Intervju s predsjednikom Hrvatskih izvoznika i prvim čovjekom Končar – Mjernih transformatora Davorom Bakovićem odvijao se na relaciji Hrvatska – Kina. Baković ondje boravi dva tjedna u Kini i to govori samo za sebe, pogotovo zna li se da se EU tržišta skupljaju. O tome prvi čovjek udruge i govori te predviđa probleme za hrvatsko gospodarstvo. Nije uvjeren da će rezultati u 2024. biti dobri kao u 2023.

Povećanje kamatnih stopa nakon događanja s energentima i rastom cijena sirovina u 2022. novi je teret s kojim se suočava gospodarstvo. Koliko će njihov rast utjecati na konkurentnost izvoznika?

Povećanje kamatnih stopa svakako će imati negativan utjecaj na poslovanje. Jedan vid utjecaja odrazit će se na raspoloživu dobit, naravno, ovisno o zaduženju pojedinih društva. Ona s jačim bilancama i novčanim pozicijama neće osjetiti povećanje kamatnih stopa, no izvoznici koji moraju financirati poslovanje iz kratkoročnih kredita bit će izloženi pritisku skupljeg financiranja. U konačnici će izvoznici nastojati prenijeti taj trošak na kupce, što će dodatno umanjiti potražnju. Drugi vid utjecaja, koji može imati daleko negativnije dugoročne posljedice po konkurentnost izvoznika, jest smanjeni investicijski potencijal. K tomu je konkurentnost usporedno svojstvo, veći strani konkurenti s viškom vlastitog kapitala u ovom periodu moći će osigurati određenu prednost.

Što bi mogla država u dostupnim okvirima poduzeti da omogući jaču potporu izvoznicima?

Ako mogu istaknuti par stvari onda su to: osnaživanje zakona o poticanju ulaganja i plasman povoljnog kreditiranja izvoznika, naravno u granicama strateških gospodarskih okvira (npr. zeleno i digitalno). Namjerno koristim riječ “osnažiti” jer su izvoznicima već neko vrijeme na raspolaganju porezne olakšice vezane uz ostvarene investicije te razni HBOR-ovi programi financiranja. U više navrata smo isticali te dvije poluge kao ključne.

Koliko su, s obzirom na sve veće blokovske podjele između Zapada te Rusije i Kine, promjene u vanjskotrgovinskim odnosima već vidljive na terenu?

Vidljive su jer imaju vrlo eksplicitne implikacije na trgovinu. ‘Zapad’ je kao blok kojem pripada i Hrvatska uveo niz sankcijana trgovinu s Rusijom. Poslovno okruženje i sentiment je tu jasan. Odnosi s Kinom su zahtjevniji iz razloga što EU i njen uži blok kojem također pripadamo, nije u stanju definirati vlastiti geopolitički, pa ni trgovinski odnos s Kinom. Mislim da EU sada nije u poziciji postaviti suvislu trgovinsku politiku prema Kini bez da ozbiljno našteti vlastitom gospodarstvu. Rusiju i Kinu ne smije se poistovjećivati. Mislim da RH i naši izvoznici tu distinkciju dobro provode.

Što su i gdje su u tim uvjetima nove perspektive za izvoznike?

Vjerujem da ih je puno. Za početak je bitno shvatiti da nam treća ili velika tržišta poput SAD-a nisu više tako daleka i skupa koliko su se činila prije nekoliko godina. Uostalom, percepcija naših izvoznika promijenila se na bolje, uslijed niza integracija u zadnjih par godina. U SAD-u se, primjerice, otvaraju brojne mogućnosti za plasman roba i usluga iz razloga što je u tijeku drastično odvajanje od dobavnih lanaca u Kini, najvećem svjetskom proizvođaču i izvozniku. Ima i drugih sektorskih primjera, naravno, poput novih najava ulaganja u obranu i ulaganja u energetsku tranziciju i digitalizaciju u EU. U tim su sektorima hrvatski izvoznici dobro pozicioni.

Njemačka je u recesiji. Taj se pad u statistici našeg izvoza još ne prepoznaje u mjeri u kojoj dolaze signali iz redova izvoznika. Kakva su saznanja u HIZ-u?

