Ovaj mjesec predstavlja važnu prekretnicu u borbi protiv globalnog zatopljenja – i to ne samo zbog Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgowu. Iako su mnoge zemlje najavile ambiciozne ciljeve smanjenja emisija uoči tog okupljanja, one se često proširuju na generaciju u budućnosti, do 2050. ili čak 2060.

U međuvremenu, vlade u Europi i drugdje suočene su s trenutačnom energetskom krizom u obliku rasta cijena plina i nafte. A njihova reakcija na to otkrit će mnogo više nego što njihova dugoročna obećanja o nultoj neto stopi čine u pogledu njihove sposobnosti upravljanja konkretnim izazovima zelene tranzicije.

Trenutačni skok cijene energije klasičan je slučaj nesreće koja je bila samo pitanje vremena. Godine niskih cijena, u kombinaciji s regulatornim pritiskom na banke da smanje svoju izloženost smeđim industrijama, prirodno su smanjile ulaganja u fosilna goriva.

Oporavak od recesije uzrokovane bolešću Covid-19 brži od očekivanog, plus nešto hladnije vrijeme na sjevernoj hemisferi, bili su dovoljni za skok cijena na najviše razine u posljednjih deset godina.

Povišene cijene fosilnih goriva u načelu su idealni pokretači zelene tranzicije jer obnovljivu energiju čine konkurentnijom. No problem je u tome što su se potrošači navikli na niske cijene i sada energično prosvjeduju zbog naglog porasta.

Taj fenomen nije nov. Mnoge zemlje srednje i istočne Europe suočile su se sa sličnim pitanjem kada su početkom devedesetih izgubile pristup jeftinim zalihama energije iz Sovjetskog Saveza. Do tada su cijene energije u regiji bile toliko niske da većina zgrada nije bila primjereno izolirana, a grijanje nije ni imalo mjerila.

Intervencije na tržištu

Za većinu ekonomista rješenje je bilo jasno: vlade bi trebale podići cijene energije na tržišne razine i iskoristiti dio povećanih prihoda kako bi siromašnijim kućanstvima platile paušalni iznos za pokrivanje viših troškova.

Sve glavne multilateralne i europske institucije, uključujući Međunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i Europsku komisiju, podržale su taj pristup, a vlade u regiji postupno su ga provodile tijekom vremena.

Srednja i istočna Europa još nisu u potpunosti riješile problem –stanovanje je i dalje manje energetski učinkovito nego u zapadnoj Europi – ali većina zemalja u regiji ostvarila je znatan napredak. Jedna zanimljiva lekcija iz njihovih različitih rezultata jest da kvaliteta upravljanja zemljom snažno utječe na njenu stopu poboljšanja energetske učinkovitosti.

Primjerice, Estonija, koja je često na vrhu ljestvice regionalnog upravljanja, povećala je svoju energetsku učinkovitost brže od nekih zemalja zapadnog Balkana, gdje je kvaliteta upravljanja znatno lošija, a poremećaji na energetskom tržištu i dalje postoje.

U Bugarskoj oko 33% stanovništva navodi da ne može svoj dom održavati na odgovarajući način toplim – što je ključni element u definiciji energetskog siromaštva Europske unije. Odgovarajući udio u Estoniji manji je od 3%, unatoč činjenici da tamošnje zime traju mnogo dulje.

Postupno povećanje cijena energije uz pružanje potpore dohotku potrebitima čini se jednostavnim, ali ga je teško provesti u praksi. Uvijek će postojati skupine u društvu koje imaju druge valjane zahtjeve za potporu dohotku, a stalno podizanje cijena tijekom vremena zahtijeva pažljive, ograničene intervencije na energetskom tržištu. Suočavanje s velikim povećanjem cijena energije – kao što to sada čine mnoge europske zemlje – stoga je uvijek test ne samo vlade, već i društva u cjelini.

Ključna značajka otpornog društva jest njegova sposobnost izbjegavanja gomilanja ranjivosti, među ostalim u energetskom sektoru. Španjolska, u kojoj vlada paničari zbog naglog povećanja cijena struje u kućanstvima, daje upečatljiv primjer.

Vlada je ranije poticala obitelji na sklapanje ugovora o električnoj energiji po promptnim cijenama, što se činilo kao odlična pogodba kada su cijene posljednjih godina bile niske. Međutim, takvi aranžmani postaju politički neodrživi kada se promptne cijene iznenada udvostruče ili utrostruče.

Ovisni o jeftinom benzinu

Slično tome, hipoteke s promjenjivom kamatnom stopom bile su uvelike popularne u mnogim zemljama tijekom razdoblja niskih kamatnih stopa koje su prethodile globalnoj financijskoj krizi, ali su se ti proizvodi pokazali vrlo štetnima kada su stope skočile u razdoblju 2008.-2009. No španjolska vlada sada još povećava svoju raniju pogrešku obećanjem da kućanstva neće plaćati više za električnu energiju nego u 2018.

Španjolska dilema oko električne energije naglašava cijenu duljih razdoblja niskih cijena energije. Politički, naravno, vrlo su prikladna. Međutim, ona navode tvrtke i pojedince na gradnju poslovnih modela i sredstava za život na jeftinoj energiji, što znatno otežava eventualnu prilagodbu cijena naviše.

Francuski pokret “žutih prsluka”, koji se često navodi kao prepreka zelenim politikama, još je jedan primjer toga. Pobuna koja je započela 2018. uglavnom se sastojala od ljudi čiji poslovi i način života ovise o putovanju automobilom – a time i o jeftinom benzinu.

U ovakvim slučajevima pitanje za političke sustave jest kako se brinuti o maloj manjini čija je egzistencija ugrožena promjenama. Jednostavan odgovor je osigurati subvencije za gorivo. Međutim, subvencije nisu održivo dugoročno rješenje jer bi ih vlada morala povisiti svaki put kada se troškovi putovanja automobilom povećaju, kao što to mora učiniti u bilo kojem scenariju dekarbonizacije.

Zaključak je jednostavan: društva koja danas ne mogu prihvatiti cijene energije vjerojatno se neće adekvatno pripremiti za zelenu tranziciju, bez obzira na njihova obećanja o nultoj neto stopi za 2050. ili nakon nje. Umjesto toga, vjerojatno će djelovati prekasno, a time i prenaglo, što će biti ne samo ekonomski skupo, već i politički neodrživo.

© Project Syndicate 2021.