Nakon 33 godine karijere odlučio je ‘presjeći’, pregaziti više od tisuću kilometara i otpustiti teret “mentalnog i emocionalnog smeća” koje mu je donio posao. Na jednomjesečno hodočašće do španjolskog grada Santiago de Compostela zaputio se s 2000 eura u džepu.

Iskustvo Camina, tvrdi, izmijenilo ga je kao osobu pa ga je odlučio pretočiti u dvije knjige. “U prvoj ‘istovarujem’ svoju dušu i svoj život, a u drugoj poslovno znanje i iskustvo, kaže nam Boris Trupčević, nekadašnji novinar, medijski menadžer i autor nedavno objavljene knjige “Menadžer hodočasnik”.

Poduzetništvu ipak nije rekao zbogom, a mediji su bili i ostali njegova “najveća profesionalna ljubav”, priznao je.

Što ova knjiga donosi čitatelju? U moru poslovnih self-help priručnika, po čemu je ovaj jedinstven?
Knjiga “Menadžer hodočasnik” poticaj je poslovnim ljudima da učine prvi korak u boljem ovladavanju sobom i krenu putem samospoznaje i samoosviještenosti, i to na najjednostavniji način – hodanjem. Zagovaram “metodologiju” rada na sebi koja od menadžera traži samo jednu stvar – hodanje. Poruka je knjige: hodajte redovito, u prirodi i samoći. Sve drugo dogodit će se spontano.

Korak dalje, ova knjiga je poziv menadžerima, liderima, poduzetnicima i vlasnicima da se upuste u jedinstvenu avanturu i odu na hodočašće Camino de Santiago. I zbog sebe i zbog tvrtke koju vode. U knjizi izlažem poslovnu i medicinsku argumentaciju koja objašnjava ono što zovem “čudo hodanja i nerazmišljanja”. Taj najjednostavniji i najkorisniji sport vrlo učinkovito regulira stres, donosi rješenja problema i dokazano potiče kreativnost i stvaranje novih ideja.

Dugotrajno hodanje nudi još i više, ugrađuje u čovjeka duboku smirenost, svjesnost sebe i okoline, a vještine i vrline koje zagovaraju mnogi priručnici izgrađuje cjelovito i kroz psihofizičku praksu. Camino je zapravo teretana za um i karakter. Svakako je najučinkovitiji “transformacijski program” koji sam u životu iskusio, a bio sam na mnogim edukacijama i treninzima. Na kraju, čovjek koji bolje vlada sobom mnogo će bolje svladavati izazove u organizaciji i na tržištu.

To pokazuju i studije koje citiram. Takav rad na sebi donosi bolje poslovne rezultate. Menadžer je ključni resurs organizacije i stoga se isplati investirati 30-40 dana u menadžere jer je povrat na takvu investiciju ogroman. Problem koji mnogi menadžeri i organizacije imaju je “paradoks izbora”. Toliko toga se nudi, toliko self-help metoda se reklamira kao čarobni štapić, da čovjek više ne može razaznati što zaista vrijedi.

Previše izbora i nametanja ljude paralizira i zapravo im ne pomaže nego povećava anksioznost. Stvara se osjećaj kao da je nemoguće udovoljiti svim zahtjevima koji se stavljaju pred menadžere. Upravo zato zagovaram jednostavnost i – hodanje.

Do Santiaga de Compostele, grada na zapadu Španjolske do posmrtnih ostataka svetoga Jakova, hodočastili ste 33 dana i propješačili više od tisuću kilometara. Zašto?
Nakon 33 godine karijere – a radim još od 16. – htio sam napraviti stanku, rekapitulaciju i učiniti nešto za sebe. Već sam nekoliko godina bio zaljubljenik u nordijsko hodanje koje mi je mnogo pomoglo u poslu, a Camino sam imao na listi želja. Završivši još jedno poslovno poglavlje, u globalnoj kompaniji, odlučio sam prestati odgađati.