Njemačka je već samo u robnom izvozu zastupljena s udjelom od 11% i jasno je da ćemo osjetiti negativne učinke. Značaj za turizam ne moram ni spominjati. Imajte na umu da su i ostala ključna tržišta poput Italije i Mađarske u fazi gospodarskog usporavanja ili ‘hlađenja’ i na nekima se od njih isto stanje već odražava na odgode narudžbi. Svakako se to usporavanje može povezati s povećanjem kamatnih stopa u svrhu obuzdavanja inflacije od početka priče. No, za Njemačku je specifično da su joj spletom pogrešnih strateških odluka dugoročni ekonomski izgledi zabrinjavajuće loši. Njemačka industrija, inače energetski intenzivna, zadnjih 20 godina ovisila je o jeftinom ruskom prirodnom plinu, bez adekvatne alternative. Nuklearnu energiju su napustili, a prelazak na obnovljive izvore naišao je na niz problema. Procjene troška plina nakon stabilizacije su na oko dva puta onoga do početka rata. S druge strane, njemački izvoz jest u odnosu na EU nadprosječno (dva puta) ovisan o kineskom tržištu (u odnosu na SAD i više) koje također odjednom ima lošu dugoročnu perspektivu. Ta sprega je jasno vidljiva u padu njemačkog izvoza u Kinu, te općenito slabijeg poslovanja njemačkih društava na najvećem svjetskom tržištu. K tome se Njemačka bori i s nizom negativnih unutarnjih i vanjskih utjecaja poput loših demografskih trendova, krizom građevinskog sektora, padom tehnološke konkurentnosti naspram azijskih proizvođača, relokacijom raznih pogona radi visokih troškova… Kao ekonomski motor EU, njemačko tržište zaslužuje posebnu pažnju, jer dugoročni bi trendovi mogli biti veći uteg na cijeli blok od trenutačnih kratkoročnih, poput visokih kamatnih stopa i inflacije.

Zašto se i nakon 10 godina članstva u EU teško probijamo na tzv. treća tržišta?

Budimo iskreni, najčešće je plasman na njih inicijalno skuplji i kompliciraniji. Logično je da ćete kao izvoznik što je tržište dalje, teže doći do pravih partnera, ali i teže savladati pravne i administrativne regulative, uspostaviti prodajne i marketinške kanale… Nemojte zanemariti k tome i valutne rizike, transportne troškove… No, svakako sam zagovornik diverzifikacije.

Kakve su u azijskim zemljama mogućnosti za hrvatske tvrtke?

Azija je ogromni tržišni potencijal. S jedne strane iz razloga što na kontinentu živi otprilike pola svjetske populacije, a s druge što se tim zemljama u razvoju predviđa veliki gospodarski rast. Izvoz u Kinu je složena priča. Najčešći oblik plasmana roba i usluga tamo jest kroz neki vid zajedničkog pothvata s kineskim partnerom. Iznimno je teško izvoziti u Kinu bez lokalne proizvodne baze na njenom teritoriju. Takve uvjete diktira i njihova industrijska politika i ambicija – da strane tvrtke donesu čim više tehnologije i znanja u Kinu ne bi li se stvorio ekosustav kompetencija i znanja. Indija od nedavno ima sličan pristup, i to je jasno vidljivo iz njihove ‘Make in India’ kampanje.

Je li povratak strateške industrije u EU još prioritet?

Namjera i volja za tzv. ‘on-shoring’ svakako postoji u EU, ali je ključno pitanje koliko je to moguće izvesti. Neke su industrijske niše duže zanemarene iz razloga što nisu bile konkurentne, do mjere da više ne postoji znanje i ekspertiza u EU. Usto su i trenutačno poticaji za proizvodnju u SAD-u znatno povoljniji nego u članicama EU, ali je i stanje industrije u SAD-u u nekim poticanim sektorima daleko ispod razine u EU. U konačnici, radi se o sigurnosti nauštrb efikasnosti, i tu će se morati oprezno balansirati. S druge strane, europska su gospodarstva ekstremno posvećena ‘zelenome’.

Hoće li to postati za njih prevelik teret?

Nadam se da neće, jer se bojim scenarija u kojem bi se ‘zelena’ ulaganja proglasila neisplativa ili neodrživa. No, moram reći da se vidi predanost zelenim ulaganjima i u ostatku svijeta, pogotovo u Aziji, tako da nije situacija tako dramatična. Veće je pitanje efikasnosti zelene tranzicije.

Hoće li 2022. za izvoznike biti uspješnija od ove 2023.?

Teško je prognozirati kraj 2023., pa samim tim i cijelu godinu, no gledajući trendove do sada, vjerujem da će 2023. biti uspješnija od prošle godine. Nažalost, manje sam uvjeren u to da će 2024. biti uspješnija od 2023.