O motivima zbog kojih se Elon Musk otisnuo u avanturu preuzimanja Twittera možemo samo nagađati, no višemjesečna će saga, osim što bi trebala zacementirati njegovu poziciju top influencera, svima (osim postojećih dioničara) donijeti hrpu novih problema. Nakon što se nanovo predomislio, dajući sada naslutiti kako je (ipak!) voljan preuzeti Twitter u skladu s inicijalno dogovorenim uvjetima, Elon Musk je itekako razveselio dioničare popularne društvene mreže. Tavoreći još početkom listopada na negativnom teritoriju (u odnosu na početak godine), dionice Twittera su svega nekoliko tjedana kasnije već bilježile rast od čak 20%, uguravši se u odabrano društvo šačice izdanja kojima duboka korekcija na Wall Streetu tijekom ove godine nije nimalo naškodila.

Pozitivna izvedba dionica

Za to je vrijeme S&P 500 indeks izgubio otprilike petinu vrijednosti, što se zapravo može smatrati čak i solidnim rezultatom, jer Meta (većini poznatija kao Facebook) je sredinom listopada bila u minusu od 60%, dok je Snap ostao bez tri četvrtine tržišne kapitalizacije s početka godine. Čak je i puno otpornija dionica Tesle, koja može računati na stabilnu potporu iznimno brojne baze svojih

poklonika, u nepunih deset mjeseci ove godine ostala bez trećine vrijednosti. U takvim okolnostima, dovoljno je tek zrnce mašte da zamislimo vrlo sličan scenarij i za dionice Twittera kada bi bile lišene (hirovite) potpore najbogatijeg čovjeka na svijetu. Natruhe tog zapleta imali smo prilike vidjeti u srpnju, kada je Musk jednostrano najavio odustajanje od pokušaja preuzimanja, gurnuvši dionice Twittera u minus od 25%.

Odustavši sada od ranijeg odustajanja, Musk je dao naslutiti kako se uzbudljiv igrokaz, ili još bolje, drama u više činova koja je duboko podijelila mnogobrojne korisnike Twittera, ali i širu (svjetsku) javnost, najzad polako primiče kraju. Iz perspektive površnog promatrača, ishod višemjesečne sage i sudbina Twittera kakvim ga zamišlja Musk (makar je ta ideja zasad prilično neodređena i fluidna), izaziva podijeljene reakcije: dio publike zadovoljno trlja ruke, lamentirajući o principima poput (apsolutne?) slobode govora koje će, navodno, novi vlasnik postojano braniti, dok se oni drugi pribojavaju invazije trolova i poplave govora mržnje, a pritom ih ne oduševljava ni činjenica da je mala, ali zato vrlo utjecajna društvena mreža zapela za oko najbogatijem čovjeku svijeta. U toj, crno-bijeloj interpretaciji, pokušaj preuzimanja jednostavan je događaj s binarnim ishodom: ili će ga biti, ili neće. Tako pojednostavljeni pogled, međutim, skriva mnoštvo zanimljivih detalja. Jer priča već iz pravne perspektive postaje bitno kompliciranija i nudi nekoliko mogućih ishoda (svakako više od dva).

Sam sebi najveći neprijatelj

Najveći problem za Muska je on sam: činjenica da se naivno i brzopleto, kao u urnebesnoj epizodi Seinfelda, odrekao mogućnosti cjenkanja (pregovora o uvjetima preuzimanja), odbacivši pritom pravo na uobičajeni due dilligence, uvelike je suzila prostor za manevar. Dugo vremena se pokušavao izvući na problem botova koji haraju Twitterom, naivno tvrdeći kako je obmanut službenim procjenama stvarnih razmjera problema. Što je poprilično glupav izgovor, obzirom je upravo on pompozno obećavao obračun s botovima i ogromnim količinama spama koji društvenim mrežama stvaraju velike glavobolje (o hordama malicioznih trolova nije bilo govora).

Pravi razlog odustajanja i hinjenog nezadovoljstva naravno, puno je manje prozaičan – Musk se u travnju obvezao iskrcati 44 milijarde dolara za kompaniju koja bi, u drukčijim okolnostima (bez obvezujuće ponude za preuzimanje), uvučena u vrtlog duboke korekcije na Wall Streetu, sada vjerojatno vrijedila upola manje. Nije ni čudo da se Musk ohladio od ideje preuzimanja. Ili još bolje, ohladio se od cijene po kojoj tu ideju može realizirati. Ali je već ranije, potpisujući pravno obvezujući ugovor o preuzimanju, sam sebi zatvorio vrata i “material adverse effect” klauzula je jedini način da se iz stoga iskobelja. Što u praksi znači da na sudu treba dokazati kako je problem botova i lažnih korisnika toliko velik da ima značajan utjecaj na poslovanje kompanije i drastično umanjuje njenu vrijednost. A to je gotovo nemoguće, jer je Twitter vlastite procjene (koje je Musk, kako sam tvrdi, odveć olako progutao) omeđio bedemom uobičajenih ograda i time, barem u očima pravosuđa, uvelike umanjio vlastitu odgovornost.

Muska je za pregovarački stol vratila poražavajuća činjenica da nadležna sutkinja u sporu s Twitterom dosad nije pokazala previše razumijevanja za njegovu iščašenu retoriku i samouvjerenost kojom inače zrači (na koju ni brojna regulatorna tijela ne gledaju blagonaklono). Sud pritom ima uistinu ogromne ovlasti i doista ga može natjerati da ispljune tih 44 milijarde dolara (umanjenih za 10%, koliko iznosi njegov vlasnički udio u Twitteru). Između ta dva ekstrema (konzumiranja i raskidanja deala) još je cijeli niz manje ili više skupih opcija. Jedna podrazumijeva plaćanje penala u visini milijardu dolara, ali to sigurno nije prihvatljivo dioničarima Twittera; iz njihove perspektive, Musk bi se na taj način prilično jeftino izvukao iz klopke u koju je sam upao.

Vjerojatnije je da bi Twitter u tom slučaju tražio puno, puno više. Alternativa su i novi pregovori o cijeni, u kojima bi Twitter pristao na nekakav simboličan (jednoznamenkasti) diskont i zauzvrat, odričući se nekoliko milijardi dolara, i time potaknuo Muska da prestane s odugovlačenjem i zaključi preuzimanje, makar to iziskuje i zeleno svjetlo većine na skupštini dioničara koja mora blagosloviti modificirani prijedlog. Usto, naravno, ne treba odbaciti niti mogućnost nastavka pravosudne trakavice i scenarij u kojem se Musk opet predomišlja. Barem još neko vrijeme.

Nategnute financije

Poput slona u staklani, Musk je tijekom minulih šest mjeseci napravio cijeli niz proceduralnih pogrešaka (zbog kojih se usput našao i na nišanu brojnih regulatornih tijela). No prave komplikacije nastaju kad se u priču upetljaju – financije. Iako se Twitter možda doima poput kakve skupe igračke, a o stvarnim motivima preuzimanja možemo nagađati (u tezu kako on tu nije “zbog profita” ionako malo tko vjeruje), Musk na ovoj investiciji sigurno ne namjerava izgubiti. No zato banke koje ga prate već – jesu. A Twitter s novom vlasničkom strukturom tek čeka slična sudbina.

Grupa banaka koju predvodi Morgan Stanley još je u travnju zaključila okvirni sporazum o financiranju, težak oko 13 milijardi dolara, kada su ključne kamatne stope središnje banke dosezale 0,5%. Danas su više od 3%, a znatno veći trošak kapitala podrazumijeva stotine milijuna dolara gubitaka koje će banke, bez pretjerane želje da razljute važnog klijenta, svojim bilancama dostojanstveno progutati. U pitanju je nekoliko novih izdanja obveznica na teret Twittera: jedno od njih se u travnju moglo plasirati uz kamatnu stopu od oko 5,3% (ekvivalent troška za kompaniju s BB junk rejtingom poput Twitter), dok se sada korespondirajuća kamatna stopa kreće oko 7,5%. Za one rizičnije (unsecured) obveznice, koje nose CCC kreditni rejting, banke su fiksirale prinos na 11,75%, a ta je brojka u minulih šest mjeseci porasla iznad 16%. Razliku će, naravno, u ovom slučaju podmiriti banke. Kao zanimljiv kuriozitet valja istaknuti i mogućnost da banke odustanu od preuzetih obveza, čime bi onda i Muska (u očima pravosuđa) oslobodile obveze preuzimanja, ali … banke to gotovo sigurno neće učiniti, jer bi time stavile na kocku vlastitu reputaciju (iz perspektive brojnih drugih klijenata).

Problem skupih izvora kapitala očito je još i veći u slučaju Twittera (za banke je to tek jednokratan trošak). Jer osim što se preuzimanjem drastično povećava teret zaduženja, 6,5 milijardi dolara obveznica k tome nosi promjenjivu kamatnu stopu, što će, u uvjetima pozitivnog trenda kamatnih stopa, biti sve teže servisirati. Usporedbe radi Twitter je dosad, temeljem 1,7 milijardi dolara izdanih obveznica, na otplatu kamata godišnje trošio oko 100 milijuna dolara, a nakon preuzimanja taj će se iznos doslovno – udeseterostručiti. Ili da se poslužimo terminom analitičara: u danim okolnostima, Twitter će se još godinama morati izdržavati negativan cash-flow. I puno više od toga, jer ukupni prihodi kompanije u prošloj su godini jedva premašili pet milijardi dolara (skromna dobit prošli je puta evidentirana još 2019. godine). Kako namaknuti ta sredstva? Vjerojatno intenzivnijom monetizacijom svojih usluga, riskirajući masovnije osipanje broja korisnika (valja i botova), te dramatičnim rezanjem troškova i/ili vjerojatno masovnim egzodusom zaposlenika.

Navedenim ciframa onda treba pridodati oko sedam milijardi dolara koje je Musk namaknuo od svojih prijatelja i bliskih istomišljenika (između ostalih, Larry Ellison i saudijski princ Alwaleed bin Talal). Naravno, ako se isti ne predomisle, makar se to čini malo vjerojatnim. Preostalih 22 milijarde dolara Musk mora namaknuti s vlastitih računa. A tamo je, čini se, kratak za nekoliko milijardi. Premda se njegovo bogatstvo procjenjuje na više od 200 milijardi dolara, najveći dio toga je u dionicama, te će u nedostatku dovoljne količine likvidnog kapitala, biti prisiljen na prodaju dodatne količine dionica, ili upotrebu istih u svojstvu kolaterala za bankovni kredit. Ako je vjerovati Musku, prva opcija ne dolazi u obzir (makar je malo onih koji bi se na to doista bili spremni okladiti), no i ona druga je komplicirana, jer je dio dionica već ranije založio kao kolateral, a usto i njihova cijena ove godine bilježi značajan pad, što (barem nominalno) ograničava iznos potencijalnog kredita (za pretpostaviti je da bi mu banke moglo odobriti margin kredit u omjeru 1:5).

Ali sada, čini se, više nema prostora za uzmak. Što u neku ruku djeluju kao svojevrsna kozmička pravda, jer je Twitter u slučaju Elona Muska bio uistinu ključna poluga utjecaja (na široke narodne mase, a onda i na inspirirane kupce dionica Tesle), koja mu je posredno i priskrbila sve te silne milijarde (barem na papiru). Red je da se za to oduži. Ali to ujedno i ne znači da se sudskim epilogom bližimo završetku priče. Prije će biti da smo tek na kraju početka sage čiji je ishod još uvijek prilično neizvjestan.

Osim ako ga se u cijelu priču ne umiješa i Bijela kuća, kojoj navodno smetaju Muskove (hinjene?) simpatije spram Rusije i Kine, i blokirati već dogovoreni deal. Takav bi ishod mnoge učinio sretnima. Osim, naravno, dioničara Twittera.