Ipak naučeni razmišljati u nekim drugim vremenima, u ovom “novom normalnom” nam se činjenica kako se premijer Andrej Plenković iz Bruxellesa vraća s 22 milijarde eura učinila barem podsvjesno poznatom i vrlo prijemčivom na razini razmišljanja kako sada više nema brige jer europski novac dolazi. Slično kao što se nekada živjelo na dug, malo stabiliziralo i malo geopolitički igralo, a dolari i marke dolazili kad god je trebalo.

Taj i takav mentalitet, barem podsvjesno ako ne i na opipljivoj razini, već puno puta nas je doveo u zabludu kako će država sve riješiti i kako će već odnekuda stići toliko potrebni euri – ili parafrazirano “nemoj da brigaš, dok ima ljudi bit će i para” pjevalo se u jednom filmskom uratku iz nekih drugih starih vremena.

Nemamo baze

I što sada – 22 milijarde eura dolaze, a pitanje svih pitanja je – znamo li mi što i kako s njima? Ne na razini da ne znamo trošiti, pokretati razne besmislene projekte ili povećavati broj birokrata potrebnih za najjednostavnija odlučivanja, već znamo li mi sami bez Europske unije i bilo koga drugoga što želimo i kamo želimo ići.

Ako se složimo da smo na ovim izborima, ili da je barem onih 40-ak posto građana koji su glasovali, jasno reklo da se želimo maknuti iz 1945. i 1990. godine, sada predstoji odgovor na pitanje kuda dalje.

Naime, tko kod misli da novac iz Europske unije dolazi kao poklon zbog naših lijepih očiju ili lijepe razveden obale i zelene Slavonije, jako se vara. Novac dolazi uz jasne i precizne zahtjeve koji se zasigurno mnogima neće dopasti, ali bi mogli biti odlično pokriće za toliko puta zazivane reforme.

Politički gledano bit će se puno lakše sakriti iza zahtjeva Europske komisije vezanih uz bespovratna sredstva, ali i uvođenje eura, nego jasno i glasno reći kako su reforme, i to punog opsega, zadnja prilika za ovu državu.

Plenković zaista ima jedinstvenu priliku dovesti državu u red, međutim hoće li uspjeti ostaje tek da se vidi. Jer rezova bi trebalo biti puno i obimno – od zdravstva do javne, državne i lokalne uprave.

Morat će biti i jasnih smjernica od poljoprivrede do turizma jer, iskreno, korona kriza u Hrvatskoj nije dovela do sloma gospodarstva već je jasno, i to je pomalo ironično, skinula maske i pokazala kako mi u stvari zdravog i održivog gospodarstva niti nemamo.

Kroz 30-ak godina samostalnosti polako, ali sigurno postali smo država rentijera i prekupaca. Odgovornost je na svima bez obzira na političku boju, jer svi su podržavali jednostavan model zidanja apartmana na obali i trgovine na kontinentu.

Svijetle izvozne i proizvodne točke nisu se pojavile planski već slučajno, nastojanjem i trudom pojedinaca i za to im svaka čast jer nisu ti uspješni pojedinci uspjeli samo zahvaljujući svom trudu već i uspješno preskačući sve birokratske, kreditne i ine prepreke.

Pogledajmo samo početak korona krize i vapaj ugostitelja u trenutku “zatvaranja”. Je li se itko tada zapitao zašto su medijski najglasniji oni iz uslužnih djelatnosti i zašto baš njih ima najviše?

Iako se činilo kako napori UGP-a predvođenog IT sektorom imaju smisla, i kod njihovih članova opet su se u velikoj mjeri našli rentijeri i prekupci te masa obrtnika, a oni ne mogu biti stup gospodarstva, oni mogu biti samo kruna ili ukras na vrhu čvrsto razvijene ekonomske baze – a te baze baš i nema.

Inovacije i razvoj, proizvodnja i poljoprivreda, velika dodana vrijednost, ustuknuli su davnih dana pred apartmanima i trgovinom iz jednostavnog razloga – u društvu bez plana lakše je ostvariti brzu i jednostavnu zaradu nego godinama ulagati i gubiti te često profitirati kada je kasno.

Najgore što smo napravili djeci

Nije to boljka samo Hrvatske već svih postkomunističkih zemalja, jer ucijepiti nekome kapitalistički način razmišljanja ne ide preko noći niti nakon tri desetljeća indoktrinacije u bivšem režimu.

Međutim, veliki krimen svih političkih struktura dosad ostaje činjenica kako niti u slobodnom zapadnom društvu kojem sada pripadamo nisu pokazali više truda upravo u obrazovanju i promjeni mentaliteta onih koji dolaze nakon nas.

U školama nema poduzetništva niti naprednog načina razmišljanja, barem ne u većini škola. Odgoj djece u “polukapitalističkom” sustavu kakav smo stvorili najgore je što se moglo dogoditi. Gore od rata i svih nedaća koje su nas dosad zadesile.

Zašto? Iz jednostavnog razloga jer ako nismo naučili djecu da počnu razmišljati poduzetnički, kroz razvoj radne etike i inovativnosti, onda ostajemo na mjestu – ostajemo zemlja konobara i vozača.

Imali smo i taj pokušaj kada smo krenuli u kampanju vezanu uz deficitarna zanimanja i u prvi plan stavili konobare umjesto medicinskih sestara, doktora ili onih koji upravljaju industrijskim strojevima.

Da, konobari nam trebaju, ali baš korona je pokazala da nam nisu nužni u tolikom broju. Slično je i s poljoprivredom ili bilo kojom drugom granom – trebamo mlade, obrazovane i prije svega inovativne ljude koji će riskirati u državi s jasnim pravilima i koji kada profitiraju neće biti skriveni zbog srama od uspjeha, već javno istaknuti kao primjer svoj djeci koja dolaze. Ovih 22 milijarde eura i ulazak u eurozonu prilika su za takvo društvo.

I neće to biti lako, dapače biti će izrazito bolno, ali možda nakon 20 ili 30 godina budemo Švicarska o kojoj smo sanjali. I da budemo jasni, to neće biti odluka Europske unije ili ne znam koga, već naša – jer u kapitalizmu, onom pravom, o svojoj sudbini pojedinac i društvo odlučuju sami.