Htio sam ispuniti sebi tu veliku želju i prehodati takav put s ruksakom na leđima dok sam na vrhuncu životne snage. Također sam želio pronaći inspiraciju za budućnost. Poznato je da najviše rastemo izlaskom iz zone komfora. Želio sam upravo takav iskorak.

Što vam je u tih mjesec dana hodanja donijela samoća? Koje ste probleme pokušali ili uspjeli riješiti sa sobom?
Doživio sam seriju rasterećenja. Čovjek nakupi mnogo mentalnog i emocionalnog smeća kroz desetljeća života i karijere. Camino i jest poznat po tome što svi dožive to rasterećenje i dalje hodaju mnogo lakši. Nakon Camina sam postao mnogo smireniji, istrenirao sam kako stvoriti povećani prostor svjesnosti između podražaja i reakcije, a time došao u poziciju da kvalitetnije odlučujem o svemu.

Odbacio sam mnoge “lažne želje” u životu, a na mnoge stvari više ne reagiram jer sam shvatio koliko su nevažne. Danas imam osjećaj da triput više i čujem i vidim, svaku situaciju gledam iz drugačije i šire perspektive, svjesniji konteksta, a sposobnost da uočim tuđe perspektive otišla je kroz plafon. Nekako sam vlastiti ego još više stavio po strani i otad se mnogo bolje osjećam.

Stekao sam, također, dramatično povećanu pragmatičnost zbog koje mnoge stvari postižem mnogo lakše i brže. Ne gubim energiju na nebitne stvari, rijetko zbog ičeg “ventiliram”, a upravo je to velika vrijednost za organizacije. Menadžeri i organizacije gube stravično mnogo energije uzalud.

Koliko Vas je s uračunatim troškovima, poput hrane i prenoćišta, koštao Camino? Što je s onima koji žele na put svetog Jakova, no ne mogu si priuštiti mjesec dana godišnjeg odmora?
Na putu sam u 33 dana potrošio oko 2000 eura za sve potrebe. U tom iznosu nisu avionske karte i oprema jer ti troškovi mogu biti vrlo različiti. Na Caminu sam živio vrlo skromno, zadovoljavajući samo najosnovnije potrebe, poput skitnice i lutalice. I to je također imalo zanimljiv efekt na moj odnos prema materijalnom, ali i prema titulama i poimanju vlastitog identiteta. Na takvom putu čovjek shvati što zaista znači izreka da nije sretan onaj koji mnogo ima nego onaj koji malo treba.

Moj odnos prema materijalnom i prema “vlastitoj važnosti” zauvijek se promijenio. I upravo zato imam osjećaj da danas mogu djelovati mnogo slobodnije, bez straha da nešto mogu izgubiti jer zapravo čovjek i nema što izgubiti, osim istinskog doticaja s esencijom vlastitog bića. Vrlo često čujem od menadžera da bi htjeli na Camino, ali da nemaju vremena. O tome imam jasno mišljenje koje opširnije artikuliram u knjizi.

Menadžer koji nema pet tjedana za takvo iskustvo i takav rad na sebi naprosto je loše organizirao posao. Kompanija ili odjel koji ne mogu preživjeti bez svog menadžera mjesec dana loše su vođeni, na način koji uspostavlja ovisničke obrasce umjesto izgradnje samostalnosti. Posao menadžera je da sebe učini nepotrebnim. Tko tako vodi, ima dovoljno vremena za Camino. Tko tako ne vodi, treba otići na Camino da raskrsti s kontraproduktivnim i toksičnim liderskim obrascima.

Po čemu se Vaša druga knjiga,”Menadžer hodočasnik”, razlikuje od Vaše prve knjige “1000 kilometara povratka sebi”?
Prva knjiga je beletrističko djelo, svojevrsni introspekcijski putopis, intimna životna rekapitulacija i opis Camina kroz promišljanja o ljubavi, smislu života i našoj ljudskoj zajednici. To je knjiga o životu. Druga knjiga je publicističko djelo i ciljano je namijenjena menadžerima. “Menadžer hodočasnik” koristi Camino kao platformu i seriju metafora želeći potaknuti menadžere da usvoje bolje prakse vođenja kako bi ostvarili bolje poslovne rezultate. U prvoj knjizi “istovarujem” svoju dušu i svoj život, a u drugoj poslovno znanje i iskustvo, oboje kroz priču o Caminu.

