Sektor proizvodnje hrane suočava se istovremeno s tri izazova koje možemo kategorizirati kao “kronično – strukturne”, “krizno – tržišne” i “zakonodavno – horizontalne”.

Nismo zadovoljni s pokazateljima i trendovima u domaćoj proizvodnji hrane – niski stupanj samodostatnosti u svim proizvodima, osim u žitaricama i uljaricama, vrlo mali rast ili stagnacija volumena proizvodnje, posebice u stočarstvu, rastući vanjskotrgovinski deficit koji će u ovoj godini najvjerojatnije sustići ili premašiti rekordni deficit od 1,2 milijarde EUR iz 2019., niska produktivnost rada koja je u hrvatskoj poljoprivredi tek na 30% EU 27 razine i u prehrambenoj industriji samo na 51% EU razine.

Globalna kriza na tržištu uzrokovana posljedicama pandemije bolesti COVID 19, ruske agresije na Ukrajinu i izrazito nepovoljnim agrometeorološkim uvjetima pokazala je kako je sektor proizvodnje hrane ključan za svaku državu. Domaća poljoprivredna proizvodnja i prehrambena industrija pod velikim su pritiskom, kako gubitka prihoda, tako i nedostatne likvidnosti uslijed značajnih povećanja troškova inputa u poljoprivredi (energija i gorivo, gnojivo, stočna hrana), smanjenja prinosa zbog suše te povećanja troškova energenata i sirovine u preradi.

Proizvođačke i potrošačke cijene hrane drastično rastu u posljednje dvije godine. FAO kompozitni indeks cijena hrane za kolovoz pokazuje blago smirivanje rasta cijena, no još uvijek su prisutne velike razlike u cijenama. Tako je u kolovozu 2022. u odnosu na kolovoz 2020. cijena hrane veća za 43,9% na globalnoj svjetskoj razini. U Hrvatskoj u kolovozu 2022. rastu potrošačke cijene na godišnjoj razini u kategoriji hrana i piće za čak 18,3%.

Usvajanje Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike EU za RH u razdoblju 2023. – 2027. od strane Europske komisije značit će ujedno i formalnu potvrdu da Hrvatska, u smislu odabira intervencija i planiranja rashoda za potpore sektoru, udovoljava ambicijama EU Zelenog plana i EU Strategije od polja do stola za održiv razvoj u poljoprivredi i proizvodnji hrane u petogodišnjem razdoblju.

U pripremi su promjene EU zakonodavstva koje će donijeti novosti za proizvođače u pogledu veće dobrobiti životinja, učinkovite upotrebe pesticida, očuvanja biološke raznolikosti označavanju, jačanja ekološke proizvodnje i sprečavanju nastanka otpada od hrane, s ciljem transformacije postojećeg prehrambenog sustava EU-a prema održivom modelu i postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine.

Korisnici izravnih plaćanja i IAKS mjera ruralnog razvoja od 2023. morat će poštivati nešto strože standarde u proizvodnji vezanim uz zaštitu okoliša, biološke raznolikosti, zdravlja ljudi životinja i biljaka te dobrobiti životinja. Prema novim EU pravilima, čak 25% sredstava Europskog poljoprivrednog jamstvenog fonda (EAGF) za izravna plaćanja alocirano je na tzv. dobrovoljne eko-sheme, gdje će se poljoprivredna gospodarstva kompenzirati za primjenu viših standarda u proizvodnji.

Čak 35% sredstava iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD) usmjereno je na intervencije za ostvarenje ciljeva vezane uz zaštitu okoliša i ublažavanje klimatskih promjena, što također nalažu EU pravila.

Očito je kako EU diktira tempo i vrlo “zeleni” smjer razvoja sektora proizvodnje hrane, a mi i dalje nismo blizu rješenja njenih “kronično – strukturnih problema”. Postavlja se pitanje mogu li raspoloživa godišnja sredstva EAFRD-a od 297 milijuna eura te zadana obavezna ograničenja u Strateškom planu zajedno s odabirom mjera/intervencija (podrazumijevajući ovdje alocirana sredstva po intervencijama, definicije prihvatljivih korisnika i njihovih operacija) omogućiti nužno potrebne promjene u obujmu, strukturi i ekonomskim performansama hrvatske proizvodnje hrane i istovremeno njenu zelenu tranziciju?

Velika su očekivanja od sektora poljoprivrede i prerade u pravcu smanjenja ugljičnog otiska prehrambenih proizvoda i prelaska na kružno gospodarenje, s naglaskom na korištenje obnovljivih izvora energije, manju potrošnju energije, manji utjecaj na onečišćenje okoliša i klimatske promjene, bolje zbrinjavanja i recikliranje otpada i korištenje nusproizvoda. Međutim, za to su potrebna značajna ulaganja koja se neće moći realizirati sredstvima planiranim u Strateškom planu. HGK i njeni članovi okupljeni u strukovnom Udruženju poljoprivrede i Udruženju prehrambeno-prerađivačke industrije ukazali su na određene nedostatke Strateškog plana kroz javnu raspravu.

Kako bi istovremeno odgovarali na sve “kronično – strukturne”, “krizno – tržišne” i “zakonodavno – horizontalne” izazove u sektoru proizvodnje hrane potrebna je sinergija mjera iz Strateškog plana, Nacionalnog plana oporavka i otpornosti RH 2021. – 2026., Operativnog programa RH Konkurentnost i Kohezija 2021. – 2027. i po potrebi iz kratkoročnijih i ad-hoc programa državne pomoći. U protivnom, željeni strukturni napredak u proizvodnji hrane i njena zelena tranzicija neće biti ostvarivi.