Čak trinaest milijuna radnika u zemljama članicama Europske unije bilo je meta mobinga odnosno nasilja na radnom mjestu. Tri milijuna radnika trpilo je na poslu fizičko nasilje, a šest milijuna njih imalo je fizičke obračune sa kolegama izvan radnog mjesta. Tri milijuna radnika u EU bilo je meta seksualnog zlostavljanja na poslu. U Njemačkoj jedan radnik koji je bio izvrgnut mobingu tvrtku stoji između 25 i 75 tisuća eura godišnje zbog gubitaka uzrokovanih izbivanjem s posla zbog bolovanja, smanjenja radnog učinka i zbog grešaka u radu. Statistički podaci ukazuju da pedeset posto radnika izvrgnutih nasilju ide na bolovanje 6 tjedana godišnje, 31 posto od 1,5 mjeseci do 3 mjeseca, a 11 posto ostaje kod kuće na bolovanju više od 3 mjeseca godišnje. U Finskoj je 15 posto radnika izloženo moralnom maltretiranju na poslu, u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj 14, u Švedskoj 12, u Belgiji 11, u Francuskoj i Irskoj 10, u Danskoj osam,u Njemačkoj i Luksemburgu sedam, u Austriji šest, u Španjolskoj i Grčkoj pet, a u Italiji i Portugalu četiri posto radnika.

Tolerancija na vrijeđanje
Te razlike u postocima između europskih zemalja određuju i kulturne razlike u toleranciji na psihološka maltretiranja, ali vjerojatno i informiranost radnika. Na primjer, u Švedskoj je svakodnevno ponašanje pretpostavljenog koji zadaje zadatak radniku povišenim tonom i na autoritativan način, ocijenjeno kao neprihvatljivo i često je klasificirano kao mobing. Drugačija je situacija u primjerice mediteranskim zemljama gdje po povijesno-kulturnoj tradiciji u radnim odnosima opisano ponašanje ostaje neprimijećeno, odnosno biva tolerirano. S druge strane, na Balkanu povišeni se ton i autoritativan način izdavanja zadataka smatraju gotovo općeprihvatljivim. Može se pretpostaviti da su razmjeri pojave zlostavljanja na poslu i širi nego što ih je zahvatilo provedeno istraživanje. Naime, nedavno istraživanje provedeno u Italiji pokazuje da je postotak radnika izvrgnutih mobingu u bankarstvu oko 18 posto. I istraživanja provedena u SAD-u navode podatak prema kojem je svaki četvrti radnik izvrgnut mobingu. Moralno maltretiranje već je zakonski kažnjivo u mnogim europskim državama, a najbolje zakone nalazimo u Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Švicarskoj. “Mober” (onaj koji maltretira) je krivično odgovoran, a žrtva može zatražiti odštetu za nanesenu joj “biološku štetu”. Prvi znanstvenik koji je počeo istraživati ovaj fenomen bio je njemački psiholog Heinz Leymann. On je i prvi upotrijebio naziv “mobbing” za određena ponašanja na radnom mjestu, odredio njegove karakteristike, posljedice na zdravlje, a osnovao je i kliniku za pomoć žrtvama. Prema Leymannu “mobing ili psihološki teror u poslovnom životu odnosi se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju koja je usmjerena na sistematičan način od strane jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema jednom pojedincu, koji je zbog mobinga stavljen u poziciju u kojoj je bespomoćan i u nemogućnosti da se obrani i držan u njoj pomoću stalnih maltretirajućih aktivnosti. One se odvijaju s visokom učestalošću (najmanje jednom tjedno) i u dužem razdoblju (najmanje 6 mjeseci). Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja, to maltretiranje dovodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje”. Aktivnosti kojima se radnik zlostavlja mogu se podijeliti na nekoliko podvrsta. Prvi su napadi na mogućnost adekvatnog komuniciranja gdje nadređeni i/ili kolege ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve; žrtva se prekida u razgovoru; odbijaju se neverbalni kontakti sa žrtvom (izbjegavaju se pogledi, ne primjećuju se znakovi npr. dizanje ruke itd.). Drugi su napadi na mogućnost održavanja socijalnih odnosa. Žrtva se stalno izolira, nitko joj se ne obraća, svi se ponašaju kao da ne postoji, premještena je u ured daleko od kolega, ne poziva se na zajedničke sastanke, neformalna druženja kolega i slično.