Koje biste iskustvo s Camina istaknuli kao vama najznačajnije? Što ste to promijenili, a na što prije niste obraćali pažnju?
Mogu, zapravo, izdvojiti i artikulirati jednu stvar. Prije Camina sam mnogo pažnje trošio na tisuće distrakcija svaki dan, a katkad potpuno previđao ono što je zaista važno. Nakon Camina gotovo da ignoriram distrakcije i to bez posebnog truda, a većinu pažnje i fokusa pridajem uistinu važnim stvarima. Istrenirao sam unutarnjeg promatrača i redefinirao vlastiti filter stvarnosti. Svi imamo taj filter i upravo zato je rad na sebi najkorisnija stvar kojoj se čovjek može posvetiti.

U jednom dijelu vaše nove knjige, kažete: “Ovisnicima o moći Camino je komuna za odvikavanje”. Jeste li bili ovisni o moći kao menadžer? Jeste li trebali odvikavanje?
Ne bih rekao da sam bio ovisnik, ali nikad nisam krio da moć volim. No, moram ovo pojasniti. Moć doživljam kao puki alat, polugu koju čovjek ima na raspolaganju kako bi nešto učinio, ostvario ili postigao. Moje poimanje moći nema veze s prestižem ili, primjerice, potrebom za dominacijom. Za mene je moć nedjeljiva od odgovornosti, a bez odgovornosti je vrlo opasna u neodgovornim rukama. Ovdje, naravno, govorim o formalnoj moći kakvu donosi neka hijerhijska pozicija ili raspolaganje resursima.

Stvarna moć pojedinca je nešto drugo, ona je isključivo u nama samima. Ili nije. Camino djeluje kao “veliki izjednačitelj”. Top menadžer ili imućan čovjek na Caminu nema nikakve stvarne privilegije. I nema svoj komfor. Isti je kao i drugi hodočasnici, najčešće takozvani obični mali ljudi. I jedni i drugi vlastitim nogama moraju prehodati taj put. I suočiti se sami sa sobom, što je često mnogo teže od fizičkog izazova dugotrajnog napornog hodanja. Funkcije, titule i sva imovina koju čovjek inače uživa na Caminu ne vrijede i ne znače baš ništa. Camino usmjerava čovjeka prema unutra, u društvu slučajnih suputnika koji prolaze kroz isto iskustvo. I upravo to je recept za vrhunsko liderstvo.

Jeste li zbog zarade gubili osjećaj za ljude, za kolege koji su imali manja primanja od vas?
Nikad. Zarada je meni učinila život lakšim, ali bio sam i ostao čovjek koji živi od svog rada i poštuje rad svakog čovjeka. Kao tinejdžer sam novinarske honorare dopunjavao radom u polju, kao poljoprivredni nadničar. Duboko u duši sam radnik, pa i klošar. Ne mogu zamisliti da bi me išta moglo odlijepiti od čvrstog stajanja na zemlji.

Postoji li nešto za čime žalite iz bivše karijere? Što, u tom smislu, smatrate svojim najvećim propustom?
Ne žalim ni za čime i ništa ne bih mijenjao. Nikad mi nije bio bliska ideja da bih, kad bih mogao, nešto učinio drugačije. Propusti su propusti, za njima ne treba žaliti nego iz njih učiti. Život je jednosmjerna ulica, ograničen i konačan. U naličju svih mojih karijernih uspjeha, mogao bih nabrojati dugačku listu propusta i pogrešaka, ali to zapravo nema nikakvog smisla. Ako baš moram neki izdvojiti, možda je to činjenica da sam uvijek sve preosobno i preozbiljno shvaćao.

