sredinama iznimno bitno postojanje elektroničkih medija, jer tko će izvještavati o lokalnim komunalnim problemima ako neće oni? Takvi mediji nikako ne mogu biti tržišno isplativi, jer više ne postoje oglašivači za lokalce. Uostalom, mislim da je financiranje lokalnih programa putem marketinga definitivno mrtvo, potrebni su novi modeli. Svakako da se za financiranje lokalnih medija treba najviše izdvojiti iz proračuna te lokalne zajednice gdje medij djeluje, no ne da ovise o lokalnoj politici. To se pokazalo iznimno lošim jer se gubi kritička misao, a lokalne vijesti postale su sterilni bilteni rada župana, gradonačelnika i načelnika. Gdje je tu život puka? Zalažem se za model u kojem će se na županijskoj razini izdvojiti novac sa stavke informiranje županija, gradova i općina na jedan račun i onda se taj novac podijeli za projekte koje će mediji predložiti. Nešto slično poput Fonda za pluralizam medija. Komisija koja bi to odlučivala ni na koji način ne bi bila vezana uz politiku. Struka bi na razini županija izabrala svoje predstavnike u toj komisiji, uz jasna pravila dodjele novca. 

Kakve su sadašnjost i budućnost privatnih elektroničkih medija u RH?  
Tržište se iznimno mijenja i onaj tko to ne prati odumire. Stoga bih rekao da budućnost postoji, posebno za one koji prate trendove i rade na kvaliteti. Ona trenutno nije u modi jer su društvene mreže glavni izvor informacija ali i lažnih vijesti, no to će se sigurno promijeniti u budućnosti. Onog trenutka kad se regulira rad društvenih mreža narast će potražnja za dobrim medijima. Hrvatska sporo, ali dobro prati trendove. Ključne riječi su specijalizacija medijskog sadržaja i multimedijalnost. Naplata od krajnjeg korisnika pomalo raste, vidljivo je to u segmentu specijaliziranih televizijskih kanala, a vjerujem da će rasti i kod elektroničkih publikacija. Mi to primjećujemo jer i našem  portalu specijaliziranom za medije, Media Daily,  broj pretplatnika raste dvostruko u odnosu na prošlu godinu, iako je i dalje relativno mali.

Vaš komentar novog Zakona o elektroničkim medijima? 
Jako sam razočaran s novim prijedlogom, barem onom prvom varijantom iz kolovoza. Donosi samo kozmetičke promjene, bez ikakve prave vizije o sadašnjosti a kamoli o budućnosti. Nažalost, iz prijedloga se vidi totalna potkapacitiranost i bezidejnost unutar resora aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Izgubljeno je već puno vremena i sad se ono pokušava nadoknaditi lošim zakonskim rješenjima koji neće pomoći u poboljšanju stanja u medijima. Ne vjerujem da će doći do bitnog poboljšanja nakon javne rasprave jer se ne radi o potpuno novom zakonu, što je očekivala struka, već se na podlozi starog zakona pokušavaju unijeti neke promjene u skladu s vremenom.

Influenceri bez sankcija 

Kako se boriti s govorom mržnje, lažnim vijestima i sličnim problemima suvremenih medija? 
Lakše je riješiti govor mržnje u tradicionalnim medijima jer postoji regulativa koju će trebati stalno nadograđivati. Teži problem je jer treba regulirati područje na kojem se ono pretežno distribuira, a to su prije svega društvene mreže. Pri tome ne mislim na cezuru već jasno postavljanje pravila igre. Primjerice, vidim dosta problema koje proizvode tzv. influenceri. Oni prikriveno oglašavaju razne brendove bez ikakve zakonske sankcije koje imaju tradicionalni mediji. I nisu dužni naznačiti da se radi o plasmanu proizvoda. To je neodrživo, a također pogoršava financijsku situaciju na tržištu klasičnim medijima.