Ekonomisti već dugo tvrde da je produktivnost temelj prosperiteta. Jedini način na koji zemlja može održivo povećati svoj životni standard jest proizvodnjom više robe i usluga s manje resursa.

Od industrijske revolucije to se postiže inovacijama, zbog čega je u javnoj svijesti produktivnost postala sinonim s tehnološkim napretkom te istraživanjem i razvojem.

Korist za manje skupine
Produktivno društvo nije isto što i produktivna tvrtka. Nešto što promiče produktivnost u poslovanju možda neće uspjeti ili će se čak obiti o glavu na razini cijele zemlje ili gospodarstva. Dok poduzeća imaju taj luksuz da se mogu usredotočiti na produktivnost samo onih resursa koje odluče upotrijebiti, društvo mora povećati produktivnost svih svojih ljudi.

No, mnogi ekonomisti (i drugi) nisu uspjeli uvidjeti ovu razliku, zbog pretpostavke da će se tehnološki napredak na kraju proširiti na sve, čak i ako njegove neposredne koristi izvuče samo mala skupina tvrtki i investitora.

Kao što su nas podsjetili i ekonomisti Daron Acemoglu i Simon Johnson u svojoj korisnoj novoj knjizi, ovo uvjerenje kroz povijest nije sasvim istinito. Industrijskom je revolucijom možda počelo razdoblje modernog gospodarskog rasta, ali ona nije dovela do napretka po pitanju dobrobiti većine običnih radnika veći dio stoljeća.

Što je još gore, konvencionalni je narativ možda postao još manje istinit s najnovijim valom tehnološkog napretka. Nove tehnologije možda neće uspjeti koristiti svima jer njihovu korist može nadmoćno uhvatiti mala skupina igrača – bilo da se radi o nekoliko tvrtki ili uskim segmentima radne snage.

Jedan od krivaca su neprikladne institucije i propisi, koji iskrivljuju pregovaračku moć u gospodarstvu ili ograničavaju ulazak autsajdera u moderne sektore. Druga je priroda same tehnologije: inovacije često osnažuju samo određene skupine, kao što su visokokvalificirani radnici i profesionalci.

Razmotrite jedan od paradoksa hiperglobalizacijskog doba. Nakon 1990-ih, kako su troškovi trgovine padali, a proizvodnja se širila svijetom, mnoge tvrtke u zemljama s niskim i srednjim dohotkom integrirale su se u globalne lance opskrbe i usvojile najsuvremenije proizvodne tehnike. Kao posljedica toga, produktivnost tih tvrtki povećala se nevjerojatno brzo. Ipak, produktivnost gospodarstava u kojima su imale domicil u mnogim je slučajevima stagnirala ili čak nazadovala.

Zapanjujući je slučaj Meksika jer je nekada bio sinonim za hiperglobalizaciju. Zahvaljujući državnim reformama 1980-ih radi liberalizacije i Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA) 1990-ih, Meksiko je doživio procvat izvoza proizvodnje i priljeva izravnih stranih ulaganja.

Ipak, rezultat je bio spektakularan neuspjeh tamo gdje je stvarno bilo važno. Zajedno s mnogim drugima u Latinskoj Americi, Meksiko je zabilježio negativan rast ukupne faktorske produktivnosti u narednim desetljećima.

Opasnost loših rezultata
Kao što pokazuje nedavna analiza ekonomista Oscara Fentanesa i Santiaga Levyja, meksički je proizvodni sektor doista postao produktivniji jer se bio primoran natjecati na globalnoj razini. Proizvodne tvrtke, posebno formalne, smanjile su se u pogledu zapošljavanja, apsorbirajući sve manji udio radne snage.

Tada je ostatak gospodarstva, u kojem su dominirale male, neformalne tvrtke, postao sve manje produktivan. Rezultat: povećanje produktivnosti u (smanjenom) globalno orijentiranom proizvodnom sektoru bilo je uvelike kompenzirano lošim rezultatima u drugim djelatnostima.

Alternativno se objašnjenje odnosi na promjenjivu prirodu same proizvodne tehnologije. Toliko su veliki zahtjevi da se vještine i kapital integriraju u globalne lance vrijednosti da se zemlje slabo obdarene tim resursima suočavaju s naglim povećanjem krivulje troškova, što sprječava njihove tvrtke da se šire i apsorbiraju puno radne snage.

Podizanje dna, pružanjem osposobljavanja, javnim doprinosima i poslovnim uslugama manjim tvrtkama usmjerenim na usluge, može biti učinkovitije od podizanja vrha.

Tu je lekcija za novo doba umjetne inteligencije. Potencijal velikih jezičnih modela za obavljanje širokog raspona zadataka većom brzinom izazvao je mnogo uzbuđenja zbog značajnog budućeg rasta produktivnosti. No, ukupni utjecaj ove tehnologije ovisit će o tome u kojoj se mjeri njezine koristi mogu širiti u cijelom gospodarstvu.

Kao što Arjun Ramani i Zhengdong Wang tvrde koristi umjetne inteligencije za produktivnost mogu biti ograničene ako važni dijelovi gospodarstva – građevinarstvo, usluge licem u lice, kreativni rad ovisan o čovjeku – ostanu imuni na nju. To bi bila verzija takozvane Baumolove bolest troškova, pri čemu rast relativnih cijena određenih djelatnosti guši poboljšanja životnog standarda u cijelom gospodarstvu.

Znanstvene i tehnološke inovacije mogu biti potrebne za rast produktivnosti koji obogaćuje društva, ali to nije dovoljno. Za pretvaranje tehnološkog napretka u širok rast produktivnosti potrebne su politike posebno osmišljene za poticanje široke difuzije, izbjegavanje produktivnog dualizma i osiguravanje uključivosti.