Čelnici najvećih domaćih kompanija uvrštenih na Zagrebačkoj burzi u prosjeku zarađuju 1,86 milijuna kuna godišnje, 10 puta više nego radnici kompanija koje vode, stranci su u globalu bolje plaćeni od domaćih menadžera, a možemo se pohvaliti i da većina žena na čelnim pozicijama ima iznadprosječne plaće. Osim toga, privatne kompanije menadžere bolje plaćaju od onih gdje udjel ima država, pa je kod “privatnika” mnogo veća razlika između plaća čelnih ljudi i “običnih” radnika, gotovo 20 puta. Neki su to od zaključaka velikog istraživanja koje je proveo Poslovni dnevnik na temelju javno dostupnih izvješća o primicima članova Uprave koje su kompanije uvrštene na burzi dužne predstaviti dioničarima na glavnim skupštinama. To je ujedno i prvi put da šira javnost ima uvid u primanja domaćih menadžera što je zasigurno razbilo mnoge predrasude. K tome, izvješća pokazuju i koliko su menadžeri plaćeni u odnosu na svoje zaposlenike.

U analizu smo uvrstili ukupna primanja predsjednika Uprava kompanija iz sastava indeksa CROBEX te onih s najvećom tržišnom kapitalizacijom, ako nisu ujedno i sastavnice domaćeg dioničkog mjerila. Od sastavnica CROBEX-a nedostaju izvješća za Dalekovod, Institut IGH i Zagrebačku banku. Analiza je pokazala da su čelni ljudi 17 najvećih kompanija prošle godine ukupno zaradili 31,7 milijuna kuna. Radi se isključivo o bruto primanjima koja se sastoje od fiksnog i varijabilnog primitka, odnosno godišnjeg bonusa te primanja u naravi. U analizu nisu uvršteni bonusi u dionicama s obzirom da ih isplaćuje tek nekolicina kompanija.

Titulu najbolje plaćenog hrvatskog menadžera ponio je Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantica i najveći pojedinačni dioničar te kompanije s 50,2 posto udjela. Tedeschijeva godišnja plaća od 4,63 milijuna kuna tako je “tiha patnja” mnogim njegovim kolegama koje vode domaće kompanije. Od toga fiksna plaća iznosi 2,74 milijuna kuna, varijabilna naknada 1,54 milijuna kuna, a primici u naravi malo manje od 347.000 kuna.

Tedeschi je ujedno i jedini menadžer u ovoj skupini s primanjima iznad 4 milijuna kuna. Između 3 i 4 milijuna kuna godišnje svoje čelnike plaćaju dvije istarske kompanije, Adris i Arena Hospitality Group (AHG), zatim Hrvatski telekom te Ericsson Nikola Tesla.

Tako primanja prvog čovjeka pulskog hotelijera Reuela Slonima iznose 3,88 milijuna kuna dok se Marku Remenaru, predsjedniku Uprave Adrisa, prošle godine slilo 3,49 milijuna kuna. Slonim je ujedno i najbolje plaćeni strani menadžer u promatranoj skupini, ali je jedinstven i po još nečemu. Naime, njegova plaća najviše odskače od prosječne plaće zaposlenika. Lani su zaposlenici AHG-a u prosjeku bruto zarađivali 150.205 kuna, pa je Slonimova plaća gotovo 26 puta veća. No, valja naglasiti kako bi njegova plaća bila i veća da nije bilo pandemije. Naime, od travnja pa do kraja 2020. članovi Uprave AHG-a pristali su na dobrovoljno smanjenje fiksne plaće između 15 i 20 posto kako bi pridonijeli očuvanju dobrog položaja kompanije.

Da su strani menadžeri iznadprosječno plaćeni potvrđuje i primjer Konstantinosa Nempisa, prvog čovjeka HT-a. On je lani zaradio 3,46 milijuna kuna, od čega je kratkoročna stimulacija – kako u HT-u nazivaju godišnji bonus – iznosila 1,2 milijuna kuna. Međutim, ta teza ne vrijedi u slučaju trećegstranca na čelu neke domaće kompanije. Iako se još od 80-ih godina i popularne američke sapunice „Dinastija“ naftaše na ovim prostorima povezuje s iznimnim bogatstvom, predsjednik Uprave Ine Sándor Fasimon plaćen je 47 posto ispod prosjeka. Mađarskom menadžeru isplaćeno je u 2020. ukupno 983.417 kuna. Međutim, tezu o nižim menadžerskim primanjima u Ini treba uzeti sa „zrncem soli“ jer je Uprava naše najveće naftne kompanije od travnja do lipnja 2020. pristala na dobrovoljno smanjenje plaća za 25 posto s obzirom da se kompanija suočila s COVID krizom.