Okomiti i vodoravni
S obzirom na smjer akcija mobing dijelimo na okomiti i vodoravni. Okomiti se mobing odnosi na situacije u kojima pretpostavljeni zlostavlja jednog podređenog radnika ili jednog po jednog radnika dok ne uništi čitavu skupinu, ali zabilježeni su i slučajevi kad jedna skupina radnika (podređenih) zlostavlja jednog pretpostavljenog. Vodoravni mobbing se javlja između radnika koji su u jednakom položaju u hijerarhijskoj organizaciji. Osjećaj ugroženosti, ljubomora i zavist mogu potaknuti želju da se eliminira neki kolega pogotovo ako postoji uvjerenje da njega eliminacija vodi napretku u karijeri. Čitava skupina radnika zbog unutrašnjih problema, napetosti i ljubomore može izabrati jednog radnika “žrtvenog jarca” na kojem će dokazati da su snažniji i sposobniji. Prema istraživanjima, karakteristične žrtve mobinga su “poštenjaci” odnosno osobe koje su uočile i prijavile nepravilnosti u radu, tjelesni invalidi, mlade osobe tek zaposlene i starije osobe pred mirovinom, osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada, osobe koje nakon godina besprijekornog rada traže priznavanje radnog položaja i povećanje plaće te višak radne snage. To su također i pripadnici manjinskih skupina, različite vjeroispovjesti, etničkog podrijetla, spola, vrlo kreativne ili nekad ekscentrične osobe, bolesnici te zadnje zaposleni u nekom poduzeću. Prvi put je pojam mobbing uveden u Hrvatskoj godine 2000. na 8. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa u Zagrebu. U nas još uvijek ne postoji zakon o mobbingu, ali postoji, kao i u drugim europskim državama, nekoliko dobro definiranih članaka različitih zakona na koje se žrtva mobbinga može pozvati pri traženju odštete za narušeno psihofizičko zdravlje. Inače, rekordna odšteta od 300.000. eura za doživljeni mobing dodijeljena je novinarki talijanske izdavačke kuće Mondatori. Ona je za tu kuću radila od 1980. godine, putovala po cijelom svijetu i slala zapažene članke i intervjue. Problemi s novim urednikom počinju 1995. godine. Kada joj se čaša prelila, podigla je tužbu protiv Mondatorija za psihološko maltretiranje na poslu i dobila ovu zasad rekordnu odštetu. Prva presuda za mobing, još nepravomoćna, lani je donesena i u Hrvatskoj. Riječ je o sporu koji je na sudu bio od 2002., a postane li presuda pravomoćna, poslodavac će djelatnicu jednog zagrebačkog znanstvenog instituta vratiti na radno mjesto koje joj pripada, omogućiti joj dostojanstven rad i isplatiti joj pozamašnu odštetu.

Karakteristične žrtve mobinga

1. ‘Poštenjaci’ koji su prijavili nepravilnosti u radu
2. Tjelesni invalidi
3. Mlade, tek zaposlene i starije osobe pred mirovinom
4. Osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada
5. Osobe koje traže priznavanje radnog položaja i povećanje plaće
6. Višak radne snage.

Gdje se najčešće događa mobing?

1. Državna uprava i obrana (14 posto)
2. Školstvo i zdravstvo, hotelijerstvo i restorani, transport i komunikacije (12 posto)
3. Trgovina (9 posto),
4. Rudarstvo i prerađivačka industrija (6 posto)
5. Financijsko posredovanje i građevinarstvo (5 posto),
6. Električna energija i vodoopskrba, poljoprivreda i ribarstvo (3 posto).