U tom smislu sam zaista bio tipična budala. Danas bih sve radio mnogo relaksiranije, kao što i jesam bio sve relaksiraniji iz godine u godinu, a nakon Camina pogotovo. Mislim da bih u takvom hipotetskom scenariju bio mnogo uspješniji. Jedino za čime istinski žalim zapravo nema veze sa mnom osobno, odnosno s mojim postupcima. Žalim za medijskom industrijom kakva je nekad bila i to specifično zbog novinarske struke. Mediji su bili i ostali moja najveća profesionalna ljubav.

Možda to nije tema za ovaj intervju, ali želim reći samo jednu stvar – tektonske promjene kroz koje prolaze mediji, i dobre i loše, imat će društvene implikacije kojih nismo svjesni u dovoljnoj mjeri. Ne želim dramatizirati izlizanim tvrdnjama o ugroženosti demokracije, ali svakako želim ustvrditi da smo debelo ugazili u novu eru sirove propagande. I taj proces ni blizu nije gotov.

Poučeni iskustvom, možete li izdvojiti glavne kvalitete i vještine koje su menadžerima presudne za uspješno upravljanje kompanijom?
Danas je popularno isticati razne “soft skills”, što je svakako važno, no smatram da vrhunski menadžer prije svega mora dobro poznavati industriju kojom se bavi, odlično baratati vještinama i znanjima iz područja strategije, kao i dobro poznavati ekonomske i financijske zakonitosti biznisa.

Vrhunski menadžer gradi kompaniju tako što okuplja najbolje ljude, miče im se s puta i gradi samostalne profesionalce i timove. Vrhunski menadžer nije opsjednut sobom nego pred sebe stavlja najveće izazove, svjestan je da mora prije svega ovladati samim sobom kako bi uopće mogao ovladati ičime.

Vrhunski menadžer je dobar čovjek koji zaista voli ljude jer samo takvi ljudi iz drugih mogu izvući njihov maksimalni potencijal. Ponekad je to “tough love”, ali uvijek proizlazi iz namjere poticanja rasta. Vrhunski menadžer mora znati što ne smije raditi i što njegova kompanija ne želi.

Sa svijetom biznisa ipak niste posve ‘raskrstili’. Čime se bavite sada?
U javnosti sam prepoznatljiv zbog svojih hodočašća, ali najmanje se time bavim kao poduzetnik. Najviše radim kao strateški konzultant, pomažući klijentima da usmjere i reorganiziraju poslovanje. Nisam zapravo nikoga pitao smijem li ih spominjati, ali mogu reći o kakvim se tvrtkama radi. Slika je vrlo šarena, to su tvrtke iz IT sektora, osiguranja, medija, pa čak i kulture.

Osim područja strategije i organizacijskog upravljanja, često radim individualni coaching i mentoring C-razine menadžera. U tome najviše uživam, iako mi je strategija podjednako draga. Investitor sam i savjetnik u nekoliko startupa. Osim toga, radim i za obiteljsku tvrtku, trgovinu pretežito talijanske obuće iz tradicionalnih manufaktura i malih tvornica. Tu sam zadužen za poslovnu administraciju, logistiku, e-commerce i digitalni marketing. Znanje koje sam stekao vodeći globalni webshop primijenio sam izgradivši iz nule webshop koji djeluje na području cijele Europe.

Neki vjeruju da je nova knjiga način da ‘upecate’ nove klijente…
To shvaćam kao kompliment. Samo jednog stalnog klijenta sam zaista “upecao” pričom o Caminu, svi drugi došli su na preporuku i zbog hard-core poslovnih razloga. Ako ih bude više i ako taj moj hobi postane pravi posao – nitko sretniji od mene.

Drugu knjigu sam krenuo pisati kao brošuru, zbog odličnih reakcija na moja predavanja, a na kraju je nabujala u pravu knjigu. I da, sasvim otvoreno, tiha želja mi je učiti ljude hodati, poticati ih da se odvaže na iskustvo Camina i pomagati im da postanu bolji lideri i menadžeri. No, to naprosto nije proizvod koji možete prodati “s police”.