Hrvatska dobiva novi Muzej, i to posvećen vijestima, onima lažnima. Ova ‘ustanova’, doduše, bit će kao web stranica koja bi trebala biti aktivna početkom listopada. O tome što predstavlja i što će obuhvaćati naš Muzej lažnih vijesti govori začetnik projekta, Zagrepčanin Lordan Prelog (47). Nekadašnji iskusni novinar i urednik, danas stručni suradnik za društvene mreže na Sveučilištu u Zagrebu i postdiplomant doktorskog studija informacijsko-komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu, zamislio je web muzej kao skup svjedočanstava (testimoniala) stručnjaka – novinara i znanstvenika iz područja medija i komunikacija, kao osobnih osvrta na različite aspekte lažnih vijesti i dezinformacija.

Razgovarali smo o projektu, fenomenu lažnih vijesti, opasnosti za javnost, utjecaju, ali i borbi i nošenju s njima…

Projekt Muzeja lažnih vijesti rezultat je višegodišnjeg rada Instituta za nove medije i elektroničku demokraciju (InMed) koji, među ostalim, već 24 godine organizira međunarodnu konferenciju Informacijska tehnologija i novinarstvo u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Nakon posljednja dva skupa brojni znanstvenici sudionici konferencije prepoznali su sve veću opasnost od dezinformacija koja prijeti slobodi i nezavisnosti medija. InMed je jedina organizacija u Hrvatskoj član SOMA-e (Social Observatory for Disinformation and Social Media Analysis), jedne od vodećih mreža velikog broja institucija koje se bave otkrivanjem lažnih vijesti i modela širenja.

Ciljevi projekta su, među ostalima, osvijestiti građane ove zemlje o raširenosti ‘lažnih vijesti’ i upoznati ih s tehnikama i alatima kako bi ih mogli brzo i lako prepoznati kao i doprinijeti razvoju medijske i informacijske pismenosti te kritičkog razmišljanja svih stanovnika Hrvatske. Želja nam je na jednom mjestu sakupiti bazu najpoznatijih ‘lažnih vijesti’ te, u konačnici, dati doprinos globalnoj borbi protiv dezinformacija koje su velika opasnost za demokraciju i otvorena društva.

Jedna od preciznijih definicija kaže da se kod ‘lažnih vijesti’ radi o namjernom stvaranju i dijeljenju lažnih i/ili manipuliranih informacija s namjerom da zavedu i upute javnost na krivi trag i ciljem da se nanese šteta iz političkih ili osobnih razloga te radi ostvarivanja materijalne koristi. Kovanica fake news odnosno ‘lažna vijest’ zapravo je oksimoron – vijest, po definiciji, ne smije biti lažna. Ispravnije je koristiti pojam dezinformacija. Inače, termin je popularizirao američki predsjednik Trump nakon predsjedničkih izbora 2016., poznat po iznošenju lažnih tvrdnji, nebuloza i teorija zavjere. Claire Wardle, svjetski autoritet za provjeru činjenica, gorljiv borac protiv dezinformacija i osnivačica non-profita First Draft, klasificirala je ‘lažne vijesti’ u tri skupine: Misinformation – nenamjerne pogreške u tekstu, krivi datum ili potpis pod fotografiju, greške u interpretaciji statističkih podataka i slično; kada se npr. satira shvati ozbiljno;

Disinformation – u potpunosti izmišljen ili manipuliran sadržaj i namjerno stvaranje teorija zavjere ili neutemeljenih glasina, čemu svakodnevno svjedočimo;

Malinformation – objava sadržaja na štetu pojedinca ili određene institucije, poput tzv. revenge porna (montiranje tuđeg lica u scenama ‘filmova za odrasle’). Glavna obilježja su namjerna promjena konteksta, datuma i/ili vremena originalnog sadržaja. Obično sadrže ‘zrnce istine’ (točnu informaciju) upakirano u fabriciran sadržaj koji vrlo lako zavede neupućenog ili neinformiranog primatelja. Prva dva tipa ‘lažnih vijesti’ najčešće se šire na društvenim mrežama, a javnost, pogotovo novinari, najveću pozornost trebaju posvetiti zadnjoj ‘podvrsti’ jer upravo takve dezinformacije mogu nanijeti najveću štetu pojedincu, poduzeću ili društvu u cjelini.

Ljudi uglavnom tumače informacije koje primaju pristrano (confirmation bias), u skladu sa svojim mišljenjem i vjerovanjima. Većina čitatelja, gledatelja, slušatelja prati samo one portale ili tiskovine koji produciraju sadržaj koji im je blizak i zvuči im poznato. A to im samo daje potvrdu da su u pravu, ne mareći za sve drugo što se od toga razlikuje. Posvetite nekoliko minuta ‘raspravama’ (riječ ‘komentarima’ nije u ovom slučaju primjerena) po postovima na internetu koji niču kao gljive poslije kiše i pršte uvredama autora/autorice. Trolovi, ali i obični građani, žele ukazati ne samo svoje neslaganje s temom već često pokazuju i kompletno nerazumijevanje svega onoga što se ne uklapa u njihove utvrđene okvire. Dezinformacije su vrlo česte po komentarima na društvenim mrežama, obično u svrhu ‘navlačenja’ vode na svoj mlin.

I tračevi i glasine u većini se mogu smatrati i upakirati kao ‘lažne vijesti’. Veliki broj takvih ‘provjerenih informacija’ širio se putem aplikacija za komunikaciju na početku pandemije (kolegica od prijateljičine rodice radi u bolnici i čula je da će ćemo svi u karantenu i slične). Što se tiče tiskanih medija, prisjetimo se davno ugašenog tabloida ST i tjednika Imperijal. U Hrvatskoj danas imamo nekoliko takvih izdavača, radi se uglavnom o desno orijentiranim portalima, koji guraju narative za koje smatraju da će pobuditi interes njima ciljanih skupina, s pomno razrađenim planom i programom. Srećom, nema ih toliko mnogo. Mislim da je situacija u BiH i Srbiji daleko gora. Razloga ima mnogo, od ekonomskih (broj klikova, oglasi) do političkih ili osobnih. Prema nedavnom izvještaju Sveučilišta Baltimore, u svijetu je u 2019. materijalna šteta prouzročena direktnim i indirektnim posljedicama dezinformacija procijenjena na fascinantnih 78 milijardi dolara!

U istraživanju koje sam 2019. radio s kolegicom, a koje se bavilo ulogom novih tehnologija u borbi protiv lažnih vijesti u hrvatskim medijskim organizacijama, došli smo do zanimljivog zaključka. U današnjem digitalnom dobu rad s novim tehnologijama u redakcijama smanjuje vrijeme proizvodnje, stavljajući naglasak na brzinu i kratke forme, pri čemu se novinari nerijetko oslanjaju na druge izvore. A brzina često vodi do pogreške što rezultira ‘lažnim vijestima’. Washington Post je 11. kolovoza objavio da je između travnja i lipnja s Facebooka i Instagrama uklonjeno 7 milijuna objava s dezinformacijama o koronavirusu. U istom je razdoblju još 98 milijuna postova označeno kao objave koje mogu zavarati. Nedavno je i Twitter, u sklopu borbe protiv dezinformacija, uklonio jedan post predsjednika Trumpa, što je presedan. Globalni igrači se trude, no algoritmi daju svoje – broj klikova još uvijek ima zadnju riječ. Dobra je vijest da se protiv online dezinformacija u svijetu sve više koristi umjetna inteligencija (AI), postaje prilično efikasna u prepoznavanju sumnjivih mrežnih sadržaja. Veliki doprinos borbi protiv dezinformacija daju i factcheckeri koji provjeravaju vijesti u medijima (i ocjenjuju njihovu točnost) – u Hrvatskoj je to portal Faktograf.hr koji je službeni partner Facebooka.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je nedugo nakon izbijanja epidemije Covid-19 poplavu dezinformacija i teorija zavjere na internetu i u medijima nazvala ‘infodemijom’. Prisjetimo se nekih, većina ih je i dalje ‘u opticaju’: koronavirus su stvorili Kinezi, Bill Gates želi cjepivom čipirati ljude, 5G mreža utječe na širenje zaraze… Dezinformacije ne samo da mogu štetiti, one imaju vrlo konkretne posljedice. Već sam bio spomenuo da su motivacije pojedinaca ili interesnih skupina razne – neistinama se napadaju vjerska uvjerenja, rasa, spolna orijentacija, politički ili drugi stavovi… Prema nekim istraživanjima, od posljedica dezinformacija vezanih za koronavirus do danas je diljem svijeta preminulo najmanje 800 osoba raznih dobi. Ljudi su pili etanol i izbjeljivač, pojavile su se i druge ‘medicinske’ preporuke… Istaknuo bih i veliku ulogu javnih osoba i influencera koji, zbog popularnosti, često uživaju bezrezervno povjerenje pratitelja. Rezultati nedavne studije, u kojoj su se analizirale poznate osobe i njihova uloga u širenju ‘lažnih vijesti’, pokazali su da su političari, glumci i druge javne osobe odgovorni za stvaranje ili dijeljenje 20% neistinitih informacija glede koronavirusa, s tim da su njihove objave ‘zaradile’ čak 69% ukupnog angažmana na društvenim mrežama. Jedan od poznatijih domaćih teoretičara zavjere je Krešimir Mišak s HRT-a, a u zadnje vrijeme se u kampanju propitkivanja mjera Stožera civilne zaštite uključio i pjevač Toni Cetinski. Preporučio bih čitateljima da broje do deset prije nego što na društvenoj mreži podijele neku objavu za koju nisu sigurni da je istinita. Svatko, samo jednim klikom, lako može postati onaj dječak iz Ezopove basne o dječaku i vuku.

Izreka koje se pripisuje Marku Twainu kaže nešto poput ‘Laž obiđe pola svijeta dok istina navuče cipele’. Dezinformacije u pravilu ostvaruju i mnogostruko veći doseg od ‘običnih’ vijesti. Nema jednostavnoga rješenja, potrebno je raditi na razvijanju kritičkog razmišljanja građana. Povjerenje u medije i institucije države može se vratiti profesionalnim i prije svega etičnim obavljanjem novinarskog zanata te, naravno, razvojem medijske pismenosti svih slojeva društva, počevši od onih najmlađih, tzv. digitalnih urođenika, koji se praktički rađaju s pametnim telefonima. Finska je 2019. bila prva europska zemlja prema indeksu medijske pismenosti. Hrvatska je na 25. mjestu od 35 država. Medijske pismenosti i dalje nema u nacionalnom školskom kurikulumu (u Finskoj se uči već u vrtićima), izgledno je da se, nažalost, ovakva ‘situacija’ neće dogledno promijeniti.

Domaći mediji ipak moraju ustrajno raditi na svojem kredibilitetu i stalnom usavršavanju odnosno obrazovanju kadrova jer je to (barem za preostale korisnike, a možda i za privlačenje novih) jedini način da pridobiju i zadrže konzumente željne istine i provjerenih pouzdanih informacija. Nema jednostavnih recepata ‘povratka povjerenja’ u relevantne izvore. Malo je izvora koje bi objektivni promatrač mogao proglasiti nepristranim. Velika većina je na ovaj ili onaj način pristrana, bilo u odnosu na različite razine vlasti, ili u odnosu na one koji ih dijelom ili u cijelosti financiraju. Koji puta, makar je to rjeđe, stvar je u nakladnicima, vlasnicima, udrugama i slično. Stara priča kako je Potjeh tražio istinu uvijek ima nove nastavke…

Povjerenje u medije u Hrvatskoj na razočaravajuće je niskoj razini. Istraživanja Reutersovog instituta ‘Digital News Report 2017’ i Eurobarometra ‘Fake news and disinformation online’ iz travnja 2018. pokazuju da se većina Hrvata, kao i Europljana, često susreće s lažnim vijestima u medijima, pogotovo na internetu. Pojava lažnih vijesti u sve većim količinama uzrok je činjenici da sve više stanovnika EU gubi povjerenje u tradicionalne medije poput tiska i televizije te da kao primarni izvor informacija bira internet odnosno razne portale i društvene mreže.

Zapravo se radi o nekoliko paralelnih procesa. S jedne strane u cijelom je svijetu moguće pratiti sve manji interes (posebno mladih) za „stare“ medije općenito, od tiskanih inačica koje su najviše pogođene, pa sve do televizije koju je do nedavno bilo nemoguće skinuti s trona. Nadalje, javni kanali gube bitku s raznim kombinacijama plaćenih servisa čije je sadržaje moguće pratiti na ekranima pametnih telefona i računalima, a tek onda i na onome što nazivamo televizorom. Logično je da se u tom kontekstu pada i povjerenje u ono (što povrh svih mogućih vidova zabave) nude preživjeli „klasični“ mediji, a i to je nerijetko oblik infotainmenta, smjese informacija i zabave. Valja napomenuti da građani Hrvatske (i EU) najviše povjerenja imaju u radio program.

Pitanje kaznenog ili prekršajnog progona osoba i institucija koje namjerno plasiraju ‘lažne vijesti’ i dezinformacije u medijskom prostoru ili putem društvenih mreža u Hrvatskoj još uvijek nije adekvatno zakonski regulirano, Naime, Zakon o nedopuštenom ponašanju na internetu Vlada je planirala  donijeti još u rujnu prošle godine, a trebali su ga sastaviti Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva i Ministarstvo pravosuđa. Buduća regulativa predviđa da će odgovornost za objavljeni sadržaj na društvenim mrežama odnosno internetu biti na upraviteljima odnosno na vlasnicima mrežnih stranica. Gdje se Zakon izgubio u prijevodu, ne zna se.

Inače, podsjetimo, za širenje ‘lažnih vijesti’, prema članku 16. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je uz manje izmjene na snazi od 1977. godine (?!), pojedincima u Hrvatskoj „koji izmišljaju ili šire lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana” danas se može izreći prekršajna kazna u rasponu od 50 do 200 DEM (!) ili kazna zatvora do mjesec dana. Tako je početkom travnja jedna 29-godišnjakinja prekršajno prijavljena jer je na svojoj FB stranci tvrdila da je liječnica opće bolnice u Puli te iznosila lažne informacije o broju oboljelih od koronavirusa na području Vrsara, a krajem ožujka pet je osoba iz Virovitičko-podravske županije prijavljeno zbog širenja lažnih vijesti o epidemiji virusa Covid-19  na društvenim mrežama.

Kaznena odgovornost propisana je, pak, u Kaznenom zakonu i to jedino u slučaju ako bi se lažno uzbunila javna služba koja osigurava red ili pruža pomoć (poput lažne dojave o eksplozivnoj napravi postavljenoj u nekoj instituciji) – na ovaj Zakon odnosila bi se, na primjer, lažna dojava policiji da netko krši propisane mjere samoizolacije. Prema podacima koje je objavio t-portal, policija je do kraja svibnja podnijela 32 optužna prijedloga zbog izmišljanja ili širenja lažnih vijesti vezanih uz koronavirus.

Sve radimo vlastitim sredstvima i na volonterskoj bazi, takva su vremena. Kod nas ima dosta problema kada se osniva neka nova institucija; mnogo je onih koji kažu da je ideja dobra i sve na tome obično stane. Ministarstvo kulture bi zasigurno moglo početi financirati Muzej u trenutku kada ćemo imati neku ‘fizičku dimenziju’. Slično je i s drugima koji raspolažu sredstvima za kulturne i ostale potrebe. Zasad je sve na predanom radu i trudu volontera, relativno malog broja ljudi okupljenih oko InMeda. Naravno, bilo bi nam drago da određene institucije prepoznaju naša nastojanja i pomognu nam, ako već ne financijski, barem u smislu publiciteta odnosno promocije našega programa.