Uredski radnici bijesni zbog besmislenih sastanaka

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Više od 80 posto uredskih radnika u Europi svjedočilo je bijesnim ispadima svojih suradnika

Novo istraživanje o uzrocima “uredskog bijesa”, koje je naručila tvrtka Canon Europe, otkriva da su dugotrajni i besmisleni sastanci glavni uzrok ljutnje u europskim uredima. Istraživanje, koje je provela tvrtka ICM Research, bavilo se uzrocima ljutnje uredskih radnika te je ispitalo stavove i iskustva gotovo 2000 uredskih radnika diljem Europe. Istraživanjem je utvrđeno da je više od četiri od pet (83 posto) uredskih radnika u Europi svjedočilo nečijem vidljivom gubitku samokontrole na radnom mjestu. Nordijske zemlje mogu se pohvaliti najsmirenijim radnicima u Europi jer je ondje svega 68 posto ispitanika vidjelo svoje suradnike vidljivo ljute. Italija je pak potvrdila svoju reputaciju domovine ljudi vatrena mentaliteta te su ondje gotovo svi radnici (94 posto) svjedočili nečijem gubitku samokontrole na poslu. Ukupno gledano, gotovo dvije trećine (63 posto) ispitanika izjavilo je da su i sami vidljivo izgubili živce na poslu te su istaknuli da je “uredski bijes” stvaran i ozbiljan problem u uredima diljem Europe. Adam Gillbe, direktor marketinga za područje Europe u tvrtki Canon Europe zadužen za odjel Solutions, izjavio je: “Budući da je svega pet posto europskih radnika izjavilo da ih na poslu nikada ništa nije naljutilo, možemo zaključiti da je uredski bijes ozbiljan problem s kojim su suočene tvrtke diljem Europe. Problem ljutnje na radnom mjestu mora se riješiti da bi tvrtke mogle u potpunosti ostvariti svoje produktivne i profitabilne mogućnosti. To je moguće postići implementacijom rješenja koja pridonose pojednostavnjivanju života na poslu.” Dugotrajni ili besmisleni sastanci glavni su razlog gubljenja živaca te ljute polovicu europskih uredskih radnika. Jednostavnim skraćivanjem i prorjeđivanjem sastanaka tvrtke će ukloniti glavni uzrok ljutnje među radnicima. Nepristojnost i drskost ljute polovicu ispitanika (48 posto) te su najčešći razlog zbog kojeg ljudi vidljivo gube samokontrolu ili pak pokazuju fizičke znakove ljutnje. Ostali bitniji prigovori radnika obuhvaćaju nedostatak podrške kolega ili nadređene osobe, uredska pravila te lošu regulaciju temperature u uredima.

Problemi s pisačima i informacijskim tehnologijama (IT-jem) također su čest uzrok frustracije u uredu te ljute otprilike jednu trećinu ispitanika (30 odnosno 28 posto). Psihoterapeutkinja i stručnjakinja za profesionalni stres Lucy Beresford kaže: “Da bi ljudi na poslu osjećali manji stres, moraju imati osjećaj da kontroliraju svoje djelovanje na radnom mjestu i uvjete u kojima rade.”U slučajevima u kojima su radnici zbog ljutnje nešto udarili ili slomili, ispitanici su izjavili da se uglavnom radilo o stolovima ili stvarima na njima, npr. klamericama ili olovkama. Dvanaest posto onih koji su vidljivo izgubili samokontrolu na radnom mjestu priznali su da su udarili ili razbili uredski pisač. Gotovo 60 posto ispitanika smatra da raspored uredskih prostorija i stvari povećava razinu stresa, a 19 posto smatra da je “značajno” povećava. Taj je dojam najizraženiji u Španjolskoj, gdje 79 posto ispitanika smatra da raspored stvari u uredu povećava razinu stresa. Dr. Simona Mainini, stručnjakinja za feng shui, izjavila je: “Stres je nusproizvod današnjeg neuravnoteženog načina života. Nećete nužno povećati produktivnost ako radite dulje i uz kraće rokove. Stvaranjem uravnoteženije atmosfere u uredu ostvarit će se rezultati kakve priželjkuju poslodavci.” 20 posto uredskih radnika u Europi ljuti se zbog količine vremena potrebnog za pronalaženje i dohvaćanje dokumenata na tvrtkinoj mreži. Istodobno, jedan od četiri (24 posto) uredskih radnika smatra da bi brz i jednostavan pristup dokumentima pojednostavnio rad u uredu. Adam Gillbe je izjavio: “Uredski su radnici na radnom mjestu izloženi golemim pritiscima. Kada je riječ o radu s informacijama i tehnologijom, voditelji informatike i uredski radnici žude za jednostavnošću. Naša rješenja život čine jednostavnijim jer zaposlenicima olakšavaju pronalaženje, uređivanje i izradu dokumenata.”
(PD)