Kada je riječ o menadžerima koji dolaze iz inozemstva, Darija Jakovljević, izvršna direktorica agencije DEKRA zapošljavanje, ističe iskustvo s povratnicima u Hrvatsku koji su neko dulje vrijeme radili na menadžerskim pozicijama u inozemstvu. „Oni su skloniji razmatranju ‘krupne slike’ poslovanja i strategije tvrtke te njenih ulaganja prilikom donošenja odluke o prelasku, nego što se zaokupljaju detaljima paketa benefita. Općenito pokazuju veću svijest o tome da će njima biti dobro samo ako tvrtka napreduje i spremniji su riskirati“, tumači Jakovljević. Što se tiče svega tri žene koje vode kompanije iz sastava CROBEX-a, naša najplaćenija menadžerica je Gordana Kovačević iz Ericssona Nikola Tesle. Kovačević je lani dobila 2,4 milijuna fiksne plaće te 712.613 kuna bonusa što je ukupno 3,11 milijuna kuna. Plaća Martine Dalić, predsjednice Uprave Podravke, još nije objavljena, no ako pretpostavimo da je naslijedila primanja od 2,16 milijuna kuna svog prethodnika, pokojnog Marina Pucara, može se reći da su malobrojne menadžerice u Hrvatskoj iznadprosječno plaćene. To pak ne vrijedi u slučaju treće predstavnice, šefice Brodogradilišta Viktor Lenac, Sandre Uzelac. Ona je sa 782.096 kuna ukupnih primanja među lošije plaćenim menadžerima u ovoj skupini 17 kompanija. U vezi te kompanije vrijedi istaknuti kuriozitet da je Uzelac dobila i 3596 kuna naknade za prijevoz jer nema na raspolaganju službeni automobil 24 sata.

Skupinu menadžera plaćenih između milijun i 2 milijuna kuna predvodi Željko Kukurin, predsjednik Uprave Valamar Rivijere. Čelnik naše najveće turističke kompanije ukupno je lani primio 1,65 milijuna kuna. No, Kukurinova plaća bila bi daleko veća da nije bilo pandemije. Naime, uprava je pristala na smanjenje svojih plaća za trećinu od travnja prošle godine, a odgođena je i isplata bonusa za 2019. godinu. Bez bonusa zbog COVID krize ostao je i Marinko Došen iz AD Plastika koji je lani zaradio 1,35 milijuna kuna. Gordan Kolak, predsjednik Uprave Končara od 20. siječnja prošle godine dobio je 1,61 milijun kuna, od čega 260.000 kuna bonusa. U vezi Končara zanimljiva je činjenica da je Kolakov zamjenik, Ivan Bahun, lani zaradio gotovo 212.000 kuna više, ponajprije zbog dvostruko većeg bonusa od 548.000 kuna. Ovu skupinu zaključuje Boris Batelić iz Optima telekoma sa 1,25 milijuna kuna primanja.

Do milijun kuna plaće dobilo je 6 menadžera. Uz već spomenutu Sandru Uzelac, u toj je skupini i Marko Domijan, glavni izvršni direktor Atlantske plovidbe (922.605 kuna), Danko Deban iz Ingre (861.674 kune), Stjepan Adanić iz Janafa (813.773), Hrvoje Kekez iz Đure Đakovića (577.114 kuna) te Slavko Ledić iz Kraša (537.024). U vezi Janafa i Kraša valja naglasiti kako je Adanić predsjednik

Uprave od 25. rujna 2020., dok je Ledić na čelu tvornice slatkiša od 16. svibnja prošle godine. Kada su visoke plaće u pitanju, u Hrvatskoj godinama vlada uvjerenje da je zbog progresivnog oporezivanja – viših stopa poreza na dohodak građana koji više zarađuju – domaćim kompanijama teško platiti kvalitetnog menadžera, odnosno stručnjaka. Na pitanje koliko su plaće naših menadžera konkurentne u odnosu na zemlje okruženja, Darija Jakovljević kaže kako „na toj razini pozicija plaće jesu konkurentne“. „Nekonkurentnost plaća se više osjeti na operativnim razinama poslovanja“, smatra Jakovljević. U kontekstu plaća Jakovljević kaže da je pandemija „zapalila“ tržište ljudskih potencijala. „Trenutno sve ‘gori’ te je nakon kratke stanke tržište aktivnije nego 2019. godine. Iskustvo nam govori da kada je ljubav obostrana, uvijek se nađe kompromis – i poslodavac je spreman ‘odriješiti kesu’, a i kandidat je spreman prilagoditi očekivanja“, tvrdi Jakovljević.

Što se tiče „odriješene kese“, najveća razlika između plaće čelnog čovjeka i običnog radnika, uz već spomenuti Arena Hospitality Group, može se vidjeti u Hrvatskom telekomu (18,9 puta) te Podravci (17,9) puta. S druge strana, najmanja je razlika u Atlantskoj plovidbi, svega tri puta, što se može objasniti visokim primanjima pomoraca. Ako isključimo Janaf i Kraš zbog ranije navedenih razloga, mala je razlika i u Viktoru Lencu (4,7 puta) te Ingri (5,3 puta) i Ini (5,5 